Marija stoji ispred kuće. A više nema kuću. Nema ni svoju biblioteku. Upravo u varnicama i pepelu nestaju svi ti Marquezi i Faulkneri koje je godinama pabirčila. Užareni Andrići i spaljeni Kiš. Nestaju knjige – tuđi svjetovi i ona bez svijeta.
U dolini gdje se rijeka ljeti utanji i izbaci na obale žuti pijesak do prije sat vremena stajala je prizemnica s biber crijepom i oleandrom pred verandom. Utočište stanarima koji su vjerovali da se život može ukrotiti zidovima i prozorima. Zaboravili su da kuće znaju i gorjeti.
Naravno.
Kuću koju sada gleda sagradio je Marijin otac Krasnodar. Zapravo ju je sagradila Marijina majka Franja, ali otac se upisao u papirima. Cigla je bila od dunavskog pijeska (28 × 14 × 7 cm) iz stare ciglane uz prugu, davno opustjele i zabravljene. Kuća Josefa Grundera rušila se kako bi ustupila mjesto vatrogasnom domu s prostorijom za limeni orkestar. Josef, Nijemac izgubljen u bespućima poslijeratnih “kolektivnih smještaja”, odavno više nije imao nikakve veze s onim što je ostalo iza njega – pa su Marijini roditelji od države otkupili sve što se dalo spasiti.
Otac je s govornice ispred dućana držao propovijedi kako su te cigle bolje od novih jer su već jednom prošle život i znaju što je kuća.
Majka ih je vukla na tačkama. Nije imala želje za teorijskim doprinosima. Ono što je njoj bilo važno bila je debljina zidova. U ovoj zemlji nikad ne znaš braniš li se od zime, rata ili ljudi. A vrijeme ionako ne voli kuće.
U toj su kući svi uglavnom šutjeli i donekle trajali.
Otac – koji je popravljao satove i puno čitao, a kad nije popravljao i čitao, nestajao bi na dan-dva. Tri. Pokojni.
Majka – koja nije znala čitati, ali je radila i za sebe i za njega. Pokojna.
Brat – koji je prerano umro. Neka mu je, piletu, laka zemljica.
I Marija, koja je sanjala da će jednog dana pobjeći iz kuće i iz sela – a ipak je ostala. Od rođenja, krštenja. Do tolikih sprovoda. Kuća nije znala što su to vjenčanja.
Da je dijete, Marija bi za kućom zasigurno plakala.
Da može, učinila bi to i sad.
No umjesto toga samo primjećuje da joj je jedna papuča mokra. Vjerojatno je stala u lokvu dok je u panici izlazila iz kuće. Barem oleandar neće umrijeti žedan.
Sjeti se onda majke koja joj drži glavu nad lavorom dok povraća nakon prvog pobačaja. Susjedove ruke na svojoj butini kad joj je bilo trinaest. Bake koja šapće: “Sve prođe, dijete, samo ti šuti.” Plavi kaput u ormaru. Daska koja škripi. Miris naftalina i dinstanog luka. Album sa slikama na dnu komode. Lica koja više ne zna kako nazvati.
Sve je to sad njezino tijelo. Ne sjećanje – tijelo.
Kašmirski kaput, čuvan za prilike koje nikada nisu stigle, sad bi joj dobro došao. Da je zaštiti od praznine i gara.
Mladić iz susjedstva, druga kuća iza ugla, mlati mobitelom i fotografira požar. Marija pomisli kako će sutra, na nekom lokalnom portalu, biti članak o tome da je “jedna kuća izgorjela u noći”. Dodat će se i rečenica o sudbini vlasnika ili procijenjenoj šteti. Ali nitko neće znati gdje je stajao frižider, a gdje je majka sakrivala novac. Kuća će postati vijest. Netko će je pročitati između kave i poruke “vidimo se večeras”. Netko će napisati komentar: “Dokaz propadanja hrvatskog sela.” U selu će se nekoliko dana pričati gdje je tko bio te noći.
Mariji je jasno da je vatra počela u podrumu, premda tamo nije bila stotinu godina. Točno na mjestu gdje je otac zakopao dvije boce rakije nakon dva rođenja, a za vjenčanja koja se neće dogoditi, pušku i fotografiju svoga oca u uniformi. Možda je Grunder Josef svoju. I gdje je ona zakopala nešto. Također dva puta. Ali o tome nitko neće napisati. Jer to nije zgodna priča. Kuću su zapalila djeca.
A da su se rodila, u arhivima bi mogla pročitati:
2026. – požar u gotovo napuštenom selu. Uzrok: nepoznat.
1991. – 1995. – spaljeno 76 kuća u cijelom kotaru.
1945. – spaljeno 27 kuća, 163 promijenile vlasnika.
1941. – izgorjelo 13 kuća dok je selo još imalo Židova.
Imena stanovnika pretvaraju se u brojeve, brojevi u tablice. Dalje ništa.
Lice joj gori u plamenu požara, a mokroj nozi kao da je hladno. “Šteta”, kaže glas iza nje. Ona se ne osvrne. Po mirisu zna kome glas pripada. Sakupljač dječjih nesreća. Još ih osjeti, te prste na butinama. Crkni, pomisli. Da je ono vrijeme danas, trunuo bi u zatvoru.
Šutnja je trenutačno jedini zid koji vatra ni uljez iza nje ne mogu dohvatiti.
Stoji u dvorištu, s jednom mokrom papučom. Grlo je peče.
“Vode”, pomisli. “Samo neka mi se jedna prokleta čaša sruči niz ždrijelo, pa nek’ ode k vragu sve.”
U utrobi kuće pukne greda. Zvuk je kratak, gotovo pristojan, kao da se kuća ispričava što umire glasno.
Pred očima joj opet bljesne misao o albumu sa slikama. Sve – knjige, tuđi svjetovi u kojima se može na trenutak živjeti – mogu se ponovno kupiti ili, ako si upravo postao beskućnik, posuditi. Album ne. Koliko će još pamtiti ta lica.
Plamen liže okvir prozora kroz koji je njezina majka godinama pogledavala ne bi li dočekala Mesiju ili barem poštenog muškarca kojemu ne bi smetalo ono o čemu se u kući nikad nije govorilo.
Marija pokuša prizvati tugu. Ništa. Samo praznina i žeđ.
Izuje mokru papuču i baci je prema vatri. Natikača opiše lijep, tužan luk i padne tri metra ispred plamena. “Eto”, kaže tiho, više sebi nego vatri, “čak ni papuča ne želi sudjelovati u ovoj tragediji. Ima jebenog ukusa.”
Krov počne popuštati uz dubok, teatralan uzdah. Dim se diže i vraća natrag.
Natikača leži u travi, bespomoćno i glupo.
Vatrogasaca još nema. Drugi puta po Grunderovim ciglama.
Krov popusti. Marija stoji čađava, neuplakana, žedna.
Učini jedino što joj preostaje: pljune.
Otvori KEKS Pay
