Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 41
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
KRATKA PRIČA

Što trebate?

15.07.2022.
u 13:39

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Ne razumijem… Šta? – žena se nagnula bliže, svjesna da se voda s njezina kišobrana cijedi po novinama, ali i dalje nije razumjela. Naposljetku je uzela samo novine, ljuta što se zaustavila na tom kiosku.

Ali stanarima okolnih zgrada bio je usput. Navraćali su spremni reći točno što im treba u tom trenutku, osobito kada bi vidjeli da je Nino u smjeni. S njim se tako razgovaralo. Jasno i konkretno. Jer Nino je bio nasmijan i volio je popričati sa svakim od svojih kupaca bez obzira na svoju govornu manu. Oni bi mu se nasmiješili, uzeli ostatak svog novca i otišli jer rijetko tko je razumio što Nino govori. Frfljao je, brzao i govorio ispod glasa.

Neki su mu se smijali, no većini nije bilo bitno što im ima za reći. Odjurili bi za svojim dnevnim obvezama čim bi preuzeli od njega ono što im je u tom trenutku bilo potrebno.

Marko iz susjedne zgrade tog se jutra probudio kasno, na jedvite jade se odjenuo i umio, zgrabio sa stolice jučerašnju odjeću i izletio iz stana bez kišobrana.

Tek kada je izašao iz zgrade sjetio se da je večer prije daleko parkirao pa je navukao kapuljaču na glavu i potrčao.

Auto ispred kojeg je preletio cestu zatrubio je. Bio je to dug i nervozan zvuk zbog kojeg je on opsovao sam sebi u bradu i krenuo dalje.

I da nije pogledom okrznuo kiosk ne bi se ni sjetio da je trebao kupiti cigarete, tako da je promijenio smjer, dodatno iznerviran.

Čim je unutra spazio Ninu, još je jednom opsovao.

Nino mu se pak nasmijao i prije nego li je otvorio zamagljenu staklenu pregradu. Znao je Marka odmalena, išao je u razred s njegovim starijim bratom i veselio mu se i više nego drugim susjedima.

Marko je kimnuo na njegov pozdrav i glasno zatražio Marlboro, na što mu je Nino još nešto rekao, no, zbog kiše i buke koja je dopirala s ceste, razumio ga je slabije nego inače.

– Oprosti, fakat je buka – rukom je pokazao prema svojim ušima, dao mu novce i zgrabio kutiju.

Nino mu je vratio sitniš i nastavio nešto govoriti, no Marko ga je pozdravio i otrčao dalje.

Nino je nastavio sa svojim uobičajenim poslovima na kiosku sve do popodneva, kada je konačno prestala i kiša. Uzeo je stvari, srdačno pozdravio kolegicu i uputio se prema kući.

Nije bio ni svjestan da se, upravo u to vrijeme, Marko vratio u kvart iznerviran jer mu prijateljica koju je tražio pomoć nije mogla pomoći.

Sjeo je na pivo u kvartovski kafić, prekasno shvativši da je Nino za šankom i da razgovara s konobaricom. Razveselio mu se i prišao, čak i sjeo za njegov stol, a kada je uzbuđeno počeo govoriti. Marko ga je grubo prekinuo jednim pokretom ruke. – Gle, Nino, fakat ne mogu sad pričati s tobom, stari, u sto govana sam, sorry, ali nemam živaca!

Bilo mu je žao čim je to izgovorio jer inače je za Ninu imao živaca i volje, no bio je toliko nervozan da se nije mogao suzdržati.

Nino je zbunjeno ustao ispričavajući se, pokupio svoje vrećice i napustio kafić, gegajući se neuobičajeno preko malenog trga.

I dok je tako gledao za njim pitajući se zašto Nino teško hoda, zazvonio mu je mobitel i u trenu je sve ostalo postalo nebitno.

On je zaista trebao reagirati brzo i promišljeno, no nije mu to polazilo za rukom. U trenucima kada se morao osloniti na bistrinu, njegove su misli bile blokirane, nije vidio ništa osim najcrnjeg scenarija pred očima, nikakvo rješenje, nikakav izlaz.

Svota koju je trebao prikupiti još danas bila mu je neprekidno u glavi, a na trenutke mu se čak činilo da će je pribaviti. No već u idućem trenutku postao bi svjestan da je to potpuno nemoguće i da se ovaj put neće izvući.

Čekali su ga… Još koji dan. Mogao je još samo pokušati pobjeći. Sjeo je u auto, upalio ga i nastavio tupo zuriti pred sebe. Nije imao snage krenuti, noge su mu se oduzele od straha.

Otišao je u stan, zaključao se i upalio televizor, a onda je nastavio do jutra razmišljati o toj svoti. I nije više bilo jasno sanja li ili je budan. Je li smislio rješenje ili je situacija i dalje potpuno beznadna. Koprcao se u krevetu do jutra, a kada je ustao, činilo mu se da nije ni spavao.

Gospođa koja je tog jutra stajala ispred njega na kiosku prokomentirala je da je Nino bolestan, no Marku se u glavi rojilo previše drugih misli.

Učinilo mu se da krajičkom oka vidi svoju mamu kako ulazi u pekaru na trgu. Okrenuo se naglo, jer je u trenutku zaboravio da to nikako ne može biti ona. A da je to i bila njegova mama, što bi točno učinio? Zatrčao se prema njoj i molio je da mu da novac? Da ga sakrije?

Otišao je u auto, sjeo i zapalio cigaretu kako bi razmislio.

Nino! Nino je imao ludu mamu koja mu je ostavila stan. Svi su pričali o tome kako je trpala novac u čarapu. Marko je oduvijek mislio da je to običan trač, bapska priča koja je kolala kvartom samo zbog nekolicine obijesnih ženica, ali morao je pokušati.

Otišao je do njegova stana i nervozno pozvonio. Pogled na otrcani otirač učinio ga je tužnim.

Gotovo se okrenuo i otišao kada je Nino ipak otvorio vrata. Zapuhnuo ga je ustajali zrak. Nino se nasmijao i pustio ga u stan, no na njemu se vidjelo da mu je loše.

Govorio je nerazgovjetnije nego inače. Pokušavao je Marku reći nešto o njegovu bratu, ali snažan kašalj neprestano ga je prekidao.

– Znam, Nino, nisam se dugo čuo s Kikijem, stvarno, nije dolazio, pozdravit ću ga ako ga vidim.

Nino ga je ponovno prekinuo lamatajući sada rukama u novom napadaju kašlja i Marko je shvatio koliko je to sve uzaludno i ludo.

U jednom se trenutku Nino tako zakašljao da je morao otići u kupaonicu pa je iskoristio priliku da krene prema izlazu, no na kredencu je ugledao novac.

Nije to bilo dovoljno novca da pokrije njegovo dugovanje, ali bila je svota koja bi pomogla smiriti strasti.

Zgrabio je novac, gurnuo ga u džep i primio kvaku. Nino je i dalje kašljao, a Marko je iz nekog razloga stajao u hodniku i slušao ga. Nećkao se bi li ga pozdravio kada mu je pogled pao na uokvirenu sliku na ormariću za cipele na kojoj je bio mlađi nasmijani Nino sa svojom mamom. I pomislio je kako je sve krenulo jako, jako krivo.

                                                               **********

– Čuo sam da te traže, dolazio sam u stan. Promijenio si broj mobitela, nisi mi ni javio, kako da tebi itko pomogne?

Znao je da će ga uskoro sve početi boljeti, no bolnicu nije htio napustiti niti je htio da Kiki ode.

– Ako se vrate…

– Bez brige, njih smo riješili... – brat mu je dodao čašu vode sa slamkom.

– Ali Nino...

– Uzrujao se jer su nestale pare koje sam mu ostavio za tebe. Njemu sam rekao da ti da moj broj i da ti kaže da mi se javiš! Nazvao me jučer sav izvan sebe, samo je vikao: "Novac, novac!"

– Pa di je sad? – Marko je pokušao ustati, no Kiki ga je gurnuo natrag. – Ne znam, otkud bih znao? Tražio sam tebe, njemu je mobitel ugašen.

– Ja ću ga naći, čim izađem… – vrlo brzo počeo je tonuti u nemiran san zbog kojeg mu opet nije bilo jasno što se zbilja dogodilo, a što je bilo produkt njegova uma, no znao je, kada se iduće jutro probudio u malo boljem stanju, da mora pronaći Ninu i reći mu što se dogodilo s novcem.

Istovremeno, na drugom kraju grada, kiosk je stajao na uobičajenom mjestu. Ljudi su se u malim grupama okupljali oko njega i šuškali o čovjeku koji je godinama tu radio, a koji na posao više nikada neće doći.

– A bio je drag, jadan čovjek – izgovorio je netko i otišao dalje.

O autoru

Marina Kuveždić rođena je 1985. godine u Vukovaru, a od 1991. godine živjela je u Zagrebu, gdje je završila studij anglistike i pedagogije na Filozofskom fakultetu. Živi u Velikoj Gorici i radi u Zagrebu. Objavljuje kratke priče od kojih su neke nagrađivane.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije