Maestro Ivan Repušić jedan je od onih rijetkih i dragocjenih ljudi koji čine razliku i koji svojim talentom, marljivošću, oduševljenjem i uvjerljivošću rezultata sredinu u kojoj rade podižu na višu razinu.
Prethodnu rečenicu napisao sam prije gotovo 19 godina nakon veličanstvene izvedbe Verdijeva Requiema u zadarskoj katedrali 3. studenog 2007. Bilo je to spektakularno otvaranje zadarske koncertne sezone i ostvarenje Repušićeva dječačkog sna u kojem je, kao mali ministrant u Svetoj Stošiji, zamišljao kako upravo na tom mjestu izvodi veliko Verdijevo djelo.
Repušić je tada bio i ravnatelj Opere HNK Split, čiji su solisti i zbor bili združeni sa Zadarskim komornim orkestrom, proširenim brojnim pojačanjima.
Repušić je, kao čovjek i umjetnik koji čini razliku te sredinu u kojoj djeluje podiže na višu razinu, u međuvremenu prepoznao čitav niz velikih i važnih njemačkih, a samim tim i europskih kulturnih institucija. Njegovi najnoviji angažmani su mjesto glavnog glazbenog ravnatelja (GMD) Leipziške opere (Oper Leipzig) i šefa dirigenta Državnog orkestra u Weimaru (Staatskapelle Weimar).
Međutim, danas jedan od ključnih ljudi glazbenog života Bachova, Schumannova, Mendelssohnova pa i Wagnerova Leipziga, ostao je odan i Splitu, u kojem s obitelji živi, a osobito rodnom Zadru i vizionarskom projektu Zadarskog komornog orkestra.
Spomenuti Verdijev Requiem nije bio tek sporadični pothvat. Osim najvećih remek-djela koncertne literature i glazbenih katedrala oratorijskog tipa, poput Mozartove Mise u c-molu, Repušić je pred publiku u Zadru donio sve Beethovenove i Brahmsove simfonije, uz probrane Mozartove i Haydnove.
Sada već čitavu polovicu tog puta, proteklih jedanaest godina, prijateljski vjerno u Repušićevim pothvatima sudjeluje Roman Simović. Nisu to ljetne solističke gaže sjajnog violinista. Nakon što u prvom dijelu večeri odsvira solo-dionicu nekog od virtuoznih violinskih koncerata, dugogodišnji koncertni majstor Londonskog simfonijskog orkestra – jednog od najboljih svjetskih ansambala te vrste – zauzme mjesto prve violine i od tamo svojim ogromnim iskustvom, autoritetom koji je istodobno nenametljiv i neupitan te sviračkom izražajnošću doprinosi koherentnosti i čvrstoj povezanosti čitavog ansambla.
Pridjev komorni u svom nazivu ovaj je orkestar odavno nadišao, ali njime odaje priznanje i poštovanje tradiciji koju je još duboko u prošlom stoljeću utemeljio drugi veliki Zadranin, maestro Pavle Dešpalj, čiji je Repušić dostojan nasljednik.
U čemu to još Repušić čini razliku? U tome što glazbenike iz najboljih hrvatskih orkestara, a i ponekog iz inozemstva, u projekte Zadarskog komornog orkestra privlači zadovoljstvo, oduševljenje i umjetničko ispunjenje koje im pruža muziciranje pod Repušićevim nadahnjujućim i zarazno strastvenim vodstvom. Nitko od njih, uključujući i Simovića i ostale vrhunske domaće i strane soliste, sigurno u Zadar ne dolazi zbog nekih basnoslovnih honorara, nego, naprotiv, najčešće za simboličnu naknadu. Uključujući i samog Repušića koji teško da bi više ikada nastupio u Hrvatskoj kada bi zahtijevao honorare kakvi se za umjetnika njegove kvalitete i reputacije u Njemačkoj podrazumijevaju.
Sav taj ustrajni rad, strast i predanost dosegnuli su svoj novi vrhunac u subotu, 25. srpnja, u koncertu održanom u crkvi sv. Krševana u okviru Glazbenih večeri u Sv. Donatu. Sada već čitavoj arhivi antologijskih zadarskih izvedbi, Simović je ovoga puta dodao jedan od dragulja i vrhunaca među velikim romantičarskim violinskim koncertima – onaj u g-molu Maxa Brucha. U kontrastnim izmjenama snage i nježnosti, radosnog sjaja i melankoličnih sjena, temperamenta i meditativnosti, simbioza Simovićeve violine s Repušićevim orkestrom bila je potpuna.
Simovićeva sola i akcenti bili su dragocjeni i u drugom dijelu večeri, izvedbi Četvrte simfonije u G-duru Gustava Mahlera. Čak i ta, "najkomornija" među devet Mahlerovih gigantskih simfonija, zahtijevala je orkestar od čak 85 glazbenika. Logistički, a u nekim segmentima i akustički, crkva je pucala po šavovima, ali izdržala je i uspjela biti školjka interpretaciji koja ide u red najboljih izvedbi tog djela koje sam u životu čuo, što uživo, što na snimkama. Mahlerove simfonije velike su i vrlo kompleksne priče, a Ivan Repušić vrlo je uvjerljiv i nadahnut pripovjedač.
U završno poglavlje koje glasom soprana priča o "Nebeskoj ljubavi" i djetinjoj viziji raja, vrlo solidno se uklopila sopranistica Marija Kuhar Šoša, dobivši na kraju, kao priznanje, zasluženi rukoljub maestra Repušića.
Lako je u Zadru ponositi se ovim umjetničkim pothvatima. Treba ih i zaslužiti! Za to postoji samo jedan način. Nedavno ga je, čini se napokon ozbiljno, skicirao aktualni gradonačelnik najavljujući institucionalizaciju ZKO-a i gradnju koncertne dvorane. Samo da ne bude manja od glazbenih snova, želja i dokazanih sposobnosti Repušića, zadarskih glazbenika i njihovih gostiju s raznih strana domovine i svijeta.
Otvori KEKS Pay
