Među poznatim osobama koje danas žive u Zagrebu i okolici nalaze se i one s prezimenima Bohaček, Čermak, Doležal, Dukat, Hašpl, Havel, Havelka, Havliček, Havranek, Hojka, Holy, Houra, Houdek, Husak, Jirasek, Jirsak, Kašpar, Klašterka, Knebl, Kincl, Koržinek, Krepela, Kubik, Kuhta, Kusin, Macek, Novotny, Prohaska, Saucha, Troha, Uhlir, Vavra, Zima... Premda pripadaju raznim generacijama i profesijama, zajedničko im je bliže ili davnije češko podrijetlo, makar su danas uglavnom hrvatske nacionalnosti. Deklariranih Čeha, prema popisu stanovništva iz 2021., u Zagrebu ima 807 i to je osma nacionalna manjina po brojnosti. No Česi u Zagrebu nisu nikad ni bili mnogobrojni, ali kao i kod nekih drugih manjina, poput Židova, njihova je važnost u društvenom životu grada to daleko premašivala. Nema područja u kojem istaknutu ulogu nije imao neki Čeh, a mnogi od njih uvršteni su među gradske i nacionalne velikane, ili su barem upamćeni u svojim strukama. Istaknutim zagrebačkim Česima i njihovu doprinosu glavnom gradu Hrvatske posvećena je izložba "Česi Zagrebu – Zagreb Česima", koja se sve do ožujka 2026. može razgledati u Muzeju grada Zagreba, i to unutar stalnog postava koji prikazuje povijest Zagreba od njegovih početaka do današnjih dana, a suputnici tog vremenskog hoda bili su i mnogi doseljenici iz Češke ili sinovi i kćeri Čeha koji su Hrvatsku izabrali za novu domovinu. Bez Čeha zagrebačka bi povijest u najmanju ruku bila drukčija, posebno bez onih koji su u mnogim područjima imali pionirsku ulogu.
Uostalom, povijest češke nazočnosti u Zagrebu počinje istodobno kad i pisana povijest Zagreba, s prvim zagrebačkim biskupom koji se zvao Duh. Njega je na čelo novoosnovane biskupije sa sjedištem u Zagrebu oko 1094. postavio ugarski kralj Ladislav i jedini podatak koji nam o njemu donosi Felicijanova povelja, dokument iz 1134. koji govori o osnutku biskupije, jest taj da je bio "sposobni Čeh, muža časna života." Biskup Duh je tako ne samo prvi imenom poznati Zagrepčanin, nego i rodonačelnik brojnih Čeha koji će se u kasnijim stoljećima trajno nastaniti u Zagrebu. Trag najranijeg skupnog doseljavanja Čeha na područje Zagreba je selo Čehi koje se prvi put spominje 1217.
Od 1387. do 1437. Hrvatskom je vladao Žigmund Luksemburški, sin najpoznatijeg češkog kralja i rimsko-njemačkog cara Karla IV., koji za zagrebačkog biskupa postavlja Čeha Ivana Smila. U njegovo vrijeme počinju krvavi sukobi Kaptola s Gradecom, ali Smilo je važniji po tome što je 1394. dao napraviti prvi popis inventara katedralne riznice, što se smatra začetkom današnje Riznice zagrebačke katedrale i Metropolitanske knjižnice.
Nekoliko Čeha spominje se i na zagrebačkom Gradecu u prvoj polovini 15. stoljeća, a Ivan Čeh, koji je postao i gradski sudac, imao je nadimak Pehem (izveden od njemačkog naziva za Čehe Bőhm), što je vrlo slično nazivu Pemac kojim se i danas zna nazivati Čehe. Smatra se da su u isto vrijeme u Zagrebu djelovali učenici praškog graditelja Petra Parlera, kojima se pripisuje gradnja južnog portala crkve svetog Marka.
Čehe u Zagrebu opet nalazimo tek kad su osmanska osvajanja poslije poraza kod Siska 1593. oslabila, nakon čega se i život uglavnom vratio u normalu. Početkom 17. stoljeća važan je zamah razvoju kulture i prosvjete u Zagrebu donijelo osnivanje isusovačke gimnazije 1607., a prvi predstojnik bio joj je Čeh Martin Slabin. Isusovci u 18. stoljeću pokreću tiskaru koju vodi Čeh Vojtjeh Vilim Vesely, no u povijesti hrvatskog izdavaštva veći je trag ostavio Antun Jandera, koji je uz brojne knjige 1771. izdao prve hrvatske novine, Ephemerides Zagrabienses (Zagrebačke novine), koje su izlazile na latinskom svake subote na četiri stranice. Nažalost, od 50 brojeva nije sačuvan nijedan primjerak. S Janderom počinje povijest hrvatskog novinstva.
Česi su bili očevi dvojice hrvatskih književnika rođenih u Senju, Vjenceslava Novaka i Milutina Cihlara Nehajeva, kao i otac Jagode Truhelke
Vidljive tragove su potkraj 18. i početkom 19. stoljeća u Zagrebu ostavili češki graditelji, obogaćujući baroknu arhitekturu klasicističkim stilom. Ivan Either doselio se iz Moravske oko 1775., a njegovo najpoznatije djelo je adaptacija i nadogradnja palače Kulmer u Banske dvore, dovršena 1809., nekadašnja bolnica na Trgu bana Jelačića, kao i uspon iz Mesničke na Strossmayerovo šetalište. Bartol Felbinger sinonim je za klasicističko-bidermajerski Zagreb i teško je pobrojiti sva djela koja je izveo od doseljenja iz Češke u Zagreb 1809. ili koja mu se pripisuju, a najpoznatiji je Narodni dom u Opatičkoj.
Na nastanak Hrvatskog narodnog preporoda uvelike je utjecao češki preporod, a neki zagrebački Česi također sudjeluju u preporodnim aktivnostima, poput Josefa Schweigerta, voditelja gradskog kazališta, koji je zaslužan za popularizaciju najpoznatije ilirske budnice Još Hrvatska ni propala, dok se sinu češkog doseljenika Ivanu Havličeku pripisuje autorstvo prve hrvatske karikature Mađaron u kolijevci iz 1846. U tim godinama hrvatska banica bila je moravska plemkinja Sofija Jelačić koja se 1850. udala za 33 godine starijeg bana Josipa Jelačića. Iste godine Zagreb postaje jedinstveni grad, a kako bi postao moderni velegrad neophodno su mu bili potrebni kvalificirani radnici svih struka, kojih je u Hrvatskoj bilo malo. Tu će prazninu uz ostale popuniti i Česi.
Kad je 1874. osnovano moderno zagrebačko sveučilište, mnoge katedre preuzeli su mladi češki stručnjaci. Za prvog profesora slavenske filologije bio je izabran Lavoslav Geitler, za profesora opće pravne povijesti Jaromír Haněl, prvim profesorom fizike izabran je Vinko Dvořák, botanike Bohuslav Jiruš, matematike Karel Zahradnik, a drugi profesor kemije postao je 1879. Gustav Janeček. Najdulje su u Zagrebu djelovali Dvořák, koji je 1897. napravio i prvu rendgensku snimku u Zagrebu, i Janeček kojeg se smatra osnivačem moderne kemije i farmacije u Hrvatskoj, a uz ostalo bio je i utemeljitelj današnjih tvornica Pliva i Medika. Od 1921. do 1924. bio je i predsjednik JAZU, a zaslužan je za očuvanje i popularizaciju Plitvičkih jezera.
Od 1864. do 1882. prvi čovjek hrvatskog zdravstva, s titulom "praliječnik", bio je Josip Schlosser, zaslužniji međutim kao botaničar i istraživač hrvatskih planina, a među liječnicima bio je važan i Ivan Rohaček, prvi ravnatelj psihijatrijske bolnice u Vrapču.
Velik je broj Čeha dao doprinos razvoju školstva u Zagrebu. Među njima je Marija Fabković, Čehinja koja je u Hrvatsku došla nakon udaje. Bila je prva nastavnica tjelovježbe u Hrvatskoj, a veliku pozornost posvećivala je moralnom odgoju mladeži, razvijanju ekološke svijesti i ljubavi prema radu. Protivila se fizičkom kažnjavanju djece i tražila izjednačavanje plaća učiteljica s plaćama učitelja. Bila je jedina žena među osnivačima Hrvatskog književno-pedagoškog zbora 1871. Franjo Bronislav Kořinek napisao je 1866. prvi hrvatski srednjoškolski povijesni udžbenik, a Vjenceslav Zaboj Mařik pokrenuo je 1873. dječji časopis Smilje, današnji Smib.
Slikar Ivan Zasche doselio se iz Češke 1852. i bio autor brojnih zagrebačkih veduta, ali i portreta istaknutih osoba. Fotograf Ivan Standl, rodom Pražanin, uspio je snimiti Zagreb prije njegova prerastanja u velegrad, a važne snimke napravio je nakon potresa 1880. Standl je 1869. prvi snimio Bašćansku ploču, dok se još nalazila u Jurandvoru na Krku.
Među pionirima borbe za zaštitu životinja u Hrvatskoj bio je Dragutin Otokar Čech, prvi urednik časopisa Živobran. Za razvoj sporta, točnije sokolskog pokreta u Hrvatskoj, zaslužni su doseljeni Česi Franjo Hochmann i Josip Hanuš, a za razvoj nogometa František Koželuh. Vjekoslav Novotni, sin češkog glazbenika iz Petrinje, izdao je 1906. prvi vodič po Medvednici koja je njegovom zaslugom postala popularno odredište zagrebačkih izletnika i planinara.
Demografski i urbanistički rast Zagreba privukao je brojne arhitekte i graditelje iz drugih sredina, pa tako i iz Češke. Rupert Melkus, kao prvi moderni zagrebački urbanist, definirao je glavne prostorne elemente Zrinjevca, trasirao donjogradske ulice, projektirao gradski vodovod i kanalizaciju, kao i groblje Mirogoj i tamošnju mrtvačnicu te nekoliko zagrebačkih škola. Vjekoslav Bastl projektirao je prvu secesijsku zgradu u Zagrebu, u Ilici 43, kao i zgrade Etnografskog muzeja, Trgovačko-obrtničke komore, Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, a zanimljive su stambene zgrade Josipa Kalline u Gundulićevoj i Eugena Fellera u Jurišićevoj. Kallina je proizvodio keramiku pa je fasada njegove kuće, kao svojevrsna reklama, u potpunosti obložena žuto-modrim keramičkim pločicama. Feller je pak bio ljekarnik pa je kuća bila ukrašena ukrasom u obliku velike boce. Bastl je autor i današnjeg izgleda crkve svetog Petra u Vlaškoj, a sudjelovao je i uređenju tržnice Dolac. Arhitekt Lav Kalda projektirao je zgradu Hrvatske gospodarske komore, a 1911. dao je današnji izgled zgradi Hrvatskog sabora.
Graditelj Rudolf Jungmann sagradio je 1925. hotel Esplanade, kao i hotel Dubrovnik. Među češkim graditeljima ističe se i Josef Dubsky koji je među prvima u Hrvatskoj izvodio armiranobetonske konstrukcije, poput silosa Paromlina i kupole crkve svetog Blaža. Ondje je 1916. važno djelo ostvario kipar Vojta Braniš. Riječ je o božićnim jaslicama od voska s hrvatskim motivima, koje se smatraju jednima od najljepših i najoriginalnijih jaslica u Zagrebu i Hrvatskoj.
Po ocu Čehinja bila je kiparica Mila Wod (pravo ime Ludmila Wodsedalek). Radila je uglavnom komornu i sitnu plastiku, a mnoga djela ostavila je u zagrebačkim crkvama. I posmrtna maska kardinala Alojzija Stepinca koja krasi njegov grob njezin je rad. Autorica je spomenika Stjepana Radića u Petrinji, a to je prvi javni spomenik u Hrvatskoj koji je izradila jedna žena. Zagonetno je podrijetlo slikara Maksimilijana Vanke, no prema matičnoj knjizi rođenih Župe svetog Marka, majka mu je bila Katarina Vanka iz Brna te je po njoj, kao nezakonito dijete, dobio i prezime.
Česi su dali doprinos i uređenju zagrebačkih parkova. Radi konačnog oblikovanja Maksimira iz Moravske dolazi Franjo Serafin Körbler, rodonačelnik poznate zagrebačke obitelji. Vítězslav Durchánek je pak osmislio izgled Botaničkog vrta. Prvi voditelj Gradske vrtlarije (današnji Zrinjevac) od 1893. bio je Franjo Jeřábek, kojeg je 1919. naslijedio Franjo Křepela.
Kao organizator gospodarskog života istaknuo se Pražanin Josip Ferdinand Devidé, također rodonačelnik poznate obitelji. I neke od vodećih tvornica koje danas postoje u Zagrebu svoje začetke duguju upravo doseljenim Česima. Tvornica alkoholnih pića Badel 1862. nastavljač je nekadašnje tvornice likera Franje Pokornog, rođenog u Ogulinu, gdje je njegov otac Čeh djelovao kao glazbenik. Pokorny je prvi počeo proizvoditi pelinkovac. Tvornica Kraš u svom zaštitnom znaku ima godinu 1911. kada je osnovana tvornica za proizvodnju čokolade Union čiji suutemeljitelj je bio i Julije König, rodom iz Moravske. Poslovne uspjehe imao je spomenuti tvorničar i trgovac Josip Kallina, proizvođač keramike, dok je Jakob Hlavka 1896. otvorio radionicu za izradu i popravak kirurških instrumenata, koja je poslije prerasla u prvu tvornicu medicinske opreme u Hrvatskoj, a to je današnja Instrumentaria. Poslije će u Zagrebu djelovati alatničari braća Jaroslav i Vladimir Ševčik iz čije radionice će 1946. nastati poznata tvornica Prvomajska, a Čeh Felix (Srećko) Pastor osnovao je 1930. današnju tvornicu vatrogasnih aparata Pastor.
Bez češkog doprinosa daleko bi siromašniji bio glazbeni i kazališni život Zagreba i Hrvatske. Najveća ličnost hrvatske glazbe u drugoj polovini 19. stoljeća bez sumnje je Ivan Zajc, a svjetsku slavu, iako je živio samo 19 godina, stekao je violinist Franjo Krežma. I njemu i Zajcu očevi su bili Česi. Gotovo 70 godina kraljica zagrebačkih kazališnih pozornica bila je Čehinja Marija Ružička Strozzi. Dvoje njezine djece također je ostavilo traga u hrvatskoj kulturi – kći Maja Strozzi bila je svjetski poznata operna pjevačica, a sin Tito istaknuti glumac i kazališni redatelj. Unuk Marije Ružičke Strozzi, sin Maje Strozzi, bio je skladatelj Boris Papandopulo. Druga istaknuta glumica češkog podrijetla, rođena u Križevcima gdje joj je otac Čeh bio profesor, bila je Nina Vavra, koja se bavila i pisanjem drama i prevođenjem. Među najsvestranije zagrebačke kazališne umjetnike češke narodnosti ubraja se Arnošt Grund, koji se istaknuo ne samo kao glumac, pjevač, plesač i redatelj nego i kao jedan od pionira hrvatskog filma, jer je bio scenarist prvog igranog filma Brcko u Zagrebu iz 1917.
Česi su bili očevi dvojice hrvatskih književnika rođenih u Senju, Vjenceslava Novaka i Milutina Cihlara Nehajeva, kao i otac Jagode Truhelke.
Raspadom Austro-Ugarske 1918. nastupa novo razdoblje u hrvatsko-češkim odnosima. S obzirom na to da dva naroda više ne žive u zajedničkoj državnoj zajednici, broj čeških doseljenika opada, no višestoljetne veze nisu mogle biti prekinute preko noći, već su nastavljene na novim temeljima. Upravo u to vrijeme neformalna prva dama Hrvatske bila je Čehinja Marija Radić koja je svom suprugu Stjepanu Radiću bila najbliža suradnica u političkom djelovanju. Od 1920. do 1928. prva dama Zagreba bila je Čehinja Berta Heinzel, supruga Vjekoslava Heinzela. Nakon osnutka novih fakulteta Zagreb je ponovno mogao računati na češke stručnjake – među prvim profesorima Medicinskog fakulteta bili su Česi Emil Prášek i Fran Smetánka. Veterinarski fakultet osnovao je 1919. Eugen Podaupsky, a na Šumarskoj akademiji djelovali su Vinko Hlavinka, Viktor Koudelka i Ervin Rössler, prvi hrvatski ornitolog.
U to vrijeme vodeći hrvatski filozof bio je Albert Bazala, utemeljitelj Pučkog otvorenog sveučilišta, koji je nakon Gustava Janečeka postao drugi Čeh na čelu JAZU, od 1933. do 1941. Tih je godina sin češkog doseljenika Rudolf Kincl sa suprugom Brankom utemeljio jedan od najpoznatijih zagrebačkih frizerskih salona.
U prvoj polovini 20. stoljeća jedan od vodećih hrvatskih skladatelja i glazbenih pedagoga bio je Fran Lhotka, dok je Václav Huml kao profesor violine utemeljio zagrebačku violinističku školu. Kao dirigent, zagrebačku glazbenu scenu obilježio je Milan Sachs. Po ocu Čeh bio je svestrani likovni umjetnik Zlatko Bourek, a Čehinje su bile majke kipara Želimira Janeša i glazbenika Stjepana Mihaljinca koji je često nastupao u duetu sa slavnim violinistom i glazbenim pedagogom Josipom Klimom, sinom čeških doseljenika. Čehinja je bila i majka Gjure Szabe, jednog od najvećih povjesničara Zagreba. Povijesnu znanost zadužio je pak Čeh Jaroslav Šidak koji se u Zagreb doselio još u djetinjstvu iz rodnog Beča. Po ocu je podrijetlom iz Češke bio i arhitekt Vjenceslav Richter.
No u 20. stoljeću umjesto doseljenika iz Češke među zagrebačkim Česima počinju prevladavati oni s područja Daruvara i šire okolice, a jedan od njih, Josip Salač, dugogodišnji duhovnik zagrebačkog sjemeništa, od 1970. do 1975. bio je pomoćni zagrebački biskup. Bjelovarčanin Branko Souček je pak 1959. konstruirao prvo hrvatsko računalo, a filmski djelatnik Vladimir Terešak, rodom iz Končanice, 1962. je preuzeo nagradu Oscar koju je osvojio crtani film "Surogat" Dušana Vukotića. Iz Končanice je bio i slavni operni pjevač Franjo Paulik.
Panoramu poznatih zagrebačkih Čeha upotpunjuju i oni velikani koji su imali davno češko podrijetlo, preko svojih djedova i pradjedova, od kojih je najpoznatiji književnik August Šenoa, kao i astronom Oton Kučera, meteorolog Ivan Stožir, geolog Đuro Pilar, geopolitičar Ivo Pilar, arhitekt Stjepan Podhorsky, kipar Vanja Radauš, režiser Krešo Golik, povjesničar umjetnosti Vinko Zlamalik, glazbenici Milo Cipra i Miljenko Prohaska, general Zvonimir Červenko… Njihova su prezimena, kao i ona s početka teksta, makar i u kroatiziranom obliku, podsjetnik na njihove češke pretke, ali i nematerijalni spomenik hrvatsko-češke uzajamnosti.
Otvori KEKS Pay
Umjesto Nijemaca, Austrijanaca, Čeha, Slovaka, Mađara, Židova sad imamo Hercegovce i Bosance.... oni prvi su nam gradove gradili a ovi drugi....sami dovršite rečenicu.