Jubilarno 50. izdanje jednog od najdugovječnijih uglednih kazališnih festivala u regiji – Dana satire Fadila Hadžića, koji će se od 2. do 20. lipnja održati u Satiričkom kazalištu Kerempuh, zagrebačkoj publici još jednom donosi presjek najkvalitetnijih satiričnih i komediografskih kazališnih produkcija iz Hrvatske i inozemstva. Kazalište u Ilici tako će, tijekom lipanjskih dana, ponovno postati nezaobilazno mjesto susreta vrhunskog teatra, britke društvene kritike i iznimnih glumačkih izvedbi, a tim povodom razgovarali smo s dramaturginjom i selektoricom programa Vedranom Klepicom, koja nam je otkrila nešto više o 11 predstava koje čine ovogodišnji program kao i o nužnosti satire u današnjem vremenu.
Selektorica ste jubilarnog, 50. izdanja Dana satire Fadila Hadžića. Čime ste se vodili pri odabiru predstava?
Za početak moram reći kako mi je ovo posljednja godina mandata, s obzirom na to da on traje dvije godine, i jako sam sretna što me potrefilo baš 50. izdanje Dana satire. Kako sam napisala i u riječi izbornice, moj cilj uvijek je imati što više "žive satire", odnosno predstava živih autora. Naravno, bilo je tu fantastičnih adaptacija, odličnih novih čitanja klasika i, naposljetku, dobra predstava je dobra predstava, ali mene uvijek više zovu živi autori jer mislim da je klasični kanon često manje rizičan. Ako u program stavimo Aristofana ili Molièrea – tekstove koji imaju ogromnu važnost i koji nisu bez razloga preživjeli do danas – to će većina cijeniti, no voljela bih (i trudila sam se činiti to i prošle godine) da Dani satire budu prostor u kojem živi autori, koji danas na inovativan način govore o sadašnjem trenutku, imaju prostora izraziti se. Mislim da je kritika uvijek puno oštrija prema ljudima koji postoje i pišu danas nego prema nečemu što već smatramo dijelom velikog kanona o kojem se na neki način i ne postavljaju pitanja. Neka djela, primjerice Ibsenova "Nora", danas je klasik, no s druge strane, kad je tek izašla, izazvala je bijes diljem Europe. Upravo zbog toga, kao dramaturginji i autorici, uzbudljivo mi je vidjeti tko danas provocira, kome danas treba dati prostor da se izrazi, što ti ljudi imaju za reći, u kakvim uvjetima rade i kako komuniciraju. Zaključno, moram reći kako većinu repertoara ovogodišnjih Dana satire čine autorski projekti, predstave živih autora i dramaturga te suvremeni dramski tekstovi, na što sam izuzetno ponosna.
Kako biste tematski opisali nadolazeće izdanje festivala?
Teško je jedanaest predstava svesti pod jedan okvir i mislim da ne bismo trebali ni težiti tome, no teme ovogodišnjih Dana satire definitivno su državne granice, patrijarhat, nepotizam i privatni kapital. Živimo u svijetu u kojem su nejednakosti veće no ikad, u trenutku kojeg možemo nazvati globalnim ratnim stanjem, u trenutku u kojem iščekujemo veliku ekonomsku krizu i smatram da je važno da predstave na repertoaru progovaraju upravo o tim temama.
Recite nam nešto više o predstavama koje čine ovogodišnji repertoar Dana satire.
Predstava koja otvara festival je "Sve što se je dalo" SNG-a Nova Gorica, čiji su autori Borut Petrović, Jakob Šfiligoj i Tereza Gregorič, koja potpisuje i režiju. Kako se Nova Gorica nalazi na granici između Italije i Slovenije, predstava govori o tome što se događa kada kroz jednu zajednicu povučete granicu preko koje se više ne može prelaziti ili se prelazi jako teško. To izgleda kao jedna izuzetno topla i duhovita priča, ali u kontekstu današnje migrantske krize odzvanja puno opasnije i relevantnije nego što se na prvi pogled čini.
Gradsko pozorište Podgorica dolazi s predstavom Kokana Mladenovića po tekstu Maje Pelević, koja nosi naslov "Bollywood". Riječ je o izuzetno zanimljivoj predstavi koja govori o tome što radi glumački ansambl kada sazna da će veliki bollywoodski producent prostor u kojem imaju probe pretvoriti u filmski studio. Oni se tada dodvoravaju tom producentu i postavljaju predstave u bollywoodskom stilu, što otvara pitanja koje me, i kao dramaturginju i kao autoricu, uvijek zanimaju – koliko smo ograničeni činjenicom da postoje ljudi koji nas financiraju? Koliko smo zapravo slobodni da govorimo ono što želimo govoriti? A "Bollywood" pogađa upravo u sridu tih tema.
Na repertoaru je i predstava Teatra &TD "Muškarac upoznaje ženu" autora i redatelja Vida Hribara, koja preispituje što kazalište zapravo jest, treba li ono uvijek biti angažirano ili politično ili, pak, publika traži nježnije teme, teme ljubavi i intime... Ima poprilično provokativnih momenata i mislim da će publika biti zadovoljna ovim odabirom.
Tko nam još dolazi?
SNG Maribor izvest će predstavu "Gospođa ministrica" Branislava Nušića u režiji Veljka Mićunovića. To jest tekst koji svi znamo, ali postoji razlog zašto mu se stalno vraćamo; čak sam se u riječi izbornice našalila da mi Nušić kvari prosjek živih autora, ali naprosto je riječ o prevažnom tekstu koji, kad se kvalitetno postavi, ponovno otkriva licemjerje političkog sustava, a ansambl iz Maribora napravio je odličan posao po pitanju toga.
Jugoslavensko dramsko pozorište dolazi s provokativnim naslovom "Muška suza". Riječ je o adaptaciji Čehovljevih jednočinki i kratkih priča koju potpisuje mladi autor David Jakovljević. To jest Čehov, ali u obliku novog izvedbenog teksta koji propitkuje kako se muškarci nose s emocijama te kao i s muškom krhkošću u patrijarhatu. To je užasno važna tema i sjajan dramaturški potez adaptiranja Čehova, pogotovo danas kada se vremena radikalno mijenjanju, kada se sve više govori o muškoj usamljenosti i emocionalnoj izolaciji.
Na programu je i predstava Borisa Liješevića iz Ateljea 212 "Moje pozorište". Liješević na samom početku naglašava kako je ovu predstavu napravio zbog toga što je već godinama nezadovoljan onime što radi te se pita zašto se toliko otuđio od vlastitog kazališta, da bi zatim kroz cijeli komad prolazio kroz vlastiti život, čime pokušava shvatiti zašto se uopće bavi kazalištem i što želi dijeliti s publikom.
HNK Osijek dolazi s dramom Beth Steel "Dok zvijezde ne padnu" u režiji Saše Broz. Na prvi pogled riječ je o toploj priči o obiteljskim odnosima čija se radnja događa na vjenčanju dvoje protagonista, no mislim da će se mnogi prepoznati u toj drami jer otvara pitanja rasizma, političkih neslaganja i migrantske krize, svega onoga što se često gura pod tepih, a što zaista može razbiti jednu naizgled toplu obiteljsku zajednicu.
Tu je i "Trilogija Lehman" talijanskog autora Stefana Massimija u režiji Igora Pavlovića. To nije tipična satirična predstava, ali imala sam izuzetnu potrebu dovesti je na festival jer pokušava objasniti kako je došlo do suludog, divljeg kapitalizma braće Lehman koji je izgrađen na krvi drugih ljudi, počevši od robova na američkom jugu, te kako se ta nepravedna akumulacija kapitala, koji je bio u rukama jedne skupine ljudi, proširila kao ultimativna filozofija u suvremenom kapitalističkom društvu.
Naposljetku, tu su i dvije predstave Kerempuha: "Mama se opila ko majka" Ivora Martinića, koji već godinama oduševljava svojim suptilnim i nježnim načinom pisanja koji zapravo vrlo duboko zasijeca u međuljudske odnose, u režiji Marine Pejnović, te vrlo provokativna predstava "Otac, kći i Duh Sveti" Mate Matišića u režiji Janusza Kice, koja se bavi patrijarhatom, nasiljem nad ženama i teorijama zavjere. Mislim da će se o toj predstavi puno pričati jer udara u neuralgične točke našeg društva.
Kako izgleda vaš proces odabira predstava, koliko traje?
Proces selektiranja za mene je prilično traumatičan i težak. Što se tiče prijavljenih projekata, tu govorimo o brojci od pedesetak ili šezdesetak predstava, od kojih treba izabrati njih desetak koje će ući u festivalski program. Strašno je važno što više predstava pogledati uživo, međutim, s obzirom na to da Dani satire na jednom mjestu okupljaju predstave iz cijele regije koje čine i nezavisne produkcije te naslovi koji malo igraju, to nije uvijek moguće. Apsolutno sve predstave gledam od početka do kraja, neke i po nekoliko puta, a za vrijeme cijelog procesa selektiranja, koji traje tri do četiri mjeseca, pišem rang-listu iz koje, naposljetku, izaberem desetak, odnosno u ovogodišnjem slučaju 11 predstava koje čine program Dana satire.
Također, kao što sam već spomenula, Dani satire su regionalni festival pa pokušavam izabrati predstave koje zagrebačka publika inače ne bi imala prilike vidjeti. Smatram da sam ove godine uspjela u tome – imamo tri predstave iz Srbije, dvije iz Slovenije, jednu iz Crne Gore te predstavu "Celebration" Jerka Marčića, što će biti posebno uzbudljivo jer se ona igra u Kući Klajn, što znači da će publika sjesti na bus i otići u Klanjec. Posebnost ove predstave također je u tome što govori o čovjeku koji se preselio u Klanjec, ondje napravio svoj kulturni centar te sada pokušava uključiti zajednicu u ono što radi, a sama predstava otvara pitanje oko čega se danas okupljamo, što zajednica uopće jest u vremenu kada smo svi stalno na mobitelima, otuđeni jedni od drugih i je li moguće ponovno vratiti umjetnost, kulturu i zajednicu u neko malo mjesto te okupiti ljude oko određenih tema i načina života.
Prošle godine u riječi izbornice spomenuli ste kako vas je iznenadilo što nije bilo više prijavljenih autorica, dramaturginja, redateljica. Je li ove godine situacija drukčija?
Ne. Kada pogledam ovu selekciju, vidim puno dobrih stvari, ali na društvenoj razini vidim i neke probleme, točnije niz okolnosti koje naposljetku dovode do toga da imamo manje žena u programu. To ne znači da autori i predstave koje su zastupljene nisu sjajni, ali uvijek mi je posebno zanimljiv taj prostor za žene, pogotovo u satiričkom ili humorističnom kazalištu. Postoje velike rasprave o tome jesu li žene duhovite. Naravno da jesu, no imam dojam da im se daje manje prostora da budu provokativne, bezobrazne, a postoji i puno autocenzure, što govorim iz redateljske, glumačke i spisateljske pozicije. Puno je teže biti bezobrazna žena nego bezobrazan muškarac jer od žena se, koliko god to zvučalo klišejizirano, očekuje neka vrsta elegancije, nježnosti i intelektualne sofisticiranosti koje se ne očekuju uvijek od muškaraca. To je, zapravo, svojevrsna klackalica – s jedne strane imamo društvo, koje na taj način gleda žene, a s druge strane imamo žene koje se, zbog utjecaja društva, počinju autocenzurirati.
A što je s mladim autorima? Ima li njih sada više?
Kao netko tko je već dulje vrijeme na sceni, moram priznati da tu vidim veliki pomak. Danas na sceni ima puno više mladih autora koji pišu i čiji se tekstovi postavljaju, a kazališta su se, uz pritisak struke, otvorila mladim autorima, redateljima i piscima, što je dugo bio problem. Situacija je, dakle, puno bolja, no ne kažem da je idealna. Kerempuh, primjerice, izuzetno puno postavlja suvremene drame te otvara prostor mladim autorima, a za vrijeme održavanja Dana satire održat će se i novootvoreni program Rezidencije Kluba satire, na kojem ćemo imati prilike čuti prve ruke tekstova Sanje Milardović, Ivane Vuković, Rone Žulj, Anđele Žužul i Marina Lisjaka, točnije mladih autora koji u ovom rezidencijalnom programu imaju prilike razvijati svoje suvremeno dramsko pismo. To je izuzetno vrijedna stvar i nešto na što bi se druga kazališta trebala ugledati, jer ako govorimo o otvaranju prostora za nove autore, upravo je ovo način na koji se taj prostor stvara.
Kakva je satira danas i koliko je zastupljena u kazalištu, pogotovo u Hrvatskoj?
Satira je vrlo širok pojam, dobra satira mora biti dovoljno univerzalna, a s druge strane dovoljno partikularna, specifična, ali kazalište ne možemo gledati strogo žanrovski – svaki dobar projekt istovremeno je i komedija i tragedija i satira... Mene više zanima pitanje koliko danas smijemo pričati o aktualnim stvarima. Recimo, kada otvorite prvi draft prijavljenih predstava, nevjerojatno je koliko tu ima Molièrea. Osobno obožavam Molièrea, no pitanje je kako dati prostor ljudima koji žive i rade u političkoj situaciji u kojoj se nalazimo i koji žele vrlo otvoreno govoriti o društvu u kojem živimo. To je teško, provokativno i rizično, ali kazališta moraju ostati otvorena tome jer u trenutku kada sami sebe, kao autori, počinjemo autocenzurirati, jer se bojimo da naš komad neće doći na repertoar ako govori o određenim temama, tada dolazi smrt kazališta i smrt satire. Naposljetku, nadam se da živimo u društvu u kojem je sloboda govora zajamčena. Moramo osigurati prostor za ljude koji progovaraju o temama kojih se možda bojimo, pa čak i ako se kao publika ne slažemo s njihovim stavovima, jer zdravo demokratsko društvo temelji se na dijalogu. Ne moramo se slagati, ali se moramo poštovati, a kazališta moraju biti nositelji te poruke.
To koliko je satira zastupljena više se tiče kulturne politike, no koliko je, s druge strane, satira popularna kod publike?
Mislim da je izuzetno popularna, no treba napomenuti da je biti duhovit najteža stvar na svijetu. Povezati različite ljude, različitih političkih orijentacija i životnih pozadina, nasmijati ih i natjerati ih da se smiju sami sebi i drugima, a pritom ponuditi društveni komentar – to je nevjerojatno teško. Taj razgovor možda je malo zastario, no dugo se na komediju i satiru gledalo kao na nešto manje ozbiljno, manje rafinirano, iako osobno mislim da je situacija upravo suprotna. Proizvesti u gledatelju trenutak u kojem će se istovremeno zgroziti, uplašiti i nasmijati, bilo da se bavimo migrantskim krizama, ratom, ekonomskom krizom ili nečim desetim, to zahtjeva intelektualni i emotivni angažman koji je apsolutno bez presedana.
Što onda smisao za humor govori o ljudima?
Govori da se, na neki način, možemo ne bojati totalitarizma. Društvo koje se može samo sebi smijati nije autoritarno društvo. U autoritativnim i totalitarnim društvima postoje dogme i teme o kojima se ne smije raspravljati i kojima se ne smije smijati, a kada se smijemo smijati svemu, to znači da živimo u slobodnom društvu. Svaka umjetnost koja je programska, zadana i koja ne smije propitivati ili ismijavati prestaje biti umjetnost, ona postaje dogma. Satirične predstave daju nam nove perspektive, preispituju našu vlastitu poziciju te nas izazivaju da pogledamo tuđu vizuru, a također oslabljuju poziciju moćnika, propituju zašto su oni uopće moćni, a možda nam daju i neku nadu da zajednica ljudi koja aktivno kritizira i razgovara može biti jača od jednog autokrata. I zato je kritika apsolutno nužna – ako ne možemo biti kritični, onda nemamo demokratsko, slobodno društvo ni slobodnu misao.
Postoje li neke teme koje su uvijek zahvalne za satiru?
Mislim da ne postoje zahvalne teme, ali postoje zahvalni autori. Nažalost, od antike do danas živimo u istom društvu. To je društvo koje obilježavaju politički pritisci, klasne razlike, ekonomske krize, identitetske politike, patrijarhat... Od Aristofana do danas neuralgične točke su uvijek iste, samo se kontekst mijenja i zato je važno da imamo autore, provokatore, ljude koji su inteligentni, načitani i osjećaju bilo društva, a koji znaju reći: "Ovo je važno. Ovo ne smije proći ispod radara."
Što vas osobno najviše nasmijava?
Nasmijava me autentičnost, poigravanje granicama, tema licemjerja i građanskog društva, što su ujedno i jedne od mojih omiljenih tema. Također, volim kada stvari koje možda ne bismo trebali formulirati na određeni način upravo tako formuliramo. Baš sam početkom prošlog tjedna čitala dramu britanskog satiričara Toma Basdena "There Is A War". Radnja se događa na neimenovanoj ratnoj fronti, no postoji jedna scena u kojoj zgrožena doktorica upita vojnika kako može ubijati djecu od jedva četiri godine, na što on odgovara: "Pa teško je zato što su djeca manje mete." Basden je majstor riječi, on zna kako istovremeno šokirati, nasmijati i otvoriti potpuno novu perspektivu samo jednom rečenicom i upravo je to moć koju satira ima. Ako se, čak i u najmanjoj mjeri, osjećamo nelagodno kad se izgovori nešto na sceni i ako imamo grižnju savjesti, bismo li se trebali nečemu smijati, mi smo angažirani kao publika i počinjemo razmišljati o nekim stvarima. U primjeru koji sam navela počinjemo razmišljati o tome kako smo postali potpuno anestezirani u društvu i kako problemi nekih drugih ljudi, bilo da su klasno drukčiji ili geografski odmaknuti od nas, nisu naši problemi. Kao društvo nikada ne smijemo dopustiti da postoje nečiji tuđi problemi – da, mi živimo u Republici Hrvatskoj, koja je relativno demokratski uređena, nismo trenutačno u nekoj ratnoj zoni, ali sve što se događa oko nas utječe na nas. Dakle ta, za mene osobno, vrlo zahvalna pozicija u kojoj možemo piknuti dovoljno duboko dovodi nas u situaciju u kojoj se možemo zgroziti, a možemo se i nasmijati, ali sigurno ćemo se angažirati. Ključno je dobiti pozornost publike da bismo kroz nju servirali neku plemenitu misao.
I sami ste uspješna dramaturginja i redateljica, a vaše predstave izvođene su u zemljama diljem svijeta. Kako biste našu kulturnu scenu usporedili s drugima – čega nam nedostaje, a koje su prednosti naše scene?
Hrvatska ima odlične autore koji pišu, režiraju, glume i rade fantastične stvari, a ono što nam nedostaje jest podrška, platforme koji bi dopustile autorstvu da dođe do izražaja. Često i dalje razmišljamo na način da kazalište znači postavljanje klasika – Ibsena, Čehova ili Brechta – jer je neka obljetnica ili "to tako treba". Naravno da je važno podsjećati na velike autore, ali istovremeno moramo kreirati platformu za nove autore, a autor može biti bilo tko. Kazalište također može početi od glazbe, od nečeg vizualnog ili od teksta, pitanje je samo tko je autor koji ima nešto za reći, a kada imate takvog autora, onda pustite njega da bude propulzivan i da izgradi svoj svijet. Mi često funkcioniramo u triangulacijama redatelj – pisac – ansambl i bojimo se razoriti taj sistem jer mislimo da će se sve raspasti, no time bismo zapravo dobili nove, izuzetno suvremene poetike i estetike koje će angažirati publiku. Samo malo trebamo prestati glumiti devetnaestostoljetnu srednju Europu i sve će biti dobro.
Otvori KEKS Pay
Zanimljivo je koliko je tanka linija između propitivanja i nametanja jedinog prihvatljivog rješenja. A još je tanja linija između duhovitosti i omalovažavanja (dehumanizacije) neistomišljenika.