Te večeri časna sestra Jeronima prvi put u životu zaboravila je zaključati crkvu. Fra Stanko zapanjio se kad je ujutro ušao u crkvu da uzme svetu pričest za bolesnika i ugledao ovcu kako se propinje na oltar svetog Ante, da pojede cvijeće na njemu.
Bio je to čovjek nižeg rasta i oštra jezika. Vrlo strog prema sebi pa tako i prema drugima. Kad bi nedjeljom propovijedao pod pučkom misom, moglo se čuti do u drugo selo. Samostanska crkva bi odjekivala, a on od ljutnje, posebno ako je kritizirao, sve bi poskakivao od poda. Kod njega se nije drijemalo na misi.
U mom kraju dva mjeseca su najtužnija: listopad, kad se ovčari iz brdovitih krajeva spuštaju u ravnicu da prehrane ovce, i ožujak, kad se zemlja rasuši od nekog čudnog vjetra. Samo ponegdje proviri žuta trava spavajući još uvijek svoj zimski san. Seoske žene, majke, nevjeste, nekako se čudno ušute i čeznutljivo bacaju pogled prema istoku.
Pred Draginom kućom čuje se tupo lupanje posuđa, blejanje ovaca i njakanje magaraca.
– Spremaju se – kaže baba Mare grijući se uz šporet, koji smo od milja zvali furuna.
– Spremaju – kaže Rajićka.
Vani je rosila neka bolesna kiša. Potiho se uvlačila u kosti i pod rebra. Mi djeca sjedili smo uz prozor i gledali u Dragino dvorište. Prođoše kola s konjskom zapregom raskvašenim seoskim putem.
– Milka, đe je ćebad? – prodera se Drago. Bio je to pojači čovjek, okrugla lica i vrata. Volio je društvo, šljivovicu i svoje ovce. Milka, sitna žena, nije bila od puno riječi. Donese vunenu ćebad. Gleda u nj tužna. On je uze i stavi na magarca.
– Sad će i ostali. Spremi mezu i rakije da se okrijepimo pa s Božjom pomoći…
S drugog kraja sela dovikuju se Antun, Pero, Ivćan i Mato. Udružit će se s Dragom. Zameziše, popiše po dvije-tri rakije, Drago izljubi ženu i djecu pa krenuše. Zaori se pjesma, nekako tužna, kao i listopad. Zabijeli se seoski put. Samo magarci, natovareni šatorima, ćebadi, hranom i ostalim potrepštinama, isticali su se u toj bjelini. Baba Mare, čuvši pjesmu, grijući se još uz furunu: – Odoše. Neka ih čuva dragi Bog.
– Jah, odoše – reče Rajićka
Zubato ožujsko sunce, varljivo, mamilo je svojim zrakama, ponegdje se prošarala brda, popuštao je zimski ogrtač. Trava je još uvijek bila u dubokom snu. Jedino što je u tom mjesecu bilo živo i disalo punim plućima bila je pšenica jarica.
Te godine fratri u samostanu svetog Franje u Gučoj Gori upravo su posijali pšenicu. Fra Stanko, gvardijan, svako je jutro pogledavao u samostansko polje, lice bi mu se razvuklo u osmijeh vidjevši to zeleno more kako vješto pleše na vjetru.
– Bit će žita, Bogu hvala – šapnuo bi sebi u bradu veselo trljajući ruke.
Prođe ožujak, dođe travanj, a s njim i dolovi i njive bijahu sve više pokriveni ovcama. Vratio se i Drago i njegovi. Razlučiše ovce i svaki pođe svojim putem. Drago, vidjevši da je ujakova pšenica dobro ozelenila, navede iscrpljene ovce da se napasu.
Kad je to fra Stanko vidio, dotrčao je na njivu i počeo vikati:
– Goni ih odavde, sine vražji! Goni ih kad ti kažem! Zar ne vidiš da je tek nikla. Sve ćeš mi upropastiti.
– Gladne su, ujače – tako u Bosni ljudi zovu fratre – reče Drago i nasloni se na svoj pastirski štap.
– Ma šta me briga što su gladne. Goni ih kad ti kažem.
Drago je samo šutio. Čudio se fra Stanku kako ne razumije da su i to Božja stvorenja i da su gladna.
– Goni ih kad ti kažem – reče fra Stanko, uze grudu zemlje i poče gađati ovce.
– Gladna su, ujače, gladne, kad ti kažem – reče Drago i se uputi prema fra Stanku, vrlo ljutit.
– Ne udaraj ih, kažem ti. Platit ću ti štetu – reče Drago vidno uzrujan
– Goni ih, grešniče, noge ću im polomit – još jače je grmio fra Stanko.
– Ujače, gladne su. A kad je gladna, ja bih ih, a znaš koliko ja volim svetog Antu, pustio u crkvu da i cviće s njegova oltara pojede – reče Drago i nadoda:
– Sutra će ti doći Milka, moja žena, i donijeti pare za štetu – i iziđe iz fratarske njive.
Časna sestra Jeronima izašla je otvoriti crkvu za ranu jutarnju misu. Začudila se videći pred vratima ovcu. Otvorila je crkvu i na vratima ugledala čovjeka odjevena u oštru tkaninu smeđe boje, pohabanu i zakrpanu na više mjesta. Oko struka imao je neki konopac i na njemu neka tri čudna čvora. U ruci je držao ljiljane i dao ih ovci. Ovca ih pojede i vrati se svome stadu.
