Ibrica Jusić jedinstvena je figura hrvatske šansone, sevdalinke i autorske glazbe. Kao što je poseban i njegov glazbeni put, koji je išao preko trnja do zvijezda. Još kao dječak od osam godina pjevao je u zboru Dubrovačkog kazališta i glumio u dječjim predstavama, bile su to prve javne note koje su ga vodile prema gitari i slobodi. Njegovo glazbeno stasanje zaokruženo je kada je 1965. sjeo s gitarom na dubrovačke skaline, koje su postale mjesto susreta između života i umjetnosti, gdje ga i danas publika čeka. Na Zagrebačkom festivalu 1968. debitirao je skladbom "Celuloidni pajac" s kojom je osvojio prvo mjesto i od tada njegove pjesme nose težinu stihova i stvarnosti života. Njegov glas spaja bosanski sevdah s talijanskom kanconom i francuskom šansonom, stvarajući emotivnu tkaninu u kojoj se isprepliću melankolija i hrabrost. Tijekom života nastupao je po najprestižnijim svjetskim mjestima – od Sydney Opera House, preko Carnegie Halla, do Montreux Jazz Festivala. U srcu njegove umjetnosti leži poezija, često nastala u suradnji s pjesnicima poput Paljetka, Antića, Fiamenga – stihovi koji ga u melodiji čine vječitim sanjarom i kroničarem balkanskih doživljaja. Njegov prvi LP "Skaline od sudbine" iz 1975. označio je rođenje autentičnog umjetničkog glasa, osebujnog kantautora i nostalgične duše grada na moru. I danas, nakon gotovo šezdeset godina karijere, Ibrica ostaje vječni trubadur – lutalica, boem, glasnik emocija koje ne zastarijevaju, neprestano pjevajući srcem svoga Dubrovnika.
To je ukratko Ibrica Jusić, čovjek, glazbenik, živa legenda, omiljeni lik hrvatske estrade, vječno raspoložen i nasmijan, iako ćete ispod njegovih osmijeha vidjeti i naslage teških godina, neprospavanih noći koje je proveo u hladnim kupeima vlakova ili za volanom svoga karavana, u kojem su mu uvijek i zauvijek društvo pravili jedini njegovi pravi prijatelji koji ga nikada nisu iznevjerili – njegovi psi. I svakako je bilo vrijeme da netko napiše ozbiljnu biografiju o ovom velikanu hrvatske glazbe, a posla se dohvatio bosanskohercegovački pisac, novinar i profesor književnosti Amer Tikveša.
I tako se, nakon godina Tikvešinih istraživanja i pisanja, u prodaji našla raskošna biografija legendarnog kantautora pod naslovom "Čovjek bez kafića", nazvana prema njegovoj pjesmi iz 1980. s istoimenog albuma. Autor Tikveša proveo je godine istražujući lik i djelo Ibrice Jusića te je svoja saznanja pretočio u bogato djelo koje je ne samo životna priča već i vrlo stručna analiza. Osim što je zaronio duboko u povijest i ispričao priču o obitelji Jusić i dječačkim nestašlucima maloga Ibrice te donio niz atraktivnih, a ponekad i mukotrpnih anegdota i pričica o stasanju ovog vrsnog glazbenika, Tikveša je majstorski isprepleo i priču o šansoni, prateći njezino stasanje u Francuskoj i Italiji (kancona) do njezinih najvećih bljeskova na domaćoj sceni, čiji je apsolutni predvodnik Ibrica Jusić. Posebna poglavlja zauzimaju i Ibričini vjerni pratitelji psi, a knjiga je bogato ilustrirana brojnim arhivskim fotografijama.
Svakako je zanimljivo vidjeti Ibričine korijene, o kojima Tikveša piše u uvodnom poglavlju ove knjige pa tako saznajemo da su Arif Jusić i njegova supruga Emina, rođena Velagić, došli u Dubrovnik 1927. godine te da je to bilo bračno putovanje s kojeg se nisu vratili u mjesta svog dotadašnjeg života. Tikveša tako piše:
"Zaljubljeni u njegove zidine, odlučili su ostati živjeti u Dubrovniku. Bili su iz bogatih begovskih obitelji. Arif iz Duga kod Prozora, a Emina iz Blagaja pokraj Mostara. Prodavali su voće i povrće sa svojih imanja u Hercegovini i živjeli u vlastitoj kući u Antuninskoj ulici. I Emina i Arif lijepo su pjevali pa je kuća često bila ispunjena sevdahom. Arif je svirao harmoniku Dallape sa 120 basova, što je u to vrijeme bio vrijedan instrument, rijedak čak i kod profesionalnih glazbenika.
Imali su sedmero djece. Jedno je dijete umrlo 1942. ubrzo po rođenju, a ostala su se rađala ovim redoslijedom: Hašmeta (1928.), Kemal (1929.), Nutveta (1931.), Sabira (1935.), Đelo (1939.), Ibrahim (Ibrica – 1944.) i Mustafa (Mujica – 1948.).
Lijep život prestaje s Drugim svjetskim ratom. Kemal je kao trinaestogodišnjak otišao u partizane. Dubrovnik je malen grad, to se nije moglo sakriti. Što ako im netko zbog toga naudi? Da im se učini zlo, nisu bili potrebni samo politički i ideološki razlozi, dovoljno je bilo da netko poželi njihovo bogatstvo. Kemal, odnosno Kemo kako su ga svi zvali, rat je proveo kao kurir legendarnog sinjskog alkarskog vojvode Brune Vuletića (1924. – 1997.). Ibrica se rado sjeća epizode kad je Kemu poveo na Sinjsku alku, Bruno je tada već bio starac. Kad je ugledao Kemu, raznježio se i počeo plakati.
Dubrovnik je oslobođen 18. listopada 1944. i Arif je odmah po oslobođenju, bez suđenja, proglašen kulakom te s još sedmoricom zatvoren na osam godina u Lepoglavu. Odslužit će tri, a sva imovina je konfiscirana. Zlobnici su čekali tko će biti pobjednik pa su onda odlučili prokazivati i kinjiti. Da su rat dobili fašisti, vjerojatno bi kao način da se domognu bogatstva Jusićevih koristili Kemin boravak u partizanima. Ovako, kao razlog da uzmu tuđe, koristili su upravo to što su željeli – bogatstvo. Obitelj je prebačena u stan na Pelinama sa zemljanim podom koji je do tada služio kao magazin. Peline su stara dubrovačka ulica čiji naziv potječe od latinskog pellillia, što znači štavionica kože, a spominju se u djelima Marina Držića (1508. – 1567.) kao mjesto koje su nastanjivale žene 'sumnjiva morala' i sirotinja.
Na Pelinama se rodio Ibrica dva mjeseca nakon oslobođenja grada. Tko bi god u kasnijim godinama došao kod njega u posjet, Ibrica bi mu pokazao jedan zid i rekao: – Ovdje je mene moja Emina rodila, a trinaestogodišnja sestra Nutveta mi prerezala pupak.
Na tom zidu uokvirene stoje naslovnice njegovih albuma 'Amanet '1 i 'Amanet 2' koje je radio čuveni slikar Mersad Berber (1940. – 2012.). Ta kuća, baš kao i sevdah, baš kao i šansona, njegov je amanet. Bilo je privlačnih ponuda za otkup, ali odgovor je uvijek bio isti: – Stari, ja ću odavde izaći samo iznesen, s nogama naprijed. Jer ovdje živi duh mojih roditelja i moga djetinjstva", piše Amer Tikveša o teškim poratnim godinama Jusića nakon 2. svjetskog rata.
Nastavak ove priče također je vrlo zanimljiv:
"Vrativši se iz zatvora, Arif je nastavio raditi ono što je najbolje znao – prodavati voće i povrće. Nije se više radilo o vagonima, već koliko stane na jedan banak koji je svakog dana postavljao na tržnici dubrovačkog otoka Lokruma. Izvan turističke sezone, u gradu je prodavao pečene kestene. Ibričina najranija sjećanja vezana su uz taj banak. Uz njega je svakodnevno stajao s ocem i pomagao mu da izloži robu, a ono što se ne proda, ponovno spakira za povratak kući.
S tim bankom povezana su i Ibričina sjećanja na prvu ljubav, dječju, platonsku. Na Bečanku Evu Krol. Upoznao ju je 1952. kad je došla na ljetovanje s roditeljima. Dolazila je i u sljedećim godinama. Njezini su roditelji kod Arifa kupovali voće i sokove jer su tada restorani i trgovine bili rijetki, pogotovo na otoku. Njezin je otac uvijek imao dar za Ibricu, a upravo je od njega dobio i prvu kemijsku olovku.
Najčešće je od drugih dobivao ono što mu je trebalo. Nije imao ni bilježnice za školu. Umjesto njih, ponekad je koristio fišeke. Arifu bi rekao:
– Babo, vidi ono tamo!
Ovaj bi se okrenuo, a Ibrica bi mu ukrao nekoliko fišeka na kojima je u školi hvatao bilješke. Išao je i na katolički vjeronauk jer svećenici su djeci davali sendviče.
U novoj kući Jusića u početku se sjedilo na gajbama s tržnice. U prostoru od pedeset kvadrata na dva kata samo su majka i otac imali krevet. Djeca su spavala na podu, na šiljtama, poredana poput sardina. Dugo su bila prisutna sjećanja na bolji život, ali evocirana na grub način, naročito kad bi kod nekoga u gradu vidjeli maminu singericu, ćilim ili očevu harmoniku. Bio je prisutan osjećaj iznevjerenosti i nepripadanja.
Vjerojatno bi bilo bolje da je Arif bio manje ponosan. Nuđeno mu je mjesto ekonoma u Excelsioru, tada jedinom hotelu u Dubrovniku, ali on je to odbio. Nemoćan da se osveti sustavu, svoju je muku često ublažavao alkoholom. Emina i djeca sa zebnjom su osluškivali kad bi se Arif vraćao kući. Po težini koraka, mogli su procijeniti koliko je popio. Emina bi ga dočekala prekriženih ruku na vratima:
– Arife, ljubavi, koliko si danas popio?
Ako bi bio boljeg raspoloženja, odgovorio bi:
– A nisam, moja Emina, samo tri kvarta od metra!
Svako zlo za neko dobro: Arifovo ponašanje u Ibrici je stvorilo averziju prema takvom načinu života. Ibrica nikada nije pušio, a tek na pragu tridesetih popio je prvi alkohol, i to iz zdravstvenih razloga. Kasnije je pio rijetko, ali nikada toliko da bi netko mogao reći kako ga je vidio pijanog.
U kući se još uvijek pjevalo, sve češće da se zaboravi na glad, kako Ibrica kaže, a ne da se prekrati vrijeme. S majke i oca pjevačko umijeće prešlo je na djecu. Hašmeta je najranije otišla od kuće, na školovanje u Beograd. Postala je solistica na radiju, ali karijeru nije dugo vodila u tom smjeru. Život je provela kao medicinska radnica. Lijepo je pjevala i Nutveta. Uz nju i majku propjevat će i Ibrica", piše Tikveša.
Iako je Ibričin san oduvijek bila glazba, i sam je shvatio da je realnije da postane – tapetar. Da nije morao u JNA, možda bi danas uživao njemačku mirovinu nakon životnog vijeka provedenoga u presvlačenju automobilskih sjedala. Njegov je put odredila vojska i jedna propala ljubav.
"Dok se jedne večeri 1964. vraćao u podstanarsku sobu na Trešnjevci, Ibrica je kroz prozor nekog stana ugledao prijenos dodjele nagrada Zagrebačkog festivala.
Pero Gotovac preuzimao je nagradu za pjesmu 'Balada', a Ibrica je pomislio: 'Dragi Bože, hoću li ikada upoznati ovog čovjeka?' Tada nije mogao ni slutiti koliko će se to brzo dogoditi. Nikoga od aktera festivala ni Studija 64 nije poznavao, osim što su on i Arsen neko vrijeme bili podstanari u istoj zgradi. Ibrica je živio ispod njega i uživao u Arsenovu vježbanju na klaviru uz koje se budio.
Te 1964. Ibrica se morao vratiti u Dubrovnik kako bi bio uz majku čije se zdravstveno stanje, zbog bronhijalne astme, pogoršalo. Radio je tada kratko kao rekviziter u dubrovačkom kazalištu, a onda je došlo ljeto i s njim Njemica Barbara. Barbara i Ibrica bili su desetak dana skupa, ali je ljubav bila 'visokog intenziteta', strastvena, od onih koje u zaljubljenima stvaraju želju da budu zajedno dok ih smrt ne rastavi. Barbara ga je pozvala da dođe u Njemačku, rekla je da će mu naći posao u autotapetariji u Volkswagenu i Ibrica je pristao. Morao je samo prije toga odslužiti vojsku. Otišao je u vojni odsjek i bio jedan od rijetkih dobrovoljaca.
Vojsku je služio u Srbiji, u Kraljevu i Užičkoj Požegi, kao inženjerac. Prvih mjesec dana, dok je prolazio osnovnu vojnu obuku, bilo mu je teško. Laknulo mu je tek kad su vojnike počeli raspoređivati prema znanju i afinitetima. Kao gitarist, bio je omiljen, osim kod poručnika Tomića jer je, umjesto 'razumem', govorio 'razumijem'. To nije smetalo pukovniku koji ga je zbog njegova sviranja uzeo u zaštitu.
Nakon proslave Dana armije svi vojnici krenuli su ka spavaonicama, a pukovnik je rekao Ibrici da ostane. I ostao je. Do pet ujutro Ibrica je svirao i pjevao s pukovnikom i njegovim društvom. Na kraju slavlja pukovnik mu je rekao:
– Ovo sad shvati kao moju zapoved: Idi i spavaj tri dana ako možeš!
U pola šest je legao u krevet, a u šest je bilo buđenje. Prvo je došao razvodnik:
– Vojniče, diži se!
– Neću.
Potom je s istom naredbom došao vodnik. Dobio je isti odgovor. Ništa bolje nije prošao ni desetar. A onda je došao Tomić.
– Diž' se, bre!
Njemu je dao duži odgovor:
– Neću, meni je pukovnik naredio da spavam. Obratite se njemu.
Doček nove 1965. godine poručnik Tomić mu je namjestio da provede na straži. Na šest kilometara od Kraljeva čuvao je meteorološku stanicu kojoj nitko nije prijetio. Kao i uvijek na straži, pjevao je melankolični šlager koji je 1963. na Festivalu u Opatiji pjevala Senka Veletanlić (1936.) 'Oprosti, volim te', zatim spominjanu 'Bila je tako lijepa' s kojom je status svevremene zvijezde stekao Dragan Stojnić i 'Još samo večeras' Drage Diklića (1937.) koju je izveo na Zagrebačkom festivalu 1963. godine.
Kad je pukovnik ušao u salu za proslavu, vidio je kako je orkestar na sceni bez Ibrice. Odmah je dozvao Tomića:
– Gde mi je Dubrovčanin? – pitao ga je.
Na pokušaj njegova vrludanja naredio mu je:
– Imaš 45 minuta da ga dovedeš.
Tomiću je to teško palo. Osjećao se poniženim u svečanoj uniformi, sa suprugom, ali je poslušao naredbu.
U Kraljevu je Ibrica imao neostvarenu ljubav, Leposavu, koja mu nije dala ni da joj priđe. Kraljevo je malen grad. O djevojkama koje se druže s vojnicima širile su se svakakve glasine. Međutim, jednog dana izlili su se Morava i Ibar i vojska je morala spašavati ljude i imovinu. Ibrica, kao čovjek s mora i iskusan veslač, dobio je čamac i posadu. Na pragu jedne kuće ugledao je Leposavu, prišao joj je i uzeo je u naručje, kao mladu. Ponio ju je do čamca, a onda se, kao slučajno, spotaknuo da bi oboje pali u vodu. Mnogo godina kasnije ponovno ju je sreo, na svom prvom koncertu u Kraljevu:
– Nikad neću zaboraviti kako si me umalo utopio u reci – bila je prva stvar koju je rekla pri tom susretu.
Dok je bio u vojsci, napustila ga je Barbara. Kad je dobio pismo u kojem je pisalo da ga ne može čekati, za Ibricu je to bio kraj svijeta. Ubrzo se ipak počeo na taj račun šaliti:
– Da sam otišao, danas biste se vi vozili u Golfovima čija sam sjedišta ja tapecirao", prepričava Tikveša.
Jedna od manje poznatih epizoda Ibričina života je avantura u Grčkoj, u kojoj su se isprepleli glazba, ljubav i jedna špijunka.
"Ibrica je 1971. godine sudjelovao na tri festivala. Nastupio je na sarajevskom Vaš šlager sezone s danas gotovo zaboravljenom pjesmom 'Slika', dok su pjesme s nastupa s druga dva festivala ostale relativno poznate. Na festivalu u Splitu pjevao je pjesmu 'Zašto san sritan', tekstopisca Stjepana Benzona. Radi se o zanimljivoj dalmatinskoj poskočici koja bi na nekom best offu takvih pjesama stajala uz 'Nadalinu' Olivera Dragojevića. Međutim, najzanimljivija je pjesma 'Leila' koju je otpjevao na festivalu u Ateni. To je duboko emotivna, nostalgična ljubavna pjesma, izvedena sa zanimljivim modulacijama u glasu i promjenama tempa u sviranju. U melodiji se osjećaju različiti tradicionalni utjecaji, od dubrovačke renesanse do španjolskog melosa. Zanimljiva je i činjenica da tekst potpisuje Marija Runjić, tadašnja supruga Zdenka Runjića, koji je za 'Leilu' napisao glazbu. Ibrica je 'Leilu' pjevao na stadionu, pred 70.000 ljudi, i tada je prvi put osjetio snagu šuma koji stvara aplauz:
– Umalo me nije odnio, kao morski val – Ibrica se još uvijek jasno sjeća pljeska, kao i desetak prvih redova u vojnim uniformama koji su u njemu izazvali prijezir jer u Grčkoj je tada na vlasti bila vojna hunta.
Organizatori festivala su ga tada zamolili da bude predizvođač na koncertu Johnnyja Hallydaya, (1943. – 2017.), francuskog rokera popularnog i u Jugoslaviji, koji je tih dana imao koncert u Ateni. Ibrica je pristao, ali poznanstvo s Hallydayem nije mu ostalo u naročitom sjećanju, za razliku od poznanstva sa svojom atenskom pratiljom. S obzirom na to da je u Ateni bio sedam dana, vlast se pod izlikom da se brine za komfor gosta ustvari brinula za njegovu kontrolu i dodijelila mu pratnju. Pratnja je bila u službi špijunaže. Bio je to uobičajen slučaj tih godina u Grčkoj, svaki stranac bio je potencijalni špijun, pogotovo ako je dolazio iz ne baš prijateljske Jugoslavije. Međutim, Ibričina pratilja zaljubila se u njega te priznala koja je njezina stvarna uloga. Taj slučaj podsjeća na sadržaj najpoznatije šansone u službi razbijanja hladnoratovskih tenzija, na 'Nathalie' Gilberta Bécauda, a u kojoj se ljubav javlja između lirskog subjekta, Francuza, i turističkog vodiča, Moskovljanke po kojoj pjesma i nosi ime.
Ibričina atenska Nathalie odvela ga je u stari dio Atene, pokucala na jedna vrata i uvela ga – na njegovo iznenađenje – u caffe restoran. U tom restoranu slušala se tada u Grčkoj zabranjena glazba – pjesme autora nepodobnih režimu. Moglo je biti opasno ako ih netko prijavi vlastima. Slušao se Mikis Theodorakis (1925. – 2021.), jedan od najpoznatijih Grka uopće. Danas je on nacionalni amblem, no tada je bio zabranjen. Theodorakis je odmah po uspostavi diktature formirao pokret otpora i ubrzo bio uhićen. Te godine kad je Ibrica bio u Ateni, Theodorakis je emigrirao u Francusku. U tu jednu noć s pratiljom svašta je stalo. Uhoda je priznala da je uhoda, ali i da nije lojalna režimu, te da je usput i zaljubljena u onoga koga treba uhoditi. Slušali su Theodorakisa kojega nije bilo dobro ni spominjati. Na kraju noći razbijali su i tanjure, što je tradicionalni grčki turistički običaj.ž
– Poseban je doživljaj vidjeti kad krhotine tih tanjura na kraju kupe lopatom da ih odvezu na reciklažu. Toliko ih se porazbija da ih prave od gipsa kako bi ih mogli reciklirati. Inače ne bi mogli proizvesti tanjura koliko ih se porazbija – kaže Ibrica", završetak je grčkog poglavlja u biografiji Ibrice Jusića.
Kako Ibrica nikamo ne ide bez psa, zanimljivo je saznati kako je uopće došlo do te "kemije".
"Don Camilo bilo je mjesto Ibričinih velikih, ali i čudnih poznanstava. Upoznao je tu izvjesnog hotelijera koji ga je dolazio slušati sa suprugom. Ibrica je živio u njegovu hotelu, a od njega je dobio i ponudu da mu radi solo karijeru u Parizu. Tko bi to odbio? Međutim, hotelijer će mu jednog dana priznati da sve to radi zbog svoje supruge koja se zaljubila u Ibricu. On se tada zahvalio i rekao da neće zajedno ništa raditi.
– Pa nisam ja zabava za nečiju ženu!
Ipak, nešto u vezi s tim parom obilježilo je njegovu karijeru kao malo što drugo.
– I hotelijer i njegova žena vidjeli su da mi je pas potreban. Pozvali su me na vikend izvan Pariza. Kad smo došli ispred imanja s visokim zidom, iza njega se čuo lavež.
'Evo, doveli smo te da izabereš sebi ljubimca', rekoše mi. Htio sam crnoga belgijskog ovčara, ali to je bilo uzgajalište dugodlakih belgijskih ovčara, nije bilo crnih. Bilo ih je petero u otvorenom kavezu i nisam znao kojeg ću izabrati, najradije bih ih sve pokupio. Odlučim se za prvog koji mi priđe. I eto ti moga Vagija, zgrabio me za nogavicu i rekoh: 'Hajde, stari, idemo nas dvojica.'
Radilo se o podvrsti belgijskog ovčara Tervuren – crvenkastosmeđe boje dlake. Ibricu su posebno dojmile male trokutaste uši koje, dok su psi mali, izgledaju kao slijepljene, što im daje beskrajno umiljat izgled. Psu je dao ime Vagabond, odredivši mu sudbinu vječitog putnika kakva je, uostalom, bila i Ibričina. Kasnije će čitati kako je pas dio njegova imidža ili scenografije. To Ibrica ne voli čuti. Pas je dio njegova života, on s njim nije samo na sceni nego i u kući i na ulici. Tereza Kesovija je to u autobiografiji najbolje opisala: 'Bez gitare i svog vjernog kučka (kad jedan ode, drugi je već tu, na njegovu mjestu) u svakodnevnom životu i na sceni Ibrica kao da nije potpuno svoj. Gitara, kučak i Grad njegova su snaga i izvor inspiracije, muziciranje na gitari doveo je do savršenstva. The man and his dog in concert – to je Ibrica, iskren do bola.'
– Nije to nikakav imidž, to je jednostavno potreba. Kad netko kaže da mu se ljubimac podvukao pod kožu, ja mu kažem – nije ti se podvukao pod kožu, nego je u tebi probudio emocije koje si u sebi potiskivao – kaže Ibrica.
Po njemu je to samo emocija koju imaš ili nemaš.
S Vagijem će se u njegovu svakodnevicu uvući još jedna stvar – kuhanje. Kuhajući za njega, Ibrica je počeo kuhati i sebi", piše dalje u Ibričinoj biografiji.
U kreiranju knjige sudjelovali su i večernjakovci – knjigu je lektorirala Anka Munić, dizajn potpisuje art direktor Zoran Birman, dok je urednik knjige Robert Bubalo, koji je u predgovoru opisao jednu epizodu s Ibričnim psima, odnosno potvrdio konstataciju Tereze Kesovije "kad jedan ode, drugi je već tu, na njegovu mjestu":
"Ibrica je otvorio vrata svoga stana, držeći u ruci malo, čupavo stvorenje, koje kao da je pobjeglo iz raja. Zraknuo sam pogledom po njegovu stanu prošaranom živim bojama, šarenilom, u potpunom kontrastu s vanjskim svijetom. Po podu su tumarale posudice s vodom i hranom za ljubimce, u jednom kutu su mirno, poput poslušne vojske, stajali instrumenti, a s polica su zijevale ostarjele zbirke poezija, davno pročitane i prerađene u Ibričinoj glazbenoj kutiji. 'Simba', predstavio je majušno šutljivo stvorenje kakvo je ostalo do danas (šutljivo, ne majušno, jer Simba je danas, 2025. godine, golemi pseći ljepotan). Njegove su glasne žice još treperile od proplakane noći. 'Dragi Bog mi je jednoga uzeo, a drugoga poslao… Simbu sam nabavio odmah nakon što je Bond otišao, ona liječi moju tugu za njim.'
To je Ibrica, uvijek u balansu između tuge i sreće, neobičan hibrid ekstrovertnog samotnjaka, erotoman koji se ne može odlučiti je li mu draži život sa ženom ili bez nje, i vjerojatno najmlađi osamdesetogodišnjak kojeg ćete sresti."
"Čovjek bez kafića" na 412 stranica i u 37 poglavlja donosi vrlo zanimljivu, i životnu i stručnu životnu priču o Ibrici Jusiću, jednom od najvećih kantautora na ovim prostorima. Knjiga je izašla u izdanju Croatia Recordsa, medijski pokrovitelj je Večernji list, a može se nabaviti po cijeni od 20 eura.
Otvori KEKS Pay
