Gledati film "Vjetre, pričaj sa mnom", mladog srpskog redatelja Stefana Đorđevića, koji je i više no zasluženo prošlog tjedna proglašen najboljim filmom Zagreb Film Festivala, nije lako. Intiman, bolan, nježan, taj neobičan spoj igranog i dokumentarnog svojevrstan je oproštaj redatelja od svoje majke Negrice, koja je prije nekoliko godina preminula od raka. Kadrovi okupljanja obitelji nakon njene smrti, na njenu omiljenom mjestu u kući pored jezera, isprepliću se sa snimkama majčinih i sinovih posljednjih razgovora, dirljivih trenutaka u kojima mu se ona povjerava kako doziva vjetar i razgovara s njim.
A dok sam ga gledala, u mojoj se glavi paralelno vrtio jedan drugi film – sjećanja na posljednje dane mog oca, na prve dane nakon njegove smrti, ali zatim i na sve one scene iz našeg života koje sam mislila da sam zaboravila, istovremeno gorke i slatke. Saznavši da ću imati priliku na festivalu odraditi intervju sa Stefanom Đorđevićem, dugo sam razmišljala o tome što ću ga pitati. Ali na pamet mi uporno nisu padala pitanja, već me zatekao čudnovat poriv da mu se povjerim, ispovjedim, otvorim – što sam mu i rekla.
"Smiješim se", odvratio mi je Stefan na to, "jer uopće ne mislim da je to čudno." "Vjetre, pričaj sa mnom", kazao je, proputovao je svijet, prikazivan je od Meksika do Tajvana, a publiku je na tim, sasvim različitim krajevima planeta, podjednako dirnuo. Tome svjedoči i niz nagrada koje je osvojio, od Srca Sarajeva, do nagrada za najbolji film na festivalima u Beču, Luksemburgu, Lisabonu, Vancouveru, Guanajuatu, Litvi i na Cipru.
– Sve vrijeme govorim da je upravo to nešto najljepše što se događa s ovim filmom. Ne samo kako ljudi reagiraju na ovaj film nego i koliko poslije gledanja filma imaju tu neku potrebu, želju, sa mnom o tome razgovarati, povjeravati mi se kako su i oni izgubili nekoga bliskoga, pa i pitati me za savjet. Teško mi je reći zašto to rade, to je možda pitanje za publiku, ali mislim da je predivno što se osjećaju sigurnima i pozvanima s nekim tko je za njih potpuni stranac podijeliti tako nešto teško, važno i bolno. Možda im se tako lako otvoriti meni upravo zbog načina na koji smo se moja obitelj i ja otvorili u filmu. Nevjerojatno sam zahvalan zbog toga – rekao je.
Nakon projekcije u američkom gradu Michiganu, prisjetio se, dok je razgovarao s grupicom ljudi, primijetio je jednog dečka kako stoji po strani i čeka.
– Osjetio sam da traži trenutak da mi priđe, da razgovaramo nasamo. Došao sam do njega, razgovarali smo nekoliko minuta i on me upitao: "Umire mi tata, što da radim?" "Ne znam što da radiš", rekao sam mu. "Tvoj tata i moja mama različiti su ljudi, i načini na koje se oni sada bore sigurno su drukčiji. Međutim, možeš napraviti to da svom tati sada kažeš baš sve što imaš na umu. Nećeš imati drugu priliku i sada trebaš s njim podijeliti sve što imaš na srcu i u glavi." Na kraju našeg razgovora kazao mi je da je on Albanac. Nas dvojica smo se zagrlila i u tom trenutku između nas nije postojalo ništa drugo doli emotivne snage tog dijeljenog iskustva gubitka nekoga bliskog, tuge i boli koju smo obojica prepoznala jedan u drugome. Sve ostalo bilo je sporedno. Sve granice, i nacionalne i vjerske, baš sve razlike nestaju kada se suočavamo s gubitkom i kada se suočavamo s tugom. Tu smo svi na istom. I zato mi je jako drago da je upravo ovo bila prva stvar o kojoj ste odlučili sa mnom razgovarati, jer to je suština ovog filma i onoga čemu on služi, onoga čemu umjetnost općenito služi. Da nas povezuje, da nas spaja, da dijeli intimna iskustva koja mi kao autori proživljavamo i trudimo ih se staviti u neku formu jezika ili filma, muzike, slike ili plesa. To je ono gdje je umjetnost najjača – ustvrdio je, kazavši da nije mogao ni zamisliti takvu reakciju kada je odlučio snimiti ovaj film.
Razlog zbog kojeg ga je uopće počeo snimati bio je, veli, kako bi dokumentirao način na koji se njegova majka borila s rakom, odnosno ovjekovječio koliku je ona volju za životom imala.
– To mi je zapravo bila glavna inspiracija. Jednostavno ta želja koju je ona imala da ostane prisutna i s nama mene je toliko inspirirala da sam je samo želio zabilježiti. S vremenom je to postao filmski projekt. Borio sam se s tim kako da ga završim sada kada ona više nije tu, i tada je u priču ušla moja obitelj jer nekako, dok su oni o njoj govorili, njena je prisutnost bila toliko snažna da sam imao osjećaj kako je doista i dalje s nama, a taj osjećaj preslikao se i na film. Namjerno sam igrane scene s obitelji odlučio ispreplesti s njenim dokumentarnim snimkama, nisam ih htio razdvajati, upravo kako bi i publika imala taj osjećaj, njene prisutnosti, energije, koja nije nestala.
Pa iako se "Vjetre, pričaj sa mnom" najčešće naziva hibridom i doku-fikcijom, u njemu su razlike između igranih i dokumentarnih scena gotovo pa nevidljive, a cijela Đorđevićeva obitelj, baka, djed, brat i brojni rođaci, pred kamerom je djelovala nevjerojatno prirodno. Nema tu ni patetičnih scena, velikih otkrića, zaključaka ni katarze – samo jedna obitelj koja kao da izlazi s platna.
– Moji baka i djed iznimno su teško podnijeli smrt svoje kćeri. Nema strašnije stvari od toga da izgubite dijete i nije im bilo nimalo lako govoriti o njoj. Ali mislim da su danas sretni što ovaj film postoji. Kao što drugi ljudi kod kuće otvaraju albume s fotografijama i prisjećaju se svojih najmilijih, tako mi sada imamo film. I ono što sam htio postići možda najbolje ilustrira upravo reakcija mog djeda nakon premijere. Jednostavno je komentirao: "Mi nismo glumci. Ovo što vidite, to smo mi." To je to. Meni definicije nisu bitne. Glavna stvar koju želim znati jest to je li vas nešto u ovom filmu uspjelo dotaknuti. Jeste li si postavili neko pitanje koje vam nikada do tada nije palo na pamet? To je obaveza koju film za mene ima u svim žanrovima. Igrani, dokumentarni, hibridni, to su samo alati kojima se služimo kako bismo ispričali priču. Nisam mnogo o tome razmišljao, jednostavno sam bio inspiriran životom. U jednom sam trenutku život uspio uhvatiti, u drugom sam želio taj život rekonstruirati. Jer za mene ovo jest film o smrti, ali više od toga, to je film o životu – zaključio je.
Uz najtoplije moguće preporuke da pogledate "Vjetre, pričaj sa mnom", napominjem vam da u hrvatska kina stiže već danas. A u petak, 21. studenoga, nakon projekcije koja će se održati u Dokukinu KIC, uslijedit će i razgovor s montažerom filma Tomislavom Stojanovićem i koproducenticom Vanjom Jambrović.
Otvori KEKS Pay
