Večernjak sam počeo čitati sredinom šezdesetih godina, kad sam došao na studij u Zagreb. Nisam ga tada još kupovao (trebalo je i na tome štedjeti), ali sam mnogo vremena provodio po knjižnicama i čitaonicama, a ondje je uvijek bilo novina. S vremenom sam dočuo kako Večernji list treba pratiti i zato što ondje ima jedan tip koji pod pseudonimom Embargo piše jako oštre i hrabre tekstove o našoj tzv. društvenoj stvarnosti. E, sad, možete zamisliti kakva su to vremena bila ako vam kažem da je taj Embargo (a pod tim su se imenom izredali razni autori, a meni je osobito imponirao Boris Osim) pisao ponajviše o takvim problemima kao što su održavanje cesta, uvođenje telefona i neljubaznost na šalterima, a da smo mi njegove tekstove doživljavali kao zahtjev za više slobode. Tako mi je onda Večernjak postao najprije potreba, a onda i navika. A navika je, kažu, druga priroda – započeo je svoju priču o Večernjaku Pavao Pavličić, hrvatski akademik, književnik, znanstvenik, prevoditelj i scenarist te bivši Večernjakov kolumnist, usto i laureat Večernjakova natječaja za kratku priču.
– Vaš me natječaj zainteresirao onda kad sam i sam počeo pisati priče premda se tada još nisam odvažio da neku od njih pošaljem uredništvu. Jer, sve je to izgledalo nedohvatljivo početniku kakav sam bio ja. Priče je, naime, ilustrirao Fedor Vaić, a za njega sam vjerovao da je silno važan slikar jer sam njegove crteže pamtio još iz \"Radosti\" koju sam čitao u osnovnoj školi. A k tome, ispredale su se i legende o tome koliko Večernjak za tu priču plaća: živo se sjećam da je honorar iznosio 50 tisuća dinara, a to je bilo više od polovice asistentske plaće na fakultetu. Zato se meni činilo da su takvi honorari namijenjeni pravim piscima, a ne meni, i da moram još malo pričekati. Pričekao sam sve do 1973., kad sam iza sebe imao već i prvu knjigu, i tada sam Večernjaku ponudio priču Pustolovine jednog Zagrepčanina u Zagrebu i njome osvojio drugu nagradu. Pamtim da je dodjela bila u Palaceu, a priznanja je uručivao glavni urednik Milan Bekić. Sve je bilo vrlo svečano pa sam bio impresioniran kao malokad u životu – prisjetio se Pavličić, koji je kasnije u Večernjem pronalazio inspiraciju za svoje romane.
– Redovito sam pratio crnu kroniku, manje zato što bi me takve stvari privlačile same po sebi, a više zato što se tek tu vidjela prava slika društva u kojem smo živjeli. Jednom sam u toj rubrici našao i temu za krimić. Novinar je javljao kako je u nekoj zagrebačkoj školi jednoga jutra pronađeno mrtvo tijelo nekoga čovjeka za kojega nitko nije imao pojma ni tko je ni kako se ondje našao. Ne znam kako je sve to završilo, ali ja sam od te situacije krenuo i napisao roman Stroj za maglu. Često sam se znao pitati kako izgledaju i kako razmišljaju ljudi koji prave tu crnu kroniku pa mi se onda učinilo da bi oni mogli biti dobri likovi u krimiću, u situaciji kad čovjek ne zna kako funkcionira Narodna milicija. Tako sam onda izmislio urednika crne kronike Ivu Remetina i njegova pomoćnika Luju Katića pa ih učinio junacima svojih knjiga. Oni ondje još i danas uređuju crnu kroniku premda ona u našim novinama više ne postoji – otkrio nam je Pavličić.
>>I Pavao Pavličić među finalistima tportalove nagrade za roman
