Slovenski redatelj Vito Taufer jako puno radi i strastveno priča o kazalištu. Jasno je da ga baš tako strastveno i voli. Često je u Hrvatskoj, pa smo tako u HNK Zagreb vidjeli i njegovu režiju “Glembajevih”. U petak 13. travnja u Kerempuhu je premijera Erdmanova “Samoubojice”, a za dva mjeseca počinju probe u Gavelli. Tamo će režirati još jednog Rusa – Ivana Viripajeva, a njegovo djelo “Pijani” otvara sljedeću sezonu u Gavelli.
Vratili ste se u Kerempuh nakon vrlo uspjele predstave “Jedan sluga dva gospodara” i odabrali Erdmanova “Samoubojicu”?
Bio je to Dorin (Dora Delbianco, dramaturginja kazališta, op. a.) prijedlog. Odličan! U tekst sam se zaljubio na prvo čitanje. Moram priznati da ga nisam poznavao. Igralo se kod nas početkom sedamdesetih, ali nigdje nije bilo objavljeno.
Potresna je sudbina i teksta i autora?
Tekst je bio zabranjen, kao i sva kanonska djela ruska literature tog vremena. Praizveden je u Göteborgu 1969., u Rusiji tek osamdesetih, i to nam je podsjetnik na mračni period cenzure koji i dalje visi nad nama kao neki, uvijek prisutan Damoklov mač. Tekst je otvoren, glasan i direktan. Glavni protagonist, uza sve ostalo, sebi uzima za pravo telefonirati Staljinu i poslati njega i Kremlj u pičku materinu... Pravo je čudo da ga Staljin nije odmah dao ubiti.
Tada još nije odmah skidao glave?
Ali jest predstave. Tekst je zabranjen, a Erdman je protjeran u neku daleku rusku provinciju na prisilni rad. Godinama nije smio ući u Moskvu, izbrisan je kao autor. Preživio je, ali je pisao tekstove za mjuzikle i dječje predstave. Nijedan svoj scenarij za popularne filmove nije smio potpisati. Erdman u “Samoubojici” najavljuje društveni preokret u staljinizam 1928. Staljin ukida novu ekonomsku politiku koja je trebala tržišnom liberalizacijom spasiti zemlju od gladi. Tim ukidanjem i novom klasnom borbom egzistenciju je izgubio veliki dio nove srednje klase, kojoj pripada i naš junak, odnosno antijunak. Izgubio je dostojanstvo jer više ne postoji ni nada da će pronaći posao. On životari na račun svoje žene, žive na rubu egzistencije, uz isključenu struju i prijetnje deložacijom. A to je i današnje iskustvo mnogih ljudi.
Ono što svi prepoznajemo iz naše svakodnevice?
Mračna atmosfera samoubojičina svijeta i vremena opasno podsjeća na svijet u kojem danas živimo. Čini se da sve više živimo u nekakvom globalnom staljinizmu. Staljin je utvrdio svoju vlast terorom koji je opravdavao borbom protiv terorizma, organizacijom atentata za koja je potom optuživao političku opoziciju, apsolutnom kontrolom i manipulacijom medija, proizvodnjom fake newsa, birokratizacijom, nacionalizmom, autoritarnošću... S tim se političkim konceptom u akutnoj fazi suočavamo i danas, suda, pa i u vlastitom dvorištu.
Jeste li u suradnji s Dorom Delbianco, koja potpisuje dramatizaciju, predstavu prebacili u suvremenost?
Tekst je toliko univerzalan da ga je Dora tek vješto i suptilno prilagodila današnjem senzibilitetu. Radili smo na tekstu i zajedno s glumcima na čitaćim probama, ali smo zapravo malo dirali u tekst i strukturu teksta. Jednostavno se pokazao toliko snažnim i aktualnim da nije trebalo jače intervencije.
To smo djelo vidjeli na lanjskim Danima satire Fadil Hadžić u izvedbi Makedonskog narodnog teatra. Oni su ime promijenili u “Život je lijep” i tom analogijom s jednim o najpoznatijih filmova o preživljavanju nacističkih konclogora poslali jasnu poruku. Kako uopće čovjek može preživjeti takva vremena?
Ne znam. Ja se, na primjer, bavim kazalištem. I još sam živ.
O.K. Kako kazalište može preživjeti?
Kako koje. Erdmanov “Samoubojica” jedan je od tih genijalnih tekstova kakve volim, koji svojim univerzalnim jezikom ne isključuje nikoga: ni mlade ni stare, ni intelektualce, ni one koji to nisu, ni one koji zahtijevaju tragediju, ni one koji žele komediju, visoku umjetnost ili odličnu zabavu... S njegovim malim čovjekom mogu se identificirati svi.
Postoji li u našem vremenu nešto za što vrijedi umrijeti, kao što Erdmanovi junaci nagovaraju Semjona Semjonoviča da, kada se već ubija, to bude zbog neke svrhe, ideala?
To rašomonsko vrijeme i povijest, pogotovo ovih naših prostora, ne dopuštaju nam neke velike iluzije. Sve manje vjerujemo u nešto iznad naših pojedinačnih života ovdje i sada. Intimna pitanja identiteta, obitelji i slično postala su velika pitanja našeg vremena. A na tim pitanjima barikade postavljaju političari. Ta opća tendencija zatvaranja u svoje intimne svjetove udaljava nas od osjećaja života, od smisla života, zatvara nas u osamljenost.
Život se pretvorio u iluziju na Facebooku, Instagramu?
Baš to. Sve manje i manje smo kompetentni govoriti o tome za što bi vrijedilo žrtvovati svoj život. Zapravo se to svodi na pitanje nalazimo li svoj smisao u okviru društva ili smo sami sebi cilj i svrha. A kako se društvo sve više atomizira, svatko od nas ostaje sam sa svojom samoćom. Za što bih se mogao žrtvovati? Za ljubav vjerojatno, za državu sigurno ne.... Toliko ne volim nijednu državu od ovih koje znam. (smijeh).
Sve manje vjerujemo u bilo što, pa tako i u kazalište. A rad u kazalištu nemoguć je bez – neću reći, ljubavi jer to nije pravi odgovor – ali bez vjere u to da taj posao ima svoj duboki smisao. Kazalište je strast koja nas tjera da govorimo i radimo sve te ludorije. Jao nama ako nije strast, i publici i onom koji to iz nekog čudnog razloga radi bez strasti... Kazalište živi od strasti, grijeha, ludosti – “Passion play”.
Je li takvo kazalište zadnje utočište osamljenih ljudi? Dođemo u kazalište i na dva, tri sata podijelimo emociju?
Ja često sam sjedim u gledalištu i gledam predstave. Skoro svaki dan. I mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da nije isto kao kad je gledalište poluprazno. Glumci ne primaju i ne daju ni otprilike istu energiju, koliko god se trudili. Mislim da je u osnovi toga, pa i ostalih društvenih događaja, zadovoljavanje duboke ljudske potrebe razmjene energije. Ta energija ima različite oblike, od razmjene ideja do razmjene pogleda i dodira. Baš zato je kazalište opasno oružje. Kako nas uče Euripidove Bakhe: opasno ga je ponižavati, zabranjivati ili podcjenjivati.
U čemu je tajna satiričkog kazališta? Onog u koje se dolazimo smijati, čak se i liječiti smijehom?
Ne radim razlike između žanrova. Znam što je satira, ali ne znam što je satiričko kazalište. Svako bi kazalište trebalo biti takvo: oštro i bezobrazno zrcalo naših života. A smijeh može biti strašna energija. I pozitivna i negativna.
Jako puno radite. Čini se kao da nema kraja popisu vaših predstava. I jako puno radite ovdje kod nas, i u Zagrebu i u Rijeci?
Bez tog protoka ljudi, iskustva, znanja i energije ne možemo. Premali smo. Ali to je s druge strane i naša prednost, naše bogatstvo, jer na tom malom prostoru postoje velike razlike koje nam daju kulturnu širinu.
Volite li, kada se vraćate u Zagreb, okupiti oko sebe stalni tim suradnika ili vam je draže raditi s novim ljudima?
Volim mijenjati suradnike, ali i s nekim ljudima dulje razvijati neke ideje, iskustva. Na žalost, nema baš mnogo ljudi s kojima se čovjek dobro razumije i često mi se dogodi da puno toga moram napraviti sam.
Da često njegujete princip “sam svoj majstor”: režija, scenografija, kostimografija, glazba?
Tu i tamo mi treba i takvo iskustvo, taj neposredni dodir sa svim segmentima kazališta. Dobro se zapravo osjećam kada sam radim scenografiju, jer scenograf je za mene dramaturg, onaj tko moju priču postavlja u prostor i vrijeme, konceptualizira moju ideju. I kad to radim, sam moram imati još jasniju sliku o svemu. Slično je i s kostimima. I to s vremena na vrijeme volim radit sam. A rad na ulozi je intiman proces između mene i glumaca, tako da može zavladati kaos kada u to uđe netko treći, a premalo senzibilan. Radio sam i muziku, ali to doista nema smisla otkad radim s Matom Matišićem!
Kažete da je rad s glumcem intiman čin, a pročitala sam jednu vašu izjavu u kojoj ste rekli da je posao redatelja posao kirurga. A kirurzi režu!
Ali ja pokušavam raditi neinvazivnim postupcima. Koristim tu usporedbu s kirurgom zato što i redatelj treba vrhunsku preciznosti kako bi odrezao viškove, odredio što je to što u procesu rada ne smije nikako dirati, a po čemu treba “čačkati” usprkos boli ili ljutnji. Ponekad treba vjerovati glumcu, ali i pustiti stvarima da se same dogode, da narastu i sazru. A ponekad nikako ne smijete vjerovati! Tko će sigurno znati što je što...
Očito jako vjerujete Borku Periću. Upravo ga je uloga u vašoj predstavi “Jedan sluga, dva gospodara” pretvorila u glumca koji je obilježio prošlu sezonu, i za koju je dobio pregršt nagrada, a sada je opet on u glavnoj ulozi “Samoubojice”?
Borko je jedan onih glumaca s kojima ne trebam trošiti puno riječi da bismo se razumjeli. Glumci često budu zbunjeni mojom metodom rada; ja ih dugo pratim, gledam,r adimo improvizacije ili samo čitamo... Volim opuštenu atmosferu na probama, moramo se svi zajedno nekako barem malo udomaćiti. Moja je funkcija u velikoj mjeri pomoći glumcu da aktivira što više svojih potencijala. Baš zato je lijepo i zabavno raditi u Kerempuhu. To je ansambl pun različitosti. I talenata. I glumci su u odličnoj kondiciji, vidi se na njima da puno igraju, da često igraju pred punim gledalištem. To je jako važno. I odlično je vidjeti da su se otvorili različitim koncepcijama jer baš taj spoj talenta, različitih energija, ali i različitih koncepcija, daje bogato kazalište. To bogatstvo osjećam u radu s njima.
