Edo Popović ovog je proljeća objavio novi roman pod naslovom “Kako sam brojio ružičaste robote” (Oceanmore, urednica Gordana Farkaš-Sfeci). Dirljiva je to i aktualna autobiografska proza esejističko-dnevničke strukture u kojoj svoje mjesto ima i nezaobilazna korona, ali i teško zdravstveno stanje samog autora s kojim roman i započinje svoj put prema duhovnom i literarnom smiraju. Edo Popović već nas je naviknuo na svoje antisistemske knjige u kojima razlučuje važno od nevažnog u ionako kratkim i krajnje lapidarnim ljudskim životima. Edo Popović već je dulje vrijeme i manjinska pojava u hrvatskom književnom i društvenom životu. Njegove kolumne, kada ih je mogao objavljivati u preživjelim mainstream medijima, bile su u pravilu iznenađujuće, buntovničke, gotovo neprilagođene. A takve su mu i recentne knjige. Slave prirodu i njezin ustaljeni red koji čovjek neprestano, poput žedne ose, napada, razgrađuje, potkopava, a onda se čudi kada mu priroda uzvrati surovo, a možda i nesrazmjerno, prekomjernim granatiranjem koje neće završiti ni na kakvom, pa čak ni Božjem sudu. Edo polemizira s utjecajnim kolegama, javnim ćudoređem, ne brine ga politička korektnost, prkosi moćnicima, ali sve to u tihom, kantilenskom, pa stoga i nadmoćnom stilu. U knjizi koja je dobila ime po poznatoj pjesmi američkog benda Flaming Lips opisuje novu borbu s raznorodnim bolestima koje ga neprestano salijeću, ali se i oprašta od majke, gastarbajterice s kojom nije mogao dugo uživati u njezinim umirovljeničkim danima kada se iz Njemačke konačno vratila u Hrvatsku. Pri tome diskretno, ali temeljito analizira i situaciju u kojoj se nalazi cijelo društvo, koristeći se brojnim eruditskim intervencijama o glazbi, književnosti, religijama i raznoraznim praksama življenja i izlječenja...
Kada opisuje svoj bijeg u šumski ili bolje rečeno prašumski kraj nedaleko od Zagreba u kojem živi okružen mačkama i jednim psom, čini nam se da je Edo Popović pobjegao u neku američko-kanadsku nepreglednu nedođiju u kojoj uopće nema civilizacije niti je može biti. Ali dojam je netočan. Edo Popović fizički je i dalje blizu nas, a opet je tako neizmjerno daleko, uronjen u svoje probleme i svoje sumnje koje svi mi dijelimo s njime, ali možda toga nismo svjesni. Roman “Kako sam brojio ružičaste robote” je univerzalan, snažan krik zrelog europskog intelektualca i pisca na vrhuncu svojeg stvaralaštva koji živi na rubovima društva za koje mislimo da se raspada, što nije istina, jer se ne može raspasti nešto što uopće nije formirano. Roman je to prepun poezije i poetskih minijatura koje tu nisu zbog artističkog dojma, nego su nedjeljiv dio piščeva osobnog krvotoka. Edo Popović pisac je koji je sposoban u samo nekoliko rečenica pouzdano dijagnosticirati problem u kojem se već desetljećima koprca ovo nezrelo društvo koje je pogubilo kriterije i koje ne zna razlikovati dobro i zlo. Primjer za to je opis kuće u kojoj živi, ali i opis svih kuća iz tog kraja koje nemaju kada ostarjeti, jer su neprestano na meti raznih, što domaćih što stranih vojski i ratova. U samo nekoliko preciznih književnih krokija opisao je Edo čitavu hrvatsku povijest, bez prenemaganja i bez crno-bijele histerije. Povijest je to koja se uči u neravnopravnom suživotu s prirodom, u susretima sa starim kestenima, s mudrim pticama, ali i starim ljudima koji se ne daju sa svojih ognjišta na kojima, iako nemoćni, osjećaju puno veću snagu nego u bolnicama, domovima za starije, ubožnicama...
Možda će jednoga dana ova krhka knjiga sastavljena od osjećaja i sjećanja nekome biti kultna. A možda i neće. To nimalo ne ovisi o njezinu autoru koji je u nju utkao sve ono najbolje i najvrednije što je naučio u svom prilično razvedenom životu u kojem nikada nije bio ravnodušan. Ali percepcija ove knjige itekako ovisi o činjenici hoće li je ljudi pročitati. Hoće li čuti za nju. Hoće li ih netko kome vjeruju uputiti na nju. Edo Popović nije čovjek ni pisac skandala. Nije dio literarnih elita. Nema nikakvo zaleđe, osim svog pisanja. I svoje sudbine koju nam je izložio ‘krvavu ispod kože’.
Ništa novo i zanimljivo u domaćoj literaturi; samo pregršt spretno sročenih autobiografskih tekstova. Dosadno i nemaštovito. Nedostaje autora koji su sposobni izmisliti priču, onih koji prepričavaju svoje živote imamo na lopate. Za ponadati se, dakle, da će golobradi sin gospodina Popovića opravdati silan trud svog oca (i njegovih prijatelja) koji ga skoro bezobrazno gura(ju) u hrvatsku književnost, i kao pisca i kao člana kojekavih književnih žirija.