Kad su prije petnaest godina Tindersticksi nastupili u Zagrebu, poslije koncerta pomagali smo Stuartu Staplesu vući kofere do kombija, a on nam se potpisivao na set liste i CD "Live In London", koji se mogao kupiti samo na turneji. Tada su postojali gotovo 20 godina, a danas rade već zamalo 35. U ponedjeljak navečer napunili su Koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski s gotovo 1800 posjetitelja, u kojoj je i domaća koncertna agencija Hangtime Agency, koja je organizirala koncert, simbolično proslavila deset godina rada, s već najavljenih nekoliko desetaka gostovanja ove godine kod nas.
Činilo se da je publika došla u Lisinski kako bi uživala u malo mira naspram zaglušujuće buke koja vlada oko nas. Jer, Tindersticksi su i danas djelotvorno utočište, bend na temelju kojeg je i The National, desetak godina nakon njih, napravio slično i postigao još veći komercijalni uspjeh. Sat i pedeset minuta koncerta s 19 pjesama u Lisinskom pokazalo je da se vrlo malo promijenilo u odnosu Tindersticksa i poklonika. Najkraće, oni su institucija.
Poznato je da su na koncertima skloniji novom repertoaru pa su odsvirali gotovo cijeli lanjski album "Soft Tissue", sve osim jedne pjesme. Iako se sve oko njih i nas promijenilo, Tindersticksi su ostali tiha voda koja brege valja. Također, iako u promijenjenoj postavi – od izvornih članova tu su vokal Stuart Staples, gitarist Neil Fraser i klavijaturist Dave Boulter, s novijom ritam-sekcijom – metodična filigranska svirka ostala je primjerom da tiše može biti itekako "jako".
Poznati po nemijenjanju repertoara, ista set lista prisutna je na svim koncertima što, koliko god da je predvidljivo, daje publici po raznim gradovima priliku da usporede kako bend funkcionira danas, a njima mogućnost da svoju viziju usavrše do točke opuštenog uživanja u postignutome. No na bisu smo dobili tri umjesto dvije pjesme, jer "Pinky in the Daylight" ne sviraju uvijek, ali možda ih je inspiriralo očito prepoznavanje publike u Lisinskom koja je znalački reagirala kad i kako je trebala.
I kad ubrzaju, a to naravno nije prebrzo i dogodilo se samo u nekoliko trenutaka pri kraju koncerta, Tindersticksi se ne služe vatrometom zvuka, nego finom gradacijom svirke izvode sofisticirane zvučne piruete koje traju kratko, poput povremenih "uboda" gitarista. Zato su sjajne dionice antiknih sintesajzera i klavijatura cijelu večer davale ton koncertu punom finih detalja i začina, na kojem čak i arhaična ritam-mašina zvuči kao starinski kraut-rock, a ne kao današnja elektronika. I pozadinski vokali basista (Dan McKinna) i fini pasaži bubnjara Earla Harvina činili su vezivno tkivo s ostatkom benda predvođenog tihim baritonom Stuarta Staplesa, koji je povremeno uzimao gitaru u ruke.
Naravno da je Staples bio "pjesnički" fokus večeri oko kojeg su članovi benda isprepleli minucioznu, pažljivu zvučnu sliku i oduševili dvoranu. Kristalno jasan zvuk u dvorani samo je pomogao da se ta majstorska usklađenost svirke čuje kako treba. Mnogi su – od Joy Divisiona do Lambchopa, The Walkaboutsa (s čijom su prvom damom Carlom Thorgesson i surađivali), Turin Brakesa, Beth Orton, pa i Nicka Cavea, Bryana Ferryja i spomenutih The Nationala, s različitih strana prilazili sličnoj priči. U devedesetim godinama Tindersticksi su mlađoj publici vjerojatno postali zamjena za glazbu Scotta Walkera, Velvet Undergrounda ili čak i The Doorsa, a zasigurno ni oni koji su iz prve ruke poznavali originale vjerojatno nisu imali ništa protiv. Kao što se jasno osjetilo u Lisinskom, Tindersticksi su uz nabrojene produljili kreativni život "crnilu" na rock-sceni. Danas je ta tama svjetlost na rubu provalije u koju svijet srlja, ali Tindersticksi i dalje ostaju djelotvorno pribježište.
Otvori KEKS Pay
