Prošlog je tjedna u prostorijama Ogranka Matice hrvatske u Zaprešiću predstavljena je knjiga "A Bark From The Past", izdanje koje je na engleskom jeziku objavila Kinološka udruga Zaprešić, a autor joj je novinar i urednik 24sata Alen Galović.
To je, kako sam autor naglašava, zapravo znatno skraćena verzija puno većeg djela pisanje kojeg privodi kraju i za koje se nada da će biti objavljeno u skoroj budućnosti.
O kakvom je djelu riječ?
Ova knjiga na engleskom prije svega je namijenjena ljubiteljima pasa izvan Hrvatske da se upoznaju s našom bogatom kinološkom baštinom. U toj se knjizi na početku bavim svojim slučajnim otkrićem da je prva izložba pasa u Hrvatskoj održana davne 1891. godine, petnaestak godina prije no što se mislilo. Održana je u sklopu velike Gospodarske izložbe u Zagrebu, veoma važnog događaja u to doba, najveće takve ekonomske priredbe u 19. stoljeću. O samoj Gospodarskoj izložbi zna se mnogo, ali činjenicom da su u isto vrijeme, u štalama koje su sagrađene na mjestu gdje danas stoji HNK, bili izlagani i psi, nije se nitko bavio, za tu izložbu nitko ni u uskim kinološkim krugovima nije znao, pa o njoj nisu pisali ni povjesničari. Potom sam išao proučavati tko su sve ljudi koji su izlagali svoje pse na toj izložbi i tu sam shvatio da se preda mnom otvara jedan davni svijet u kojem nije riječ samo o psima već i o ljudima, o ondašnjem društvu, o nečemu što se u Velikoj Britaniji zove viktorijanski kult pasa i kućnih ljubimaca, a ja sam se potom zapitao jesmo li sličan fenomen imali i na hrvatskom tlu. To je, u suštini, priča koja pokazuje kako se velike društvene promjene u ekonomiji, kulturi i umjetnosti, politici, znanosti i filozofiji od sredine 19. stoljeća snažno i vrlo jasno odražavaju u odnosu ljudi i pasa. Psi su u tom vremenu postali mnogo više od naših usputnih sudrugova u velikim zbivanjima, oni su postali kulturni simboli, dijelili su sudbine svojih ljudi, od onih lijepih trenutaka zabilježenih u slikarstvu, ranoj fotografiji, jeziku ili poeziji, na primjer, do traumatičnih i bolnih ratova.
Što vas je motiviralo za takvo istraživanje?
Već četvrt stoljeća u mom domu žive francuski buldozi, pasmina koja u mnogočemu simbolizira upravo to razdoblje, tu možemo govoriti i o viktorijanskom dobu, o industrijskoj revoluciji, može to biti i la belle époque, pa i fin de siècle, ali u svim tim pojmovima i u toj epohi sudbine pasa izuzetno su izražene i jasno vidljive kroz velike povijesne preokrete. Te su male pse najprije imale siromašne čipkarice iz okolice Nottinghama, valjda da im tamane miševe. Kad je izumljen stroj za proizvodnju čipke, bobinet, te su se obitelji zajedno s malim buldozima odselile u Francusku tražeći nove poslove. Ubrzo je od malih buldoga u Francuskoj nastala nova pasmina, koja se od sirotinjskog psa preobrazila u psa kojeg su uza se držale pariške kurtizane, slikali su ih Henri de Toulouse-Lautrec i Edgar Degas, a onda su ti psi izuzetnog ekspresivnog lica završili kod ruske princeze Tatjane, kod engleskoga kralja Edwarda VII., među danskim, grčkim, pa i njemačkim plemstvom. Jedna je francuska buldogica poginula pod istim bajunetom kojim su boljševici ubili Romanove i njihovu djecu, jedan je francuski buldog potonuo s Titanicom, više je njih u Beču uživalo uz Annu Sacher i upijalo mirise njenih torti, jedan je 1912. fotografiran uz austrougarskog mornaričkog časnika u Puli, na bojnom brodu "Habsburg", a poslije su isti takvi psi u Velikom ratu korišteni da kroz rovove vojnicima dostavljaju cigarete i hranu. Francuska spisateljica Colette imala je uvijek uz sebe francuskog buldoga kako bi dodatno naglasila svoj bunt prema društvenim konvencijama onoga doba. Ta je pasmina bila groteskna u ondašnjim estetskim mjerilima za životinje, ideal su tada bili antički prikazi posve različitih i gracioznih hrtova, a ipak se preobrazila u snažan kulturološki simbol koji se proteže i do današnjih dana, do Andyja Warhola i Yves-Saint Laurenta, na primjer. Nacisti su ilustracijama te pasmine tridesetih dokazivali svoje odvratne rasne teorije, usput naglašavajući superiornost njemačkih ovčara. Sudbina te pasmine podsjetila me na lipicance, konje koji su uz ljude stradavali u ratovima od srednjeg vijeka, a ipak su nekim čudom opstali, kao da su stvoreni da bi prkosili ljudskom zlu, gluposti i ludilu. Sjajnu je knjigu o takvoj sudbini lipicanaca objavio nizozemski pisac Frank Westerman, u velikoj mjeri baš se ta priča tiče i Hrvatske, ali je i o malim francuskim buldozima objavljeno više sličnih knjiga i tekstova, pa sam najprije odustao od pokušaja da učinim isto, zaključujući da nema potrebe ponavljati već ispričane priče. Mislio sam, uz to, i da je hrvatska prošlost odveć opterećena stradanjima i presiromašna tragovima koji bi mi mogli poslužiti da o sudbini neke pasmine ili pasa u cjelini pričam kroz historijsku prizmu. Ali jako sam se prevario!
Kakvi su vam sve tu materijali bili od pomoći?
Teško je reći jesu li fascinantnije i značajnije naše stare fotografije ljudi i pasa, reprodukcije umjetničkih djela ili tekstovi o psima naših književnika, pa i naših prirodoslovaca. Iz Muzeja u Brdovcu dobio sam fotografije koje su na prijelazu u 20. stoljeće snimljene u dvorcu Laduč, gdje je živjela obitelj baruna Vladimira Vranyczanyja. Na nekima se vide prelijepi i veliki psi koji slobodno uživaju u društvu žena u perivoju, a na jednoj je desetogodišnji dječak s dva psića. To je bio Vladimirov jedini sin, barun Nikola Vranyczany. Taj se dečko poslije školovao na agronomiji u Leipzigu, bio je, baš kao i njegov otac, silno omiljen među seljacima u tom kraju. Poginuo je 1916. godine. A u Galiciji je poginuo i plemić Dragutin Balogh, on je s mnogim psima fotografirao svoju ženu i njenu obitelj u Dugom Selu, bili su to Draškovići, još jedna familija koja si je mogla priuštiti da uživa uz pse. Tu samo pogled na fotografije dvojice ljudi i pasa iz tih dviju obitelji jasno pokazuje kako je smrtonosan bio Veliki rat.
Pretpostavljam da nije puno drukčija priča ni s Drugim svjetskom ratom i psima?
Ništa drukčija. Židovske građanske obitelji u Hrvatskoj često su imale pse, ti su se ljudi bavili lovom, ali i uzgojem. Ena Kaufman, supruga Milana Kaufmana, veletrgovca koji je u Zagrebu bio znan i kao "kralj ugljena", s njime je krenula uzgajati ruske hrtove, otmjene borzoje. Na kultnoj ju je fotografiji s prelijepim hrtom ovjekovječio Đuro Janeković 1937. godine. Dugo se smatralo da je na slici Enina majka Melania, ali je Maja Čosić, pravnica i uzgajivačica hrtova iz Varaždina, otkrila da je to zapravo Melanijina kći, onodobna zagrebačka ljepotica koja je vodila Nobilior, najslavniju zagrebačku parfumeriju svog očuha. Kaufmani su se spasili od Holokausta, otišli najprije u Englesku, ali Kornelu Büchleru, uzgajivaču njemačkih ptičara i zagrebačkom trgovcu brašnom, nije pomoglo ni to što je 1938. promijenio prezime u Bogdanić. Ubijen je u Jasenovcu, vjerojatno 1942. godine. Hinko Rosenberg, vlasnik velike špediterske kompanije, a neko vrijeme i predsjednik nogometnog kluba Građanski, uzgajao je pse i organizirao prvu izložbu pasa poslije rata u Hrvatskoj, 1926. na Zagrebačkom zboru u današnjoj Martićevoj. On se spasio na vrijeme pobjegavši pred nacistima u Južnu Ameriku. Stradanjima nije bilo kraja ni 1945. godine. Dvije žene koje su prve u Istri osnovale i vodile tvrtku za vađenje tartufa, pa dovele i prve pse tartufare u Istru, Barbara Hütterott i njena majka Marie, ubijene su, a imovina im je opljačkana. Bez svega je '45. u Istri ostala i talijanska obitelj Polesini, nedavno su Muzeju Poreštine darovani fotografski albumi posljednjeg potomka tih plemića, na kojima gotovo i nema fotografije bez pasa. Fascinantni su to prizori jedne obitelji, kao da su u fotografiju preneseni duhovi iz Mannovih Buddenbrookovih, ali svi ti prizori govore kako povijest nije usmjeravala, ograničavala ili prekidala samo sudbine ljudi već i njihovih pasa.
Jesu li vam i tekstovi naših književnika bili korisni za istraživanje?
Čini mi se da odnos prema psima u našoj književnosti ipak nije usporediv s diskursom kakav nalazimo u Engleskoj ili Americi, na primjer, od Shakespearea do Byrona ili Jacka Londona. Paradoksalno, ali poezija naših dubrovačkih pjesnika iz 15. stoljeća, pse – preciznije hrtove – doživljava i slavi kao uzvišene životinje, za razliku od mnogih pisaca kasnijih stoljeća. Iz njihovih stihova može se doznati i kako su ljudi u to doba klasificirali različite vrste pasa, dakle ono što danas nazivamo pasminama, a i za kakve ih namjene držali. I Marko Marulić je poštovao pse, autor je tužaljke o svom ubijenom psu, stoljećima se nije znalo za nju, otkrio ju je tek 1996. akademik Darko Novaković u Glasgowu i preveo s latinskog. Miroslav Krleža, s druge strane, u svojim "Zastavama" – baš kada s prijezirom aludira na fotografije iz albuma Vranyczanyjevih – posjedovanje plemenitih pasa, a pritom on čak spominje engleske setere i pointere, vidi kao još jednu manifestaciju bešćutnosti plemstva u doba doista golemih socijalnih razlika. Kod Krleže gotovo i ne postoji lijepa, nježna ili pozitivna misao o psima. Možda tek u pjesmi "Pseto", prvi put objavljenoj u Hrvatskoj reviji 1931. prema psu iskazuje barem malo blagosti ili suosjećanja, to je gruba slika bijednoga psećeg života na lancu. Inače je kod Krleže pas samo psovka ili ružna usporedba, u "Povratku Filipa Latinovicza" dim se vuče iznad krovova kao "gladno seosko pseto", a Baločanski gleda Filipa "u oči kao pseto, kad je donijelo aport". U pjesmi "Noć u provinciji" psi laju "bijesno, bezumno i suludo,/ psi laju glupo, krvavo i uludo", pjesme su "pasje jalove i prokletstvom ovite". U drami "Kraljevo" cvilež psa nagovještava smrt, na sceni se pojavljuje čopor crnih pasa koji bijesno trče...
A slikarstvo?
Slično je kao i s književnošću. Ne možemo uspoređivati prikaze pasa u flamanskom ili talijanskom slikarstvu u minulim stoljećima s bilo čime kod nas. Ali imamo i mi svojih sitnih psećih dragocjenosti kojima bismo se mogli malo više baviti. Postoje čak dvije minijature koje prikazuju Julija Klovića s njegovim žutim psom, jedna u Kunsthistorisches Museumu u Beču, a druga u zagrebačkoj Strossmayerovoj galeriji. Za obje se danas vjeruje da su djelo upravo Julija Klovića, dakle njegovi autoportreti. Zanimljivo, žuti pas može se vidjeti i na drugim njegovim minijaturama, nalazi se u slavnom Časoslovu Farnese. Sličan pas preklopljenih ušiju vidi se i u donjem rubu dekorativnog okvira njegove Bonhams minijature. Za našu kinološku povijest ipak su najvažniji prizori koje je stoljeće prije no što se rodio Julije Klović stvorio slikar i majstor Vincent iz Kastva. Njegove fascinantne freske u istarskom mjestu Beram, na zidu crkve sv. Marije na Škriljinah, prikazuju pse i njihovi vodiče, koje povijest poznaje kao psare, a po bojama i obliku ti psi posve odgovaraju današnjim našim autohtonim hrvatskim pasminama, istarskim kratkodlakim goničima, istarskim oštrodlakim goničima i posavskim goničima.
Devetnaesto stoljeće tu ipak nudi puno više prikaza ljudi i pasa na našem tlu?
Tu se stvar već dramatično mijenja. Miroslav Kraljević slika svoj slavni autoportret s njemačkim ovčarom Pašom, Bukovac slika djecu Ljudevita Vranyczanyja i malu Adu kako drži bijelog psića, Mato Celestin Medović trinaest godina poslije slika istu tu djecu, ali Ada sad ima prelijepog škotskog ovčara. S istim je psom ta djevojka, muza onodobnih fotografa i slikara od Beča do Zagreba, pozirala i u ateljeu Rudolfa Mosingera. Isidor Kršnjavi znao je slikati i glavu svoje doge Fingala, mužjaka s kojim je ovjekovječen i na fotografiji 1876., snimio ga je čuveni bečki fotograf Hermann Heid, a može se vidjeti i na mnogo poslije nastaloj fotografiji s još jednom dogom. To je bila druga doga, crna, nazvana Fingal Drugi. Imamo i fantastične bakropise pasa kojima je autor Menci Klement Crnčić, a posebno me oduševljavaju slike pasa Otona Ivekovića.
U knjizi pišete i o obiteljima čije se prezime danas ne spominje tako često kao ono Vranyczanyjevih, a psi su imali posebno mjesto u njihovu životu.
Karlovački kolekcionar i fotograf Dinko Neskusil sačuvao je i restaurirao izuzetne fotografije obitelji Šibenik iz Lipe kraj Bosiljeva sa psima, neke je pse snimao čak i na Soči za Prvog svjetskog rata, to su upravo nevjerojatne fotografije na kojima su psi stalno s ljudima, članovima obitelji, ali i mještanima Lipe, slobodni, maženi, paženi, baš sretni psi. Njihov je autor pravnik Alfons Šibenik, možda i najznačajniji naš fotograf iz Velikog rata. Njegova braća, Stanko i Aleksandar, doktorirala su pravo dvije godine nakon njega, obojica su bili prilično aktivni i poznati u političkom životu nakon rata. Iznimna je i priča o psima i engleskoj obitelji Hepburn u Županji, industrijalcima koji su imali tvornice tanina. Oni su poznatiji kao ljudi koji su u Hrvatsku donijeli prvu nogometnu loptu, znalo se u uskim kinološkim krugovima i da su uzgajali pse, ali ništa više nije o tome objavljeno. Sada možemo znati da se od pasa nije odvajala ni snaha tog Engleza, a ona je bila Slavonka Katarina iz Valpova, danas je znamo kao "šokačku lady", udala se za Hepburnova sina Freda. Katarina nakon udaje vrlo brzo usvaja norme engleske aristokracije, postaje prava "šokačka lady", kako je danas nazivaju Županjci. Hepburni su bili okruženi desecima lovačkih pasa. Hrvoje Tkalac, ravnatelj i viši kustos Gradskog muzeja, profesor povijesti i arheolog, ljubazno mi je ustupio dvije fotografije na kojima se vide Hepburni sa svojim psima. Jedna je nastala kraj Županje, u Rastovici, 16. ožujka 1911., za lova na šljuke u kojem je sudjelovala i lady Katarina Hepburn sa suprugom i njegovim prijateljima, a na fotografiji se dobro vidi i pet ptičara. Na drugoj je fotografiji sama Katarina u Suttonu, u Engleskoj, s dva psa. Ta je snimka nastala 1949., tamo je u Engleskoj ona i umrla u staračkom domu u 79. godini života.
Bi li neke od priča koje donosite jednog dana zaslužile i kakvo posebno izdanje?
Cijela bi se knjiga mogla napisati o slikarici Nasti Rojc i njezinim psima. Zna se za njena foksterijera Brendija, kojeg je slikala i s kojim se fotografirala. Lijep bi se esej mogao napisati i o njezinoj slici "Portret malog Ehrlicha" ili "Branko Ehrlich s dobermanom". To je jedan od najznačajnijih prikaza dobermana u europskom slikarstvu, a dječak Branko bio je Nastin susjed, sin građevinara Ernesta Ehrlicha, a stric mu je bio arhitekt Hugo Ehrlich, koji je i projektirao Nastinu kuću u Rokovu perivoju 6. Ernest i supruga Ema uz Branka su imali i djecu Ernu te Martu. I Martu je Nasta portretirala, a i ona je bila slikarica, ljepotica, zvijezda onoga doba. Udala se za slikara, scenarista i sveučilišnog profesora Kamila Tompu, s kojim je živjela i radila u Šubićevoj ulici. Ali mene je posebno zaintrigirala fotografija na kojoj mlada Nasta Rojc pozira s lovačkom puškom, u lovu, s njemačkim ptičarom i visokim mladićem. To je bio njen rođak i dragi prijatelj Milovan Zoričić, poslije izuzetno školovan i ugledan čovjek, prije Drugog svjetskog rata predsjednik Upravnog suda u Zagrebu, poslije rata sudac Vrhovnog suda Hrvatske, ali i član Međunarodnog suda pravde u Haagu od 1946. do 1958. godine. Osim što je bio pasionirani sportaš i prvi prevoditelj nogometnih pravila na hrvatski jezik, bio je i strastveni lovac, predsjednik Lovačkog saveza. Lov mu je vjerojatno i spasio život. Htio sam nešto više doznati o njemu, pa istraživao njegovu ostavštinu u Državnom arhivu. Tamo su fantastični albumi s bezbroj njegovih fotografija iz lova, mnoge snimljene prije Drugog svjetskog rata u njemačkim lovištima. Intrigirala me i priča da su ga ustaše uhitili 1941. pa ubrzo nakon uhićenja pustili na slobodu. Na dnu kutija s njegovom dokumentima i albumima nalazi se njemačko lovačko odlikovanje koje je Zoričić primio 1937. od tadašnjega njemačkog ministra lovstva. Bio je to Herman Göring, otac zloglasnog Gestapa i Hitlerov dogovoreni nasljednik. Pretpostavljam da je to lovačko odličje bilo dovoljno da ga se ipak pusti na slobodu, premda ne vjerujem da je pred ustašama skrivao svoj prijezir spram nacizma, baš kao i Nasta Rojc. Potresna je i pretužna priča o osam pasa koji su s dvanaest naših mornara i još toliko istraživača iz Austrije i Češke 1871. krenuli put Arktika i tamo otkrili Zemlju Franje Josipa. Moram spomenuti i Emilija Laszowskog, čovjeka kojem trebamo biti zahvalni što danas imamo Gradsku knjižnicu, Muzej grada Zagreba, Državni arhiv... On je imao njemačkog boksera koji je u Zagreb došao čak iz Berlina, posvetio mu je i rukopis 1925. godine. Doživio je taj pas osamnaest godina, zvali su ga i zmajski pas jer je Laszowski s njim odlazio na druženja Braće Hrvatskog Zmaja. Iz kuće koju je zahvatio požar Box je jednom spasio dva jastuka, poplun i cipelu…
Što vas je najviše fasciniralo u istraživanju? Koje otkriće?
Posebno su me oduševili tekstovi o psima koje su pisali naši prirodoslovci od sredine 19. do početka 20. stoljeća. Volio bih ih mnoge objaviti u knjizi. Ti su ljudi opisivali i doživljavali pse tako da njihove riječi i danas zvuče svježe i aktualno. Nedavno sam objavio tekst o najnovijem otkriću japanskih znanstvenika da psi plaču od radosti, oni su dokazali da psi imaju suze radosnice kao i ljudi. A naš prirodoslovac Mijo Kišpatić, čovjek po kojem je nazvana ulica kod bolnice Rebro, o psima kao tako emotivnim bićima pisao je davne 1872. godine, u isto doba kad i Charles Darwin, rekavši: "Ne treba nikada zaboraviti da pas nije samo životinja nego i duša koja zna voljeti, biti zahvalna, i – tugovati." Na žalost, većina tih tekstova naših prirodoslovaca danas je posve zaboravljena i malotko se njima bavi. Knjiga Milana Mizlera, čovjeka koji je utemeljio hrvatsku kriminalistiku, o školovanju službenih pasa objavljena je 1910., a sadrži neke norme i standarde koji su u cijelosti usvojeni tek u novije doba, gotovo stoljeće nakon što je napisana. Pričalo se da je njegove knjige o kriminalistici proučavao i naizust znao razbojnik Čaruga, u nadi da će tako lakše umaknuti žandarima. On je još 1909. u Zagrebu utemeljio Kriminalni muzej za izobrazbu oružnika, ali su te zbirke nakon stvaranja Kraljevine SHS preseljene u Sremsku Kamenicu u Srbiji, gdje je formirana Žandarmerijska podoficirska škola, a izlošcima iz Zagreba gubi se svaki trag. Knjiga je, srećom, sačuvana, imam nekoliko primjeraka i u svojoj biblioteci, a on tamo piše: "Korbačem, batinom ili šibom odgojit ćeš si na oko poslušnog roba, ali nikada sdušnog, vriednog i valjanog pomagača i druga, koji će s tobom da dieli dobro i zlo, te koji će za tebe i u vatru i u vodu." Mnogi koji se bave odgojem pasa znaju da i danas ima onih koji misle da se psi trebaju trenirati silom, a taj je hrvatski inspektor Poirot prije više od stoljeća objašnjavao i tumačio kako je to posve pogrešno. O lovu i o psima u Bosni i Hercegovini na kraju 19. stoljeća izuzetno je nadahnuto pisao austrougarski natporučnik Franc Laska. Njegovu je knjigu srećom prevelo Udruženje inženjera i tehničara šumarstva u Sarajevu 2009. godine. Taj čovjek nije bio samo sjajan poznavatelj pasa i lova već i odličan pisac pa se to njegovo djelo može čitati i kao uzbudljiv i nadahnut putopis, pun autentičnih portreta danas neznanih ljudi onoga doba.
Pretpostavljam da je politika utjecala na pse i na svijet pasa na različite načine, ne samo ratovima?
Moram reći da sam u svom istraživanju došao i do zaključka da s Mađarima imamo još nekih neraščišćenih poslova oko pasa. Šalim se malo, ali prilično sam siguran da jedna mađarska pasmina zapravo nosi hrvatsko ime. Vižle je u svojim stihovima još u 15. stoljeću spominjao pjesnik Džore Držić, spominju se i dva stoljeća poslije u epu Jakete Palmotića Dionorića "Dubrovnik ponovljen", u svojem ih rječniku iz 17. stoljeća spominje i Juraj Habdelić, pa Pavao Ritter Vitezović, Joakim Stulli također. Tada su vižle naši pjesnici i jezikoslovci opisivali kao pse goniče, danas su to ptičari, što je u skladu sa spoznajom da su se ptičari i razvili od goniča. O etimologiji ne znamo puno, možda zato što im je tijelo vižljasto, možda zato što su vižljali krećući se u petljama kroz travu, ali najvjerojatnije zato što su zavijali odnosno vijali tražeći ili nalazeći divljač. Kao i vukovi u onoj narodnoj: "Vuk ne vije što je mesa gladan, nego vije da družinu svije". Vijanja i vižljanja u mađarskom jeziku nema.
Za kraj, koju ključnu poruku nosi sve to što opisujete?
Najbolje da i ovom prilikom citiram našeg prirodoslovca Kišpatića, čovjeka vrlo širokog znanja, koji je u ono doba prije više od 150 godina bio neka kombinacija Indiane Jonesa i Sir Davida Attenborougha. Kišpatić nam je dao najiscrpnije opise različitih pasmina pasa na hrvatskom jeziku toga doba, sigurno mu je pomoglo i čuveno Brehmovo djelo "Život životinja" koje je objavljeno nekoliko godina prije i na koje se poziva, bio je prvi hrvatski doktor prirodnih znanosti, jedan od prvih autora članaka o Darwinu i darvinizmu na hrvatskom jeziku, ali i autor geološkog djela čije je teze punih šezdeset godina poslije neizravno potvrdio i američki znanstvenik, profesor s Princetona, Harry Hess, poslije čelnik Kennedyjeva Odbora za istraživanje svemira. Ovako Kišpatić vidi pse, a ja sve to i danas potpisujem: "Pas je sigurno zaslužio, da ga medju domaćimi životinjami na prvo mjesto stavimo. Od najstarijih vremena pa sve do danas bio je on uviek radi vjernosti i odanosti ljubimac čovjeku. Nema nijedne životinje, koja bi čovjeku od kolievke pa do smrti tako odana bila kao pas. Nijedna životinja nije stekla toliko pažnje u čovjeka kao pas. On je u svem čovjeku pri ruci, u svačem mu je u pomoć. Već samo njegovo držanje pokazuje da nije sebičan, u njem odsieva dobroćudnost. Eskimaku vuče saone, lovcu lovi, pastiru čuva stado, na polomljenom brodu spasava ljude, bezposlicu zabavlja, jednom riečju svim je koristan. Od pamtivieka bio je uviek s čovjekom u družtvu, čovjek ga je uviek pazio kao i danas."
Otvori KEKS Pay
