Poslovni suradnici i poslovni partneri uvijek pronalaze nove načine na koje me mogu neugodno iznenaditi. Priznajem, moja je greška da uvijek iznova precjenjujem ljude, ali ponekad nije pitanje saplitanja preko nečije nesposobnosti, nego sudaranja s taštinom, ljubomorom i sličnim odlikama sitnih duša s kojima i dalje nedovoljno računam unaprijed. Za njih ne mogu ponuditi nikakvo rješenje, naprosto dijelim nekoliko primjera iz vlastitog iskustva kako bih vas pripremila za situacije koje vam se mogu dogoditi u budućem poslovanju.
PROBLEMI S RASPOREDIMA
Radila sam predstavu koju sam voljela od prvog udaha. Bila sam uvjerena da radimo nešto dobro, istovremeno i dirljivo i duhovito i zanimljivo širokom spektru publike. Kad sam zvala kolegicu da joj ponudim ulogu, izgrlile smo se, izljubile, a na kraju i zapile, slaveći unaprijed buduću suradnju. Ona je bila presretna jer u tom trenu nije imala posla i jaaaako se veselila projektu sa stavom „sve može, sve mi je ok, samo da radimo“. Projekt smo dogovorile par mjeseci prije početka proba. Ubrzo po početku proba pitala me može li izostati s dvije probe jer su joj uletila dva dana snimanja. Bože dragi, pa i ja sam samostalni umjetnik, dva dana snimanja su lijepa lovica, naravno da može! Zatim su je zvali da kao alternacija uskoči u ulogu u drugom neovisnom kazalištu. Ma nema problema, kolegice, sretna sam da radiš, super, samo ti sve prihvati! Nakon toga je u tom drugom kazalištu dobila novu ulogu – i odjednom su naše probe počele smetati njezinom rasporedu. Kad nije ništa radila, Tragači su bili super, kad su joj se počele otvarati druge stvari, nisu joj više bili tako važni. Na prvoj repriznoj izvedbi (friško otisnuti plakati s njezinim licem još su mirisali po boji) rekla mi je da ne bi bilo loše da joj nađem alternaciju jer joj postaje jako gužvovito u rasporedu i nije sigurna koliko će vremena imati za našu predstavu.
Gostovanja predstava je nešto što neovisna kazališta vole jer, ukoliko uspiju dogovoriti otkup predstave od strane lokalnih organizatora gostovanja, predstavljaju fiksan prihod bez velikog dodatnog posla oko prodaje ulaznica. Na tržištu je gužva i manjim kazališnim družinama, koje nemaju velike budžete za marketing i oglašavanje, nije ih lako dogovoriti. Stoga sam se veselila kad smo u Tragačima dogovorili dva vezana gostovanja predstave (s jednim noćenjem). Bila su dogovorena za ponedjeljak i utorak. U petak je glumac u predstavio javio da možda u ponedjeljak sve otkaže – jer će mu žena možda rađati. Ali to će znati tek u ponedjeljak ujutro. Nemojte me krivo shvatiti, i meni je bilo važno da muž bude sa mnom na porodu, sve to razumijem i podržavam – ali ne na taj način. Kao samostalni umjetnik možeš prihvatiti ponuđeni termin izvedbe ili ne. Zašto potvrđuješ izvedbe predstave oko termina ženina poroda??? Gostovanje smo mogli dogovoriti za neki drugi put. Ovako se to ne radi. Žena je rodila, prema mom sjećanju, tek desetak dana kasnije i sve je prošlo u redu. Ali što bi bilo da je uistinu otkazao gostovanje taj ponedjeljak iz tog razloga? To nije viša sila. Što bi od mene kao kompenzaciju tražili lokalni organizatori gostovanja, što bih ja tražila od njega… Odjednom si s nekim na ratnoj nozi, ni kriv ni dužan.
Svi vole smišljati projekte. Rijetki ih vole i provoditi. Malobrojni ih znaju provesti visokoprofesionalno, savjesno i kvalitetno.
DOBRO SE RASPITAJTE O POTENCIJALNIM SURADNICIMA
Osobno sam kao glumica uvijek išla iz pozicije zahvalnosti da radim posao koji volim u dovoljnoj količini da od njega živim. Kao producentica, prečesto sam se susretala s ćudljivošću kolega i kolegica i pozicijom gotovanstva u kojoj, iako svjesni da rade na neovisnoj sceni, kolege ne bi malo podmetnuli leđa kako bi doprinijeli dobrobiti cijelog projekta, nego gledaju isključivo svoju usku osobnu poziciju i interes. Kad sam kao glumica gostovala s drugim kazalištem, ako bi se događalo da smo izgubili vrijeme po putu i došli prekasno na lokaciju gostovanja, bilo mi je normalno pomoći pri istovaru ili slaganju scene. Nekima drugima – ne. Sjeli bi odahnuti od puta dok se tehničar ubijao od posla. Mislim da to nije pitanje samo odnosa prema poslu, nego i odnosa prema publici. Radiš li samo za sebe ili u svemu tome misliš i na odgovornost prema publici.
Kad sam krenula režirati autorski projekt za koji nisam planirala rad prema tekstualnom predlošku, nego isključivo nastanak materijala kroz vježbe, improvizacije i timski rad, pozvala sam u projekt kolege s kojima sam se poznavala i radila dovoljno dugo da smo već imali privatan odnos prijateljstva i povjerenja. Zvala sam ih želeći raditi sa suradnicima za koje sam vjerovala da će u projekt uložiti srce i dušu – jer je naš, zajednički. Također, vjerovala sam da si s njima mogu dozvoliti nešto ne znati, ispasti glupa ili netalentirana, jer ćemo svi raditi zajednički za našu predstavu. Međutim, samim time što sam bila u poziciji redatelja, a oni u poziciji glumaca, između nas se dogodio jaz u kojem su iskrena komunikacija i entuzijazam jenjavali, a produžavalo se vrijeme sjedenja na kavama i tipkanja po mobitelima. Ne kažem da sam ja sve odradila savršeno, ali nisam očekivala da će mi ljudi u koje sam imala toliko povjerenja tako brzo zauzeti stav „ja sam glumac, reci mi što da radim i ne traži me ništa više od toga“.
Ne jednom mi se dogodilo da, tek nakon što sam počela surađivati s pojedinim glumcima na projektu, do mene počnu dolaziti priče kako su teški i komplicirani suradnici. Došlo bi mi da lupam glavom o zid – zašto to nisam saznala na vrijeme?!
Posebna priča su celebrityji - raditi s njima uvijek je škakljivo. Super je da jako podižu interes publike za predstavu, no uvijek sa sobom nose dodatne komplikacije, bilo oko gužve s terminima u prekrcanom rasporedu, zahtjeva oko visine honorara ili raznih mušica kojima morate udovoljavati (ili barem za njih imati strpljenja). U svojoj glavi, zvijezde dijelim u dvije kategorije – oni koji su zvijezde jer su beskrajno profesionalni i posvećeni, odgovorni i predani, i oni koji su došli do nekog medijskog prostora i postali zvijezde bez nekog snažnog uporišta u beskrajnom talentu ili vrijednom radu. Ako surađujete s prvima, to je pjesma dok traje, ali su tražena roba koja lako isklizne iz ruke i morate znati s čime ćete ih dugoročno zadržati. Ovih drugih se klonite. Njihova taština uvijek će vam iznova raditi probleme na najrazličitije moguće načine.
PROVJERITE JE LI PROJEKT UISTINU ZAJEDNIČKI
Bilo kakvo pismo namjere o koprodukciji ili suradnji na projektu nešto je od čega nije teško odustati. Naravno, netko tko kontinuirano odustaje od projekata brzo će doći na zao glas, no netko tko odustane od jedne ili dvije dogovorene suradnje proći će neprimijećeno. Zapitajte se koliko je projekt ljudima uistinu važan, koji benefit donosi njihovoj organizaciji i kako ga unutar svoje organizacije vide na duge staze. Je li to nešto što ste im vi predložili pa se toga drže dok im ne dođe nešto bolje? Možda im je ideja projekta seksi, no nemaju stvarnih kapaciteta za sudjelovanje u provedbi. Možda računaju da će dobiti neku lovu s kojom mogu sudjelovati – ali ako je ne dobiju, neće sudjelovati u projektu. A vi dobijete. I što onda? Hoćete li ga moći samostalno provoditi ili ćete morati odustati od njega?
I ljudske i poslovne motivacije dolaze u najrazličitijim formatima i ekspresijama i ponekad ih je teško točno procijeniti. Za jedan projekt Tragača koji uistinu smatram društveno korisnim uporno sam tražila suradnju s organizacijom koja je već imala iskustva u provedbi sličnih projekata. Nisam tražila ništa financijski, tražila sam da se dio materijalnih resursa koje su oni ionako posjedovali preraspodjeli u zajednički projekt, i ljudsku podršku koliko je moguće unutar njihovih kapaciteta. Nailazila sam na puno potvrdnog kimanja glavom i deklarativnog odobravanja našeg projekta, no nikako napismeno nisam mogla dobiti potvrdu suradnje ili partnerstva na projektu. Odgovori na pitanja bili su vrlo spori i trebala sam ih tražiti dvaput, no u pravilu su bili pozitivni i srdačni. Trebali su mi mjeseci da shvatim da sam ušla nekome u prostor, na njihov teritorij, na njihovu ciljanu skupinu, i da im tamo zapravo smetam. Brzo sam našla drugog suradnika u provedbi, no izgubila sam puno vremena i vlastitih kapaciteta na potencijalnog partnera koji je možda bio pristojan, no ustvari potpuno nezainteresiran za suradnju.
UZDAJ SE U SE I U SVOJE KLJUSE
Možda tužno zvuči, no moja najveća životna škola je – uzdaj se u se i u svoje kljuse. Suradnike za koje znam da su jednako odgovorni, posvećeni i da će poput mene izgorjeti za projekt mogu nabrojati na prste jedne ruke i čuvam ih kao kap vode na dlanu.
Posao je uvijek posao. Sve što dogovorite stavite na papir. Nemojte se poslije igrati rekla-kazala. Osigurajte se koliko možete.
A za slučaj kad ne možete, i baš tad se dogodi katastrofa? Hrabro podnesite, kao i svaki privatni poduzetnik. Riješit ćete stvar preko svojih leđa i iz svog novčanika. Imajte malu backup ladicu u kućnom budžetu – zlu ne trebalo. Vlastiti poduzetnički pothvat uvijek sa sobom nosi određeni stupanj rizika i kulturni sektor po tom pitanju nije ništa drugačiji.
Otvori KEKS Pay
