Postoji nešto gotovo opipljivo u filmovima iz devedesetih godina prošlog stoljeća, osjećaj živosti koji moderni blockbusteri, unatoč neusporedivo većim budžetima i naprednijoj tehnologiji, rijetko uspijevaju replicirati. Kada danas ponovno pogledate filmove poput "Kad jaganjci utihnu" (1991.) ili "Dobri momci" (1990.), ne osjećate samo nostalgiju za prošlim vremenima; osjećate snagu pripovijedanja koje vas uvlači u svoj svijet bez kompromisa. Devedesete su bile jedinstveno kulturno razdoblje, desetljeće obilježeno usponom interneta, grunge glazbom i specifičnom energijom na prijelazu milenija. Ta je atmosfera stvorila plodno tlo za filmaše koji su stvarali djela koja nisu bila samo proizvodi, već kulturni artefakti, duboko utkani u kolektivnu memoriju generacija koje su uz njih odrastale. Ti filmovi nisu bili opterećeni potrebom za stvaranjem beskonačnih franšiza ili zadovoljavanjem demografskih skupina; bili su vođeni vizijom redatelja i vjerom u inteligenciju publike.
Ono što je definiralo velikane devedesetih bila je hrabrost da se riskira s pričom i likovima. Martin Scorsese vas u "Dobrim momcima" ne vodi samo kroz priču o mafijašima; on vas uranja u njihov zavodljivi i paranoidni svijet, gdje svaki kadar ima svrhu, a nasilje eruptira brutalno i neočekivano. S druge strane, Quentin Tarantino je s "Paklenim šundom" (1994.) razbio narativnu strukturu na komadiće i ponovno je sastavio u remek-djelo koje funkcionira protiv svih pravila. Njegovi likovi nisu arhetipovi; Vincent i Jules su plaćeni ubojice koji između zadataka vode filozofske rasprave o božanskoj intervenciji i masaži stopala. Njihovi dijalozi pršte životom i inteligencijom. Usporedite to s modernim filmovima koji se često oslanjaju na formule, gdje su likovi svedeni na funkcije, a dijalozi postoje samo da bi pokrenuli radnju. Filmovi devedesetih vjerovali su publici, tražili su od nje da obrati pažnju, da osjeti i razmisli, nudeći duboko psihološko seciranje likova umjesto jeftinih šokova.
Ključna razlika leži i u vizualnom identitetu, posebice u odnosu prema specijalnim efektima. Devedesete su bile prijelazno desetljeće u kojem su praktični efekti – animatronika, makete, pirotehnika – i dalje bili na vrhuncu, dajući scenama težinu i opipljivost. Iako je CGI doživio revoluciju s filmovima poput "Jurskog parka" (1993.), njegova je primjena bila promišljena i služila je priči. Steven Spielberg je majstorski kombinirao naprednu animatroniku s računalno generiranim slikama kako bi stvorio dinosaure koji su djelovali nevjerojatno stvarno i zastrašujuće. Ta kombinacija dala je filmu autentičnost koju današnji filmovi, često prezasićeni CGI-jem, teško postižu. Dok suvremeni blockbusteri ponekad djeluju kao dvosatne videoigre, filmovi iz devedesetih koristili su tehnologiju kao alat za poboljšanje priče, a ne kao njezinu zamjenu, stvarajući svjetove koji su se činili uvjerljivijima jer su dijelom bili stvarni.
Uz to, devedesete su bile doba eksplozije nezavisnog filma, pokreta koji je unio svježinu i autentičnost u Hollywood. Redatelji poput Kevina Smitha, Richarda Linklatera i Paula Thomasa Andersona donijeli su jedinstvene glasove i perspektive, dokazujući da se velike priče mogu ispričati i bez ogromnih budžeta. Uspjeh filmova poput "Paklenog šunda" pokazao je da nezavisna produkcija može postići ogroman komercijalni i kritički uspjeh. Ta je energija potaknula i eksperimentiranje sa žanrovima; filmovi su bez straha miješali komediju i horor ("Vrisak"), akciju i humor ("Smrtonosno oružje") ili dramu i romantiku, stvarajući slojevite narative koji su privlačili različite ukuse. Ta kreativna sloboda i spremnost na rušenje žanrovskih granica danas često nedostaju u industriji koja preferira sigurne oklade i provjerene formule.
Iako se često ističe dominacija praktičnih efekata, devedesete su zapravo postavile temelje za gotovo svaku tehnološku inovaciju koju danas uzimamo zdravo za gotovo. "Priča o igračkama" (1995.) nije bila samo animirani film; bio je to prvi dugometražni film u potpunosti stvoren računalnom animacijom, djelo koje je zauvijek promijenilo svijet animacije i dokazalo da se i digitalni likovi mogu humanizirati. S druge strane, James Cameron je s "Titanicom" (1997.) pomaknuo granice vizualnih efekata, kombinirajući masivne setove u stvarnoj veličini s minijaturama i digitalnim ljudima stvorenim pomoću tehnike "motion capture" kako bi postigao fotorealizam koji je publici oduzimao dah. No, revolucija se događala i iza kulisa. "Matrix" (1999.) nije samo popularizirao "bullet time" efekt; bio je to prvi film čiji je zvuk u potpunosti digitalno montiran, otvarajući vrata novim razinama kontrole i fleksibilnosti u dizajnu zvuka. Istovremeno, "Projekt Vještice iz Blaira" (1999.) iskoristio je jeftine DV kamere kako bi pokrenuo "found footage" žanr i pokret mikro-budžetnog filma, dokazavši da je za uspjeh potrebna ideja, a ne novac.
Trajni utjecaj filmova iz devedesetih vidljiv je i danas, prvenstveno kroz kompleksnost likova koje su predstavili. Od briljantnog i zastrašujućeg Hannibala Lectera do anarhičnog Tylera Durdena u "Klubu boraca", to je desetljeće stvorilo višeslojne anti-junake i moralno ambivalentne figure koje su postavile standard za razvoj likova u modernoj kinematografiji. Filozofska dubina "Matrixa" ili narativna inovativnost "Paklenog šunda" pokazali su da blockbuster može biti istovremeno zabavan i intelektualno poticajan. Iako je važno priznati da današnji filmovi, poput onih dostupnih na platformama kao što je Netflix, često ispunjavaju važnu društvenu ulogu promicanjem različitosti i inkluzije na načine koje filmovi devedesetih nisu, ne može se poreći da je to desetljeće predstavljalo jedinstvenu sinergiju autorske slobode, tehnoloških inovacija i povjerenja u publiku. Možda je svaka generacija sklona idealizirati filmove svoje mladosti, no čini se da su devedesete doista bile zlatno doba – vrijeme kada su filmovi imali hrabrosti biti originalni, pamtljivi i, iznad svega, živi.
Otvori KEKS Pay
Wokizam, "inkluzivnost" pod svaku cijenu i suluda wokistička pravila koja bi film ako sanja o Oscaru trebao ispuniti - ubila su redateljsku i scenarističku slobodu, humor, crni humor, sarkazam, ironiju, priču, likove. Ubili su sav smisao. Današnji filmovi su isprazni nizovi lijepo snimljenih ili računalno generiranih scena pomiješani sa svim besmislenim elementima da zadovolje "inkluzivnost". Na svečanostima dodjele filmskih nagrada glumci su se prometnuli u političare. Upravo navedeni Paul Thomas Anderson u posljednjem filmu poziva na neokomunističku revoluciju, besmisleno ubijanje policajaca, rušenje institucija, anarhiju... One Battle After Another, uz iznimno iritantan soundtrack, je jeftini komunistički inkluzivni pamflet sa skupim glumcima i, očekivano u skladu s ispunjenim woke zadacima, kritičarskim hvalospjevima. Manifest pisan za terorističku antifu. I onda se netko čudi da se publika okreće starim filmovima?