Iranski redatelj Jafar Panahi, jedan od najnagrađivanijih filmaša današnjice, ponovno se našao na udaru režima. Nakon što je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu za film snimljen u tajnosti, sud u Iranu osudio ga je u odsutnosti na zatvorsku kaznu zbog 'propagande protiv sustava'.
Panahi, rođen 1960. godine, jedno je od najvažnijih imena iranskog Novog vala i filmaš čija se djela slave diljem svijeta zbog beskompromisnog prikaza socijalne nepravde i političke opresije u njegovoj domovini. Njegova karijera okrunjena je najprestižnijim filmskim nagradama. Njegov film "Krug" (The Circle) donio mu je Zlatnog lava u Veneciji 2000. godine, za film "Taksi" (Taxi) nagrađen je Zlatnim medvjedom u Berlinu 2015., a kruna karijere stigla je 2025. godine kada je za svoje najnovije ostvarenje "Bila je to samo nesreća" (It Was Just an Accident) osvojio Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu.
Ipak, uspjeh na međunarodnoj sceni za Panahija je uvijek dolazio s visokom cijenom kod kuće. Redatelja, koji je trenutno na turneji za svoj novi film u Sjedinjenim Američkim Državama, Islamski revolucionarni sud u Teheranu osudio je u odsutnosti na godinu dana zatvora. Uz zatvorsku kaznu, izrečena mu je i dvogodišnja zabrana napuštanja zemlje te zabrana članstva u bilo kakvim političkim ili društvenim skupinama zbog "propagandnih aktivnosti protiv režima". Njegov odvjetnik najavio je žalbu na presudu.
Ova presuda samo je posljednji u nizu udaraca koje mu je zadao iranski režim, jer Panahijev progon traje već više od desetljeća. Godine 2010. prvi je put osuđen na šest godina zatvora i drastičnu 20-godišnju zabranu snimanja filmova, pisanja scenarija, putovanja izvan Irana i davanja intervjua medijima. Optužbe su bile "okupljanje i udruživanje s namjerom počinjenja kaznenih djela protiv nacionalne sigurnosti" te "propaganda protiv Islamske Republike". Iako je tada pušten na uvjetnu slobodu nakon dva mjeseca, prijetnja zatvorom neprestano je visjela nad njim. U srpnju 2022. ponovno je uhićen kada je otišao u tužiteljstvo raspitati se o sudbini dvojice drugih zatvorenih filmaša. Tada su ga vlasti poslale u zloglasni zatvor Evin kako bi odslužio kaznu iz 2010. godine. Iz zatvora je pušten tek u veljači 2023., nakon što je započeo štrajk glađu u znak prosvjeda.
Unatoč svemu, Panahi nikada nije prestao biti snimati filmove. On sebe ne smatra političkim, već "društvenim redateljem" koji, kako kaže, ne dijeli ljude na dobre i loše, već publici prepušta da sama donese sud. Njegov rad prožet je dubokom povezanošću s Iranom, zemljom koju, unatoč svemu, ne može napustiti. U jednom intervjuu ispričao je kako ga je starija Iranka u egzilu molila da se ne vraća kući. "Ali rekao sam joj da ne mogu živjeti izvan Irana. Ne mogu se prilagoditi nigdje drugdje", kazao je Panahi. Njegov prkos najbolje sažima izjava s jednog od festivala gdje je promovirao svoj posljednji film, inspiriran boravkom u zatvoru: "Možda ovaj film nikada ne bi bio snimljen da me nisu strpali u zatvor. Dakle, nisam ja osoba koja je napravila ovaj film. Islamska Republika ga je napravila i želio bih im čestitati."
Zabrana snimanja filmova Panahija je samo natjerala da postane inovativniji i hrabriji. Njegova odlučnost da nastavi stvarati rezultirala je nekim od najoriginalnijih gerilskih filmskih pothvata u povijesti. Najpoznatiji primjer je dokumentarac "Ovo nije film" (This Is Not a Film) iz 2011. godine. Snimljen u potpunosti u njegovom stanu dok je bio u kućnom pritvoru, film je prokrijumčaren iz Irana na Filmski festival u Cannesu na USB sticku skrivenom u torti. Nekoliko godina kasnije, za film "Taksi", svoj je automobil pretvorio u pokretni filmski studio. Postavio je kameru na kontrolnu ploču i, glumeći taksista, vozio se Teheranom i snimao razgovore sa svojim putnicima.
Film "Bila je to samo nesreća", koji se bavi moralnim dilemama bivših političkih zatvorenika, već je izazvao veliku pozornost i smatra se ozbiljnim kandidatom za nagradu Oscar. Međutim, situacija je komplicirana. Budući da su Panahijevi filmovi redovito zabranjeni u Iranu, ne mogu biti službeni kandidat te zemlje. Ipak, zahvaljujući francuskoj produkcijskoj kući koja je sufinancirala film, Francuska ga je odabrala kao svog službenog kandidata za najbolji međunarodni dugometražni film. To je presedan koji otvara vrata i drugim filmašima koji ne mogu dobiti podršku vlastitih država. Iako put do nominacije neće biti lak, sama činjenica da se o njegovom filmu raspravlja u kontekstu Oscara predstavlja ogromnu pobjedu za Panahija i sve umjetnike koji stvaraju pod represijom.
Kroz sve nedaće, ono što Panahija pokreće, ističe filmaš, jest nada. Uvjeren je da represivni režimi ne mogu trajati vječno i da se treba brinuti o onome što dolazi poslije. "Bez nade ne možete snimati filmove", rekao je jednom prilikom.
Otvori KEKS Pay
