Ispred kuća naši ljudi stoje, spremni da se bore
Hladne cijevi samo čekaju znak
Crni momci ispred grada su upalili motore
Oni ostavljaju plameni trag.
U nama vrijeme se mijenja
I svi su opet spremni da se bore za san
U nama vrijeme se mijenja
Sa barikada reći ćemo "No paseran"
Kad bude vrijeme za to.
Ovaj tako aktualan tekst grupe Haustor, nastao sad već prilično davno, već nekoliko mjeseci pjeva mladost susjedne države smrzavajući se na ulicama i mostovima svojih gradova. Za jednu od himni slobode i pristojnog života koje toliko žele tamošnji su studenti uzeli tekst grupe koja više ne postoji, ali i autora koji ne samo da postoji, nego to od te davne 1981. gotovo da ne staje. A i grupa bi se mogla ponovno okupiti, iako je za sada službeni odgovor na to pitanje - "možda".
Dakle, tekstopisac, skladatelj, glazbenik, pa i redatelj, Darko Rundek, s nedavno navršenih 69 godina, kao maslina na Braču gdje uglavnom boravi, žilav je i motiviran. A, budimo realni, mogao je povremeno na turneji ovim dijelom svijeta izvoditi desetke starih hitova zbog kojih publika, opet budimo realni, dolazi i dolazit će na koncerte. Još od ranih osamdesetih pojavom, stilom, načinom izvedbe, scenskim pokretom, a prije svega pjesmama, krčio si je put na bivšoj, pa i ovdašnjoj glazbenoj sceni. Reći će neki, pa ako nije do ulaska u sedmo desetljeće života nešto stvorio, kad će? Opet - možda. Mnogi nisu.
Nego, evo prvog iznošenja događaja iz 1999. godine, kao kratkog uvoda u intervju s Darkom, koji će 4. i 7. ožujka nastupiti u pomalo zaboravljenoj, a nekada kultnoj dvorani Studentskog centra. Dakle, ljeto 1999. Hrvatsko novinarsko društvo organizira jadransku turneju s dva poveća drvena broda. Cilj je bio posebnim programom, gdje god bi se pristalo, promovirati članak Ustava RH koji - zabranjuje cenzuru. Bio sam kao mlađahni novinar zadužen da u prvom dijelu večernjeg nastupa, a prije Rundekovog koncerta, objasnim okupljenima kako se može manipulirati televizijskim prilogom. Manje važno. Jer, naravno, svi su okupljeni čekali da odem i da počne koncert. Sjećam se, bila je to neobična kombinacija glazbenika u bendu koji je tada pratio Rundeka.Među ostalima bili su tu gitarist Žan Jakopač, neuništivi bubnjar Boris Leiner i, kao prateća pjevačica, prezgodna Jasna Bilušić. I sve bi to bilo lijepo i zabavno da stanovnici nekih mjesta u koje bi brodovi pristali nisu to doživjeli kao neki zavjerenički show izravno usmjeren protiv Hrvatske i njezine neovisnosti. Tada su još mnogi vjerovali da bilo kakvim spominjanjem zemlje ili nekog dijela njezina sustava dovodimo u pitanje njezinu opstojnost. I u Supetru na Braču sve je rezultiralo incidentom. Jedan je mještanin odlučio postati električar, a nije imao vremena otići doma u garažu po pravi alat za takvu vrst radova, pa je kablove kojima se brod opskrbljuje strujom za vrijeme nastupa odlučio presjeći - sjekirom. I uspio. Da mater komunističku i sve one danas nezamislive uvrede onima koji misle drugačije. A Rundek i mi ostali samo smo posvješćivali postojanje jednog od članaka Ustava!? Ne treba ni reći da je Darko ostao miran i da nije u raspravi s bračkim Gubecom htio predvidjeti tko će sve i na koje načine do danas zapravo naštetiti kablu koji Hrvatsku opskrbljuje državnošću i pravom na ponos. Bio sam na njegovom koncertu u Londonu, a zadnji put smo se vidjeli na Lokrumu, usred ljeta 2016. Od tada samo nekoliko poruka. Manje važno.
Puno je važnije svima koji imaju sreću biti dovoljno mladi objasniti genezu. Dakle, grupa Haustor od 1981. objavila je četiri albuma, Darko je pisao većinu tekstova, a Srđan Sacher glazbu. Kako je snaga benda kopnila, tako je Rundek diplomirao režiju, a onda 1991. preselio se u Pariz. Radi glazbu za kazališne predstave, a onda tijekom samostalne karijere objavljuje još nekoliko albuma i utemeljuje Rundek Cargo Orkestar, pa s vremenom i različite izvedenice i postave bendova, sve do Trija. Pjesme ostaju, dvorane su pune, svojevrsna karizma na pozornici i mimo nje ne blijedi. Stari kao i svi mi, ali iznimno je aktivan u ekološkim akcijama i još je uvijek deset godina mlađi od čovjeka koji, iz sličnih ekološko-održivih razloga, ovih dana kupuje suncobrane i ležaljke za Gazu.
Pa zbog toga i povijesti neke vrste imidža vječnog pobunjenika, potpuno nekontrolirano pitanje za početak.
Kad vidite bolesnike koji upravljaju svijetom, jeste li sigurni da će koncerti 4. i 7. ožujka uopće imati gdje biti održani?
Možda naivno vjerujem da će Studentski centar još uvijek uspravno stajati na istom mjestu. Što ne znači da nisam svjestan opasnosti u kojoj se svi zajedno nalazimo, ne samo zbog bolesnika koji upravljaju svijetom.
Ajmo malo najaviti te koncerte kao da će ih biti, koji će od vaših stage-pojavnih oblika izaći pred publiku nekad kultne dvorane i s kojim repertoarom?
Izaći će lik bez brade i brkova, suvremen. Dovoljno star da se sjeća nekadašnje kultnosti ove dvorane i dovoljno mlad da ne žali nad njenom prolaznošću. Jahat će s mladom, ali iskusnom bandom s kojom je već više puta prešao Rio Grande. Ana, Roko, Miro, Silvio i Najgori (Igor) izaći će na tu scenu sa mnom prvi put. Osim Igora, mislim. Kako ste i sami primijetili, opasna su vremena, pa će repertoar biti opasan. Nećemo preskočiti niti jednu pjesmu koja poziva na svjesnost, srčanost i solidarnost ljudi dobrih namjera.
Nije mi jasno da smo zadnji put duže razgovarali prije devet godina, a i gledao sam vas s Triom na Lokrumu. Jeste li sada dočekali berbu u profesionalnom smislu?
Ako ste mislili na berbu maslina, nikad nije bilo namjere da maslinarstvo postane biznis, nego dapače, odgovor na monokulturu: sađenjem medonosnog i aromatičnog bilja u masliniku, izbjegavanje bilo kakvih kemijskih preparata, ne tražeći kvantitetu nego kvalitetu, a većinu ulja poklonimo. I sama berba je slavlje. Ako ste mislili na neku kapitalizaciju karijere, držim se i dalje srednjeg puta.
Moram vas upozoriti, počeli ste stršati. Angažirate se jako oko ekoloških akcija, održivog razvoja, sigurno su "dečki" to registrirali?
Nisam sam. Uz mene je Sanda, a i mnogi drugi koji, kao i mi, vide i osjećaju da nam kuća gori. Na svim akcijama u kojima smo sudjelovali vladalo je prijateljstvo i bratstvo u pokušaju da nađemo put iz zamke u kojoj smo se svi našli. Ili kako održati vertikalu što god se događalo. Ne znam na koje "dečke" mislite, ali i oni su u toj kući, iako možda još toga nisu svjesni.
Ma Darko, može li si umjetnik uopće dopustiti da okreće glavu u stilu "izbjegavaj nevolje, skinut će ti glavu"?
Moram priznati da mi do sad zbog angažmana o kojima pričamo nitko nije radio o glavi, ni meni ni Sandi. Ne znam zašto i bi s obzirom na to da se zalažemo za nešto što je realno svima u interesu. Naravno da je teško egoizmu i kapitalizmu prihvatiti da se nečega treba odreći i krenuti putem smanjivanja. Svega. Kompulzivne potrošnje, prekooceanskih izleta, industrijske proizvodnje mesa i mliječnih proizvoda, krčenja i betoniranja divljine, brze mode, elektronskih igrački, virtualnih svjetova, itd itd… ali izgleda da bar za sad ne djelujemo previše opasni. E sad, što će biti ako budemo morali pristati da je Zemlja ipak ravna ploča, to ćemo tek vidjeti…
Čudi li vas kreditno-vazalska anesteziranost puka, političkog naroda u Hrvatskoj?
Ne čudi me, ali me žalosti.
Neke vaše pjesme nose neku "ludu" mladost po ulicama Srbije, kako ste doživjeli identificiranje mladih genijalaca s vašim tekstovima?
Moram priznati da mi je to u početku bilo veliko iznenađenje jer ni jedna od tih pjesama, izuzevši možda moj prepjev "Ay Carmele", nije bila zamišljena kao protestna pjesma. Naravno da mi je drago da svojim pjesmama mogu pridonijeti naporu ljudi koji se bore za bolji i drukčiji svijet. "Sejmeni" su, naprimjer, nastali inspirirani filmom "Vatrene ulice", "Šejn": sukobom identiteta između Western borca za pravdu, nalik Clintu Eastwoodu i u njega uživljenog zagrebačkog dječaka Darka. Bolji i drugačiji svijet je u nama kad ovaj koji vidimo prestaje biti isprazan i prozaičan kako ga često doživljavamo. Veličanstveno je kad se ogromno veliko mnoštvo okupi oko tako delikatne stvari kao što je bolji i drukčiji svijet, čineći to na način koji je bolji i drukčiji.
U prosincu ste imali emotivan koncert u Novom Sadu, kako ste se osjećali?
Bio sam dirnut. I nesrećom ljudi koji su stradali i njihovih obitelji i solidarnošću njihovih sugrađana koja se već počela širiti na cijelu Srbiju. I odlučnošću koju sam osjećao u publici, premda još nije imala jasne konture, da u traženju pravde idu do kraja.
Čuvaju li masline glavu čistom u takvom okruženju?
Dobro je biti u masliniku, vrijeme staje, ljudsko je ludilo daleko, a drveće, insekti i ptice su bliski. Za bilo kakvu kreaciju potrebna je prazna glava i otvoreno srce.
Jim Kerr mi je rekao da Simple Mindsi imaju dvadesetak ključnih pjesama zbog kojih ljudi i danas pune dvorane. Možete li, budući da ih imate i sami, prestati objavljivati nove?
Mogu. Ali ne pišem nove pjesme razmišljajući o dvoranama, nego iz potrebe da iz njih nešto naučim.
Nastupate po manjim dvoranama, kazalištima, recimo u Beču. Je li to ona vaša želja da vidite publici oči?
Pa da. Između ostalog. I da me bolje čuju. I da se bolje osjetimo.
Koncerti Trija imaju elemente jazz improvizacije, dogodi li se na pozornici da ne znate kuda će pjesma otići?
Da, dogodi se i to je meni jedna od najdražih stvari. Kad se muzika stvori sad tu, friško svima nama.
Može li se usporediti ono jednoumlje i state of mind mladih ljudi s ovim današnjim jednoumljem kakvo je tiho uvedeno u Hrvatskoj?
Može. S tim da mi se ovo čini nekako primljeno s manje otpora. Objeručke. Naravno, ne od svih. A tko zna, možda dođe i do preokreta…
Možda malo trivijalno pitanje, ali što to imaju stare pjesme da se ulove u mrežama mladih duša. Iskrenost i slobodu, ili?
Pa valjda. I određenu poetsku otvorenost da ih se može na razne načine tumačiti pa onda i prigrliti s novim elanom.
Mučite li se s tekstovima, jer se publika identificira zapravo s njima?
Da. Meni pjesme uvijek počinju od muzike. Tekstovi su tu da ispune emocionalnu funkciju melodije smislom. Ali većina njih je dugo nastajala da bi ispunila stroge kriterije koje im postavljam.
Nekim nadri umjetnicima bolje je kad je na vlasti ova ili ona opcija, razmišljate li uopće o toj dimenziji pjesme, kome je upućena?
Pjesma je upućena drugaricama i drugovima humanoidima. Stanovnicima planete Zemlje. Na radost i pitanje.
Je li more tajna puna inspiracije, svijet na koji mi nemamo pravo i kako ga očuvati?
Ako more predstavlja podsvijest, da. Kao što nam ne pripadaju ptičje visine, tako nam ne pripadaju ni riblje dubine. Kad se počnemo u to pačati mašinama na naftu, radimo veliku štetu i nama samima, premda to naoko ne izgleda tako. Inspiraciji treba i dubina i visina. Netaknuta.
Vraćam se na intervju 2016. Rekli ste mi da ste iznenađeni živošću scene u ovako maloj zemlji. Što mislite danas?
Zagreb je između 2015. i 2020. i neke imao užasno bogatu muzičku scenu. Puno autentičnih muzičara i projekata. Naravno, kad se dogodi tako velik zamah, mora doći i do usporavanja. Ali čini mi se da je scena u Hrvatskoj i dalje bogata i raznolika.
S nekoliko sam autora razgovarao o pisanju tzv. primijenjene glazbe, za film ili kazališnu predstavu. Kakav je to kod vas proces?
Meni je to jedan od omiljenih procesa, jer se stavljam u službu projekta i ne moram propitivati vlastiti identitet. Usko surađujem s režiserima, čini mi se da sam ispekao dosta dobar dramatski osjećaj i igram se s velikim zadovoljstvom.
U intervjuu na koji stalno podsjećam rekli ste mi da napravite s vremena na vrijeme par muzički interesantnih pjesama, ali onda odlučite da to nije dovoljno dobro za objavljivanje. Kako je danas?
I danas je tako. Imam u procesu barem desetak pjesama. Neke će dobaciti, neke neće.
Rekli ste mi tada, citiram: "Mogao bih ponuditi Sacheru suradnju na nekim njegovima vizijama, mogao bih mu biti pjevač i tekstopisac, baš kao na albumu 'Treći svijet'. Naravno, ako me uspije jednako tako inspirirati kao u to vrijeme." I je li uspio, Haustor se vraća?
Možda.
U ovim zlatnim godinama, muči li vas starenje i svodite li račune o učinjenom, o tragu?
Ne mogu reći da svodim račune. Oni se sami svode. Ne mogu reći ni da me muči starenje. Sasvim dobro funkcioniram. Što ne znači da uskoro neće početi.
Koliko vam znače odlasci u francuski gradić Die, s čime se od tamo vraćate?
Ove godine smo treći put, Sanda i ja, otišli na Susrete - "Ekologija u svakodnevici" koji se već 23 godine u siječnju održavaju u gradiću Die, u dolini rijeke Drome, koju još zovu i Bio-dolina. Ti nam odlasci puno znače jer se susrećemo s velikom i raznolikom grupom ljudi koja praktično propituje održiv, radostan i odgovoran način života. Postoji gama od praktičnih projekata kao što je sađenje drveća ili obilaska šuma i permakulturnih imanja, do predavanja, diskusija, projekcija, radionica na visokoj razini, o: nacizmu, o mikrobima, o stoicizmu, o umiranju i smrti, o političkoj perspektivi na lokalnoj i globalnoj razini, jednom riječju, obogaćivanju znanja i alata kroz kolektivnu inteligenciju. Od tamo se vraćamo s više vjere u bolje sutra.
Zagreb, je li gdje je nekad bio?
Je. Ljudi, mirisi. Kuće, Sava, Sljeme, sve je tu. Ne znam što da kažem. Ali ima i onaj stih: "Ova boja nije moja, ja drugoj tajnu znam…
Otvori KEKS Pay
Danas sve samo veleumnici i relevantni likovi. Prvo Tonči pa sad ovaj... Još da nađu nekog glumca i pevaljku... Več dugo ništa od Severine...