Hrvatska sa Srbijom dijeli posljednje mjesto po sudjelovanju građana u aktivnostima povezanim s umjetnošću, bilo da se odvijaju u kulturnim ustanovama ili digitalno. S druge strane, drugi smo, iza Srbije po praćenju influencera, gledanju zabavnih videoisječaka, igranju videoigara... U Hrvatskoj više od polovice građana u kulturi sudjeluje s vrlo niskim intenzitetom. Pokazalo je to istraživanje "Europski popis društvenih vrijednosti kulture kao temelja za inkluzivne kulturne politike u svijetu koji se globalizira" (INVENT) u devet europskih zemalja, i to u Francuskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Danskoj, Finskoj, Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Hrvatskoj i Srbiji. Sociolozi dr. sc. Inga Tomić – Koludrović i mr. sc. Mirko Petrić, nakon rada na europskom projektu INVENT, izradili su na inicijativu Ministarstva kulture i medija "Prijedlog metodologije za istraživanje pristupa kulturi u Republici Hrvatskoj".
Kulturna participacija građana širi je pojam od pojma umjetnosti jer obuhvaća i odlaske u kafiće, restorane, trgovačke centre, u prirodu, bavljenje sportom, rukotvorine, amatersku umjetnost, digitalnu komunikaciju, praćenje influencera, a ne samo čitanje knjiga, odlaske na koncerte, u kina, kazališta i galerije... No, nekoć nije bilo tako.
– Dugo nije bilo shvaćeno i prihvaćeno u mnogim istraživanjima da je kulturna participacija građana šira od pojmova umjetnosti i visoke kulture te da obuhvaća i svakodnevnu kulturu. Počelo se od visoke kulture, s vremenom se sve više počela istraživati i popularna kultura, a kultura svakodnevice izrazitije je prisutna zadnjih desetak godina i to tek u nekim istraživanjima. Digitalna kultura istražuje se detaljno, no u zasebnoj sferi: istraživači digitalizacije ne bave se kulturnim praksama u offline svijetu. Na tragu metodologije, koju smo razvili s još nekoliko istraživača na europskom projektu INVENT, željeli smo "Prijedlogom metodologije za istraživanje pristupa kulturi u RH" ujediniti ova područja i istraživati istodobno sudjelovanje u visokoj i popularnoj kulturi, digitalnoj i kulturi svakodnevice – ističe Petrić.
Dakle, novina u metodologiji koju predlažu jest da se ne istražuje samo sudjelovanje građana u visokoj i popularnoj kulturi nego i digitalne kulturne prakse, kao i kultura svakodnevice, kao što su izlazak u kafić, provođenje slobodnog vremena u trgovačkom centru, odlazak na proslavu sveca zaštitnika, lokalni sajam ili izlet u prirodu, bavljenje hobijima ili sportom. Tek kad se uključe i ti elementi, dobit ćemo potpuniju sliku kako građani provode vrijeme, što je za njih kultura i kakve bi mjere kulturne politike bilo poželjno provoditi, sažeto kaže Petrić. Drži i da je važno sustavno, svakih pet godina, prikupljati podatke o kulturnoj participaciji građana, čega dosad u Hrvatskoj nije bilo, a takva praksa prisutna je u zapadnim zemaljama od 60-ih godina prošlog stoljeća.
Iako je sustav podrške kulturi u Hrvatskoj vrlo razvijen, gledano i u europskim razmjerima, dodaje Tomić-Koludrović, tradicionalno je bio usmjeren na financiranje stabilnih kulturnih ustanova i programa, a manje pažnje posvećivao je istraživanjima kulturne participacije građana. U vrijeme pristupanja EU pokazalo se da u tom pogledu zaostajemo. Podaci iz različitih Eurostatovih istraživanja nisu, kaže, dostatni za provođenje kulturnih politika koje bi kod nas pomogle smanjiti društvene nejednakosti. INVENT je pokazao znatne razlike u kulturnoj participaciji hrvatskih građana u odnosu na građane drugih europskih zemalja, izuzev Srbije. Petrić ističe kako je istraživanje provedeno u devet europskih zemalja, različitih ne samo po svom općem kulturnom profilu, stupnju gospodarske razvijenosti i položaju u europskim integracijama nego i po tradicijama kulturnih politika koje provode.
– U istraživanje su bile uključene Francuska, Španjolska, Nizozemska, Danska, Finska, Švicarska, Velika Britanija, Hrvatska i Srbija. Za Hrvatsku je karakteristično da u njoj 22,2% ispitanika ne sudjeluje ni u jednoj kulturnoj aktivnosti, a za čak 33,3% ispitanika sudjelovanje u kulturi svodi se na razmjerno rijetke posjete lokalnim sajmovima, povremeno kućno gledanje filmova ili serija te povremeno komuniciranje s obitelji ili prijateljima preko društvenih mreža. Dakle, više od polovice građana u Hrvatskoj u kulturi sudjeluje s vrlo niskim intenzitetom. Od svih istraživanih zemalja, Hrvatska sa Srbijom dijeli posljednje mjesto po sudjelovanju građana u bilo kakvim aktivnostima povezanim s umjetnošću, bilo da se odvijaju u ustanovama kulture ili digitalno. S druge strane, drugi smo iza Srbije, po praćenju influencera, gledanju zabavnih videoisječaka, igranju videoigara i korištenju platformi za usluge. Hrvatska je, pojednostavljeno rečeno, razmjerno visoko uključena u digitalnu svakodnevicu, ali nisko uključena u umjetničke i institucionalne kulturne prakse. Od sjevernih i zapadnoeuropskih zemalja razlikujemo se po slabijoj institucionalnoj participaciji, većem udjelu kulturno dezangažiranih građana i manjem udjelu kulturnih entuzijasta – ističe Petrić.
A kulturni entuzijasti osobe su višeg imovinskog statusa, sa sveučilišnom naobrazbom i čiji su roditelji, također, imali sveučilišnu naobrazbu.
– Kod skupine kulturnih entuzijasta, starih između 24 i 48 godina, koji intenzivno sudjeluju u svim oblicima kulturne ponude, i obrazovanje ispitanika i njihovih roditelja najčešće je sveučilišno. Oni čine 23,1% uzorka i nešto manje su digitalno usmjereni u usporedbi s drugim europskim zemljama. Daleko od toga da su digitalno slabo pismeni, ali cjelina njihovih kulturnih interesa je nešto manje okrenuta digitalnoj kulturi nego drugdje u Europi – kaže Petrić.
Dio povremenih korisnika kulturnih sadržaja je sveučilišno obrazovan, no za njih je, dodaje, distinktivno da im roditelji imaju srednjoškolsku ili osnovnoškolsku naobrazbu. Manje su imućni od kulturnih entuzijasta, prihodi su im srednje razine.
– Osobe starije srednje dobi (45-64 godine) prednjače u tipu kulturne participacije niskog intenziteta, koji se svodi na povremeno gledanje filmova kod kuće i dijeljenje sadržaja na društvenim mrežama s obitelji i prijateljima. Rijetko posjećuju lokalne sajmove s hranom i pićem i sl. Kao i drugdje u Europi, ova je generacija preopterećena radnim obavezama, koje im ne dopuštaju luksuz prečestih izlazaka iz kuće. No, obrazovanje roditelja ove skupine najčešće je osnovnoškolsko ili srednjoškolsko, što može upućivati na nedostatno poticanje na sadržaje visoke kulture u socijalizaciji – drži Petrić.
U većini bogatijih europskih zemalja stariji od 65 godina najčešći su posjetitelji muzeja i kazališta te drugih oblika visoke kulture, a kod nas su kulturno najneaktivniji.
– Više je razloga manjem sudjelovanju u kulturi starije populacije u Hrvatskoj. Ljudi u ruralnim područjima često su slabijeg obrazovnog statusa, najčešće sa završenom osnovnom školom, a u mjestima u kojima žive slabo je razvijena kulturna infrastruktura. U kvalitativnim dijelovima istraživanja, stariji sugovornici često spominju da je nekadašnja uloga domova kulture danas znatno reducirana i s nostalgijom se sjećaju vremena kad nije bilo tako. Za stariju urbanu populaciju glavna prepreka intenzivnijem sudjelovanju u kulturi su nedostatna financijska sredstva. To osobito pogađa žene, s prosječno nižim mirovinama od muškaraca, iako znatno češće od njih sudjeluju u sadržajima visoke kulture. Kako je starija populacija u Hrvatskoj najviše pogođena financijskim preprekama sudjelovanju u kulturi, nakon pohvalnog uvođenja kulturne iskaznice za mlade, trebalo bi razmisliti o uvođenju takve iskaznice i za umirovljenike – tumači Tomić – Koludrović.
Regionalne, socijalne i obrazovne razlike znatno utječu na kulturnu participaciju naših građana. Izvan glavnog grada i regionalnih centara, kulturna infrastruktura je znatno slabije razvijena, osobito u ruralnim područjima, napominje Petrić. Stanovnicima tih područja teže su dostupni sadržaji kojih ima u obilju u većim gradovima, pa se, dodaje, više okreću npr. čitanju knjiga i slušanju glazbe kod kuće, ili su pak kulturno dezangažirani, osobito starija populacija na selu.
– U manjim mjestima kulturna ponuda manje je raznovrsna i dostupna. Građani ovise o lokalnim događajima, knjižnicama, školama, udrugama, amaterskim aktivnostima ili odlascima u veće gradove. No, odlazak na kulturni događaj u veći grad ne znači samo kupnju ulaznice nego pretpostavlja i trošak prijevoza, često i noćenja, te usklađivanje s radnim obvezama i obiteljskim životom. Za mnoge građane to je prevelika prepreka, čak i kada interes postoji. U hrvatskom društvu sve je veća raslojenost koja se jasno vidi i u profilima kulturne participacije. U nekim aspektima, Hrvatska je slična i Velikoj Britaniji, u kojoj su velike klasne razlike i gdje ima dosta kulturno dezangažiranih ispitanika. Te razlike nisu samo pitanje osobnog interesa ili ukusa, nego su povezane s kulturnom infrastrukturom, kupovnom moći, obrazovanjem, lokalnom ponudom, digitalnim kompetencijama, kulturnim politikama i povijesno oblikovanim navikama – ističe Petrić.
U Hrvatskoj i Srbiji žene manje od muškaraca sudjeluju u praksama kao što su "uradi sam" aktivnosti, posjetima buvljacima ili lokalnim sajmovima s glazbom i hranom, dok u Danskoj, Finskoj, Nizozemskoj i Švicarskoj u njima više sudjeluju žene. Značajne su i razlike u kulturnoj participaciji između muškaraca i žena.
– Naše istraživanje rodnih razlika u kulturnoj participaciji pokazalo je da žene u nas, osobito visokoobrazovane, imaju nešto širi repertoar kulturne potrošnje i glazbenih ukusa od muškaraca, te više participiraju u visokoj kulturi. Više od muškaraca posjećuju kazalište, muzeje ili koncerte klasične glazbe, a muški su interesi više okrenuti odlasku u kino, na sportski događaj ili koncert domaće popularne glazbe. U europskom kontekstu tu spadamo u skupinu uglavnom istočnoeuropskih zemalja, u kojima žene više sudjeluju u visokoj kulturi od muškaraca. S druge strane, u zemljama na zapadu i sjeveru Europe, ali već i u Sloveniji, stope sudjelovanja muškaraca i žena u različitim oblicima kulture znatno su ravnomjernije. U Hrvatskoj takvo ravnopravno sudjelovanje nalazimo kod ispitanika više razine naobrazbe i primanja, te u mlađim generacijama, s tim što se to kod njih više odnosi na sudjelovanje žena u popularnoj kulturi, koje je veće nego ranije. Unatoč tomu, zasad kod nas u kulturnoj participaciji ipak prevladavaju zamjetne rodne razlike – govori Tomić – Koludrović. Kad je riječ o kulturi svakodnevice, dodaje, žene više posjećuju proslave sveca zaštitnika, a muškarci restorane sa živom glazbom.
U umjetničkim i institucionalnim praksama, kaže Petrić, općenito bolje stoje zemlje s razvijenijom kulturnom infrastrukturom, snažnijom tradicijom javnih ulaganja u kulturu, boljom dostupnošću kulturnih sadržaja i većim udjelom visokoobrazovanih građana. Sjeverne i zapadnoeuropske zemlje u pravilu imaju višu razinu sudjelovanja u umjetničkim praksama. U svim zemljama u umjetničkim praksama najčešće prednjače obrazovaniji građani, oni s višim kulturnim kapitalom, boljim digitalnim kompetencijama i povoljnijim životnim uvjetima. Kad je riječ o hobijima, amaterskoj umjetnosti, izradi rukotvorina u Hrvatskoj su i takve prakse manje zastupljene nego drugdje.
– Kad smo pitali ispitanike što im je najviše nedostajalo od kulture u vremenu zatvaranja zbog pandemije, u Hrvatskoj su rekli da im je najviše nedostajao izlazak u kafić, kazalište i koncerti uživo, lokalni sajmovi i odlazak na godišnji odmor. U nordijskim zemljama spominjao se i odlazak u teretanu, u Francuskoj i Nizozemskoj odlasci u restorane, ali i odlasci u muzeje i galerije. No, u svim zemljama koje smo istraživali, građanima su više nedostajali sadržaji iz kulture svakodnevice nego visoke kulture. Iako je vrijeme COVID-19 bilo izvanredno stanje, ipak svjedoči o tome da u područje razgovora o kulturi svugdje sve snažnije ulazi i kultura svakodnevice – ističe Petrić.
A što je s kulturnim navikama mladih u Hrvatskoj?
– Najmlađi ispitanici između 18 i 27 godina izrazito su okrenuti digitalnim medijima, ali internet uglavnom ne koriste za traženje informacija i iznošenje mišljenja o kulturnim događajima, posjećivanje virtualnih muzeja ili galerija, ili kupnju proizvoda povezanih s kulturom. Intenzivna digitalna komunikacija "sljedbenika online trendova" (21,4% ispitanika) pretežno se odvija u svrhe zabave i korištenja platformi za usluge ili dijeljenje sadržaja s prijateljima. Naravno da dio mladih, također, spada u kulturne entuzijaste, no za klaster "sljedbenika online trendova" distinktivno je to što su mlađe dobi – uzvraća Petrić.
O nezainteresiranosti mladih za visoku kulturu Tomić-Koludrović dodaje: – Već u našem istraživanju iz 2015. pokazalo se da mladi ispitanici slabije poznaju klasike hrvatske umjetnosti ili istaknute suvremene umjetnike, koji su prethodnim generacijama bili dio općeg znanja. Detaljne kvalitativne analize pokazale su da ispitanici u najmlađoj dobnoj skupini imaju veći odmak od sudjelovanja u visokoj kulturi od starijih, što se vidi i po načinu na koji odgovaraju na pitanja o tome što smatraju da je kultura. Dok kod starijih primjećujemo entuzijazam za pojedine vrste umjetnosti ili umjetnike, mlađi često daju socijalno poželjne odgovore, koji se ponekad svode na suhoparne školske definicije. Takvo stanje se javlja i u drugim zemljama. Mladi danas odrastaju u intenzivnom digitalnom okruženju i očito je da su društvene mreže i druge mogućnosti koje to okruženje pruža velika konkurencija znanjima o svijetu koje je nekad osiguravala škola. Konačno, moglo bi se govoriti o smanjenoj motiviranosti nastavnika za rad ove vrste u sve birokratiziranijem školskom okruženju – drži Tomić – Koludrović.
I Petrić se slaže da su i u drugim zemljama slični trendovi kod mladih, osim što Hrvatska prednjači po nedostatku interesa za umjetničke sadržaje u digitalnom okruženju. S druge strane kao i u drugim zemljama i kod nas se smanjuju razlike u kulturnoj participaciji između mladih muškaraca i žena, koji na društvenim mrežama prate slične sadržaje, velikim dijelom iz popularne kulture. Za kraj, sažima Tomić – Koludrović, kvalitativni intervjui u Hrvatskoj jasno pokazuju razliku između različitih društvenih skupina u kulturnoj participaciji.
– Građani s višim prihodima često govore da je kulturna participacija pitanje prioriteta: mogu si nešto priuštiti, ali biraju na što će potrošiti vrijeme i novac. Ekonomski deprivirani građani, dio umirovljenika, migranata i radnika nižih kvalifikacija češće govore da bi željeli sudjelovati, ali za to nemaju sredstava. Važna je i simbolička prepreka. Ako građani imaju dojam da kulturne institucije nisu namijenjene "ljudima poput njih", da ne govore njihovim jezikom ili ne odgovaraju njihovim interesima, tada i formalno dostupna kultura ostaje društveno udaljena. Zato kulturna politika ne bi trebala polaziti od pretpostavke da je glavni problem manjak interesa koji se razvija kroz dostupnost, obrazovanje, naviku, blizinu, digitalne vještine, kvalitetnu lokalnu ponudu i osjećaj pripadanja. Ako želimo povećati kulturnu participaciju, potrebno je djelovati intersektorski: kroz kulturnu politiku, obrazovanje, medijske politike, digitalnu pismenost, regionalni razvoj, radne i rodne politike. Kulturne nejednakosti nisu samo pitanje ukusa ili interesa, nego pitanje ukupnih životnih uvjeta – zaključuje Tomić – Koludrović.
Otvori KEKS Pay
Hrvatskom narodu je dugih 45 godina bila nametana komunistička kultura, tj. ideološki sustav i vrijednosti temeljene na marksizmu-lenjinizmu, s ciljem stvaranja besklasnog društva i "novog čovjeka". Ako pogledamo kazališta, kinematografiju, književnost, većinu medija u Hrvatskoj danas, nikakvih bitnih pomaka nažalost nema. Lijevi kulturni krug u Hrvatskoj izrazito je aktivan u organizaciji javnih tribina, festivala angažirane književnosti (poput Fališa u Šibeniku) i filmskih festivala (primjerice Human Rights Film Festival). Sadržajno se bavi nasljeđem socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe (NOB-a), antifašizmom kao ustavnom vrednotom te otporom prema desnom konzervativizmu. Ljevičarska kultura u Hrvatskoj obuhvaća širok spektar djelovanja, od institucionalne suvremene umjetnosti i nezavisne kulturne scene do aktivizma i kritičkog preispitivanja društva. Sektor se oslanja na nevladine udruge, pojedine gradske institucije i nezavisne medije, a redovito propituje teme poput antifašizma, radničkih prava, ekologije i rodne ravnopravnosti.