U ne tako vedrim vremenima posebno vedro kulturno događanje je nedavno otvorena izložba mladog Nikole Grabovca u zagrebačkoj Laubi. Student odsjeka grafike na ALU u Zagrebu, izložio je autoportrete u formi digitalnog printa i skulpture od metala, drva, spužve, tkanine pa i plastike vodeći se, kaže, idejom da se od svega može napraviti nešto dobro. Materijali su tu dio priče. Primjerice, skulptura “Srce se slama samo jednom” izrađena je od papira i meke tkanine, a probodena je čvrstim metalom, iglama i zihericama.
– Taj kontrast stvara razliku i asocira na to da srce može biti meko. Jedna od faza svačijeg života je “slomljeno srce” pa je motiv automatski vrlo poistovjetljiv. Svaki moj rad nosi priču ili pouku – pojašnjava Grabovac. Izložbu je naslovio “Konstelacije”, što bi u prenesenom značenju bile životne okolnosti koje nas spajaju i razdvajaju, uključujući i pandemijsku aktualnost.
– Radi se o ljudskosti, osjećajima, razumu i idejama, ali neupitno je da sam apsorbirao i probavljao i sva recentna događanja koja su nas zahvatila. Tijekom ovog perioda naučio sam više cijeniti prijateljstva, razgovor i svoje biće generalno. Razgovarajući s ljudima, imam osjećaj da većina nas misli i osjeća slično, ali umjetnost počinje onda kada tome uspijem dati oblik i formu. Jednom mi je bliska osoba rekla: “Ti stvaraš za čovjeka.” Ljepši komentar nisam mogao dobiti, to je rezime onoga što želim: prenositi doživljeno, skupljati fascinacije i baviti se i sobom i drugima. Volio bih se okušati i u polju art-terapije – kaže. Niti jedan izloženi rad nije direktno povezan s pandemijom, iako, neki su nastali u tom periodu i možda aludiraju na nju, za oko posebno zapinje autorov autoportret s maskom koja svojim krunastim oblikom podsjeća baš na koronavirus.
– Pomalo je čudno i promatrati radove s maskama pod maskama – našalio se Grabovac pa o spomenutom radu nastavio:
– On se u biti zove “Neumorna ptica”, a kad je nastao, umom su mi kolala dva motiva. Prvi je skulptura Slave Raškaj s dvije ptičje noge, kipara Vanje Radauša. Druga asocijacija bila je “La Mome” (mali vrabac), film o životu Edith Piaf. Dvije žene, dvije umjetnice, obje u životu puno propatile, a puno osjećale. Poveznica s pticom mi je predivna jer označava rješavanje tereta, slobodu i neopterećenost, a opet, život je pun pokušaja u stalnoj težnji za boljim.
U korištenju boja i kompozicijama u Grabovčevim radovima ima i nečeg Šutejeva. Osjeća se i utjecaj dizajna i mode, uzori su mu Robert Wun, Iris van Herpen i Thierry Mugler, u iskaz voli utkati i glazbu, soul, funk i jazz, tamu njegove muze Amy Winehouse. Motiv za rad, između ostalog, izvlači i iz osobnih i društvenih problema pa nam na tragu toga govori što muči mlade umjetnike njegove generacije (op. a. tek su mu 23 godine), čega mu kronično nedostaje i kako mladi proživljavaju i preživljavaju pandemijsko doba.
– Premalo novca odlazi u kulturu i ona često nije na nivou na kojem bi trebala biti. S druge strane, čini mi se da smo danas u velikoj prednosti jer možemo sami naći klijente, poslovati online i širiti se van. Meni kronično na sceni nedostaje novih ideja i različitih pristupa izvođenja. Dosadi mi gledati isti stil, iste rukopise i reciklirane ideje. Što se tiče pandemije, nismo u mogućnosti imati nastavu na fakultetu. Djelomično zbog korone, a djelomično zbog stanja zgrade nakon potresa. Sve je online i imam za sve više vremena, ali nedostaje mi prave interakcije. Pokušavam što više paziti na sebe, ali što manje razmišljati o cijeloj pandemiji. Život se svejedno mora nastaviti, ne želim dati previše moći nečemu što ionako ne mogu kontrolirati, osim toga da krenem od sebe. Svakako moramo održati veselje.
Inače, Nikola Grabovac rođen je u Njemačkoj, no već u svojoj ranoj dobi s roditeljima se vraća u Hrvatsku. Logično je pitati požali li ponekad što su se vratili jer u Njemačkoj bi imao možda više prilika za ovo čime se bavite ili su granice u kulturi danas relativan pojam?
– Da sam ostao tamo sigurno bi “po defaultu” bio bliže nekim centrima i žarištima kulture, a s druge strane stava sam da ideja ne poznaje geografiju. Neke prilike dođu, neke stvoriš sam. Naravno da određena umjetnička žarišta snažnije utječu na protok umjetnosti, ovisno o kulturi, društvu i razvijenosti. No ne mislim da Balkan toliko zaostaje, ima se kod nas puno dobrih stvari vidjeti i doživjeti. Na koncu, mislim da smo svi jedan organizam. Ponekad se vrlo lako povezati s nekim na drugom kraju svijeta jer osjećaji i mišljenja mogu biti slični. Svi smo puno povezaniji nego što mislimo – smatra on pa na ono gdje se vidi za deset godina, teško nalazi odgovor, ali kaže: – Sigurno u nekom stvaralačkom procesu jer ništa drugo za mene nema smisla. Volio bih putovati, skupljati vještine i znanja. Fasciniran sam drugim kulturama i običajima. Ne volim puno planirati, radije bih da mi život bude nepredvidljiv.
Studij privodi kraju, neke stare želje poput samostalne izložbe je realizirao, nedavno je ilustrirao i prvu knjigu za djecu “Priče znane s druge strane” Mirjane Burcar, surađivao je i na spotu pjevačice Lu Jakelić, a da mu se pruži prilika, okušao bi se i u režiranju filmova.
– Žanrovski to bi bila neka nadrealistička tematika s elementima sci-fija. Odmah sam se sjetio Cremaster ciklusa, režisera Matthewa Barneya. Veliki sam fan i filmova koji počivaju na inteligentnoj radnji, a imaju prstohvat osobnosti autora. Kao što Tarantino ima opsesiju stopalima, i moja opsesije bi bila nešto interno – kaže, ali kako i sam želje dijeli na one realnije i one specifične i samo njegove, o ovima realnijima zaključuje:
– Volio bih raditi scenografiju za neku predstavu, možda naučiti i šivati. No generalna želja mi je biti u trenutku i biti sretan. Sve dođe, pomalo.
Eto, na 100 onih koji su otišli, vrati se njih 5-10%. A gdje su oni svi doktori, električari i razni stručnjaci koji su rekli da se više nikad neće vratit u HDZ-SDP uhljebistan?