Riječki pijanist Zvjezdan Ružić 14. kolovoza na Ljetnoj pozornici u Opatiji premijerno će predstaviti novi album "A Storm in a Teacup", koji je snimao po katedralama i producirao u Londonu, a ujedno predstavlja i njegov zaokret od jazza prema filmskoj glazbi što je posljedica velikog životnog 'reseta'. Uz Ružića na klaviru i sjajan prateći orkestar, najavljena je i vrhunska produkcija. Dovoljno je spomenuti dva šlepera i dodatnih pet kamiona opreme koji stižu iz Slovenije...'Bit će to prava zvučna oluja! Ne bih ga nazvao spektaklom jer danas je sve postalo nekako 'spektakularno'. Ovaj koncert bit će poruka, glazba, film, slika i duhovni koncert u jednom', najavio je glazbenik.
Na albumu ste radili mjesecima, obilježava ga bogat orkestralni cinematic zvuk... Odakle taj zaokret?
Kulminacija ove 'oluje' dogodila se krajem 2021., kada sam doživio vrlo snažna, duboka duhovna iskustva nakon kojih je uslijedilo nekoliko godina tišine. Nastupao sam i držao koncerte, ali iza zavjesa odvijala se borba. Traženje. Preseljenje u London početkom 2024. označilo je vrhunac ove 'oluje' i novi početak. Krenuti iz nule u novom gradu nije bilo lako. Istodobno me upravo novi život u Londonu vratio k najčišćoj verziji moje duše. Uglavnom, niz godina odmicao sam se od jazza, duša me vodila u filmsku glazbu. Kada stvaram note iz slika u svojoj glavi, tu sam doma. Zanima me stvaranje glazbe koja ljude dira direktno u dušu, koja ih liječi. Svakim novim danom boravka u Londonu nešto se duboko mijenjalo u meni, ohrabrivalo me i podsjećalo da je potpuno u redu biti svoj koliko god bio svijetu čudan. Da nije bilo tog preseljenja, nikad ne bih otkrio ovu glazbenu slobodu.
Kažete da ste ovaj album radili kao da vam je zadnji?
Da! A za takav album trebalo je dati sve što imam. I dao sam, u svakom smislu. Radio sam ga tako da glazba mene vodi, a ne ja nju. I kao što sam nebeski primio te note, tako mi je došla želja da album snimim u Božjoj kući. Stupio sam u kontakt sa svećenikom Zdenkom Lendlom iz Bakra i odlučio snimati u predivnoj crkvi sv. Andrije u Bakru, koja ima savršenu akustiku. U Bakru sam proveo više od tri tjedna, dana i noći, s tonskim snimateljem Marinom Kerešom. Tamo sam snimio sve orkestralne udaraljke, harmoniku, mellotron, zborske dionice, timpane, tubular bells, gongove... Sve osim orgulja koje sam snimao u varaždinskoj katedrali, a klavir u Beču, u velikom studiju Yamaha Music Europe kao njihov ekskluzivni piano artist. Putem se zbilo mnogo događaja koji su bili kao naručeni, kao kada nam je na skladbi "Lost in the Storm" po krovu katedrale udarala jaka kiša, prava oluja, ili crkvena zvona koja su zazvonila baš 'u pravom trenutku' jedne skladbe… Sve je dolazilo samo, a ja sam bio prepušten stvaranju bez kočnica i pravila. Marin je imao naredbu da ne prestaje snimati dok god mu ja ne dam znak. A ja sam samo slijedio sve te Božje znakove i uživao u svakoj novoj boji koja se spontano upisivala na moje glazbeno platno. U vrijeme umjetne inteligencije, želja mi je bila napraviti nešto sto posto organsko, nesavršeno, prljavo, zvučno i potpuno drukčije, nešto što umjetna inteligencija neće nikad moći na taj način zapisati. Neću se natjecati s AI i pokušati raditi savršenstvo, nego ću nastojati biti još više čovjek i svoj.
Album je miksan u Westpoint Studios u Londonu, gdje je radila i Adele, dok mastering potpisuje Robert Vosgien iz Capitol Studiosa u Los Angelesu – inženjer zaslužan za završni zvuk albuma Queena i Davida Bowieja. Zvuči jako ambiciozno i skupo.
Miks albuma radili smo kompletno analogno Doka Kaitner i ja. On je čovjek koji je producirao snimke Brucea Dickinsona, Deep Purplea... i brojnih drugih velikana tako da je moja glazba bila u sigurnim rukama. Proveli smo devet dana u jednom od najboljih studija u Londonu, zatvoreni od jutra do mraka. A onda sam album poslao na mastering kod legendarnog mastering inženjera Roberta Vosgiena. Nije tu bilo želje da album produciraju 'velika imena'. Naprotiv. Kada sam zapisao svoju zvučnu oluju, shvatio sam da ovakav zvuk koji na trenutke graniči sa zvučnim zidom kakve rock-produkcije, može isproducirati samo netko tko razmišlja slično meni. Dok smo miksali, Doka je spomenuo Roberta Vosgiena iz Los Angelesa, uz opis: 'On ti je mastering ninja. Nema boljeg mastering inženjera na svijetu, a ja sam surađivao s najboljima.' Javio sam se Vosgienu kojemu se jako svidjela moja glazba i priča, old school pristup usnimavanju zvuka, analogna postprodukcija... Čim mi je poslao prijedlog masteringa, samo sam se nasmijao uvjerivši se u to da je taj čovjek doista mastering ninja.
Koncert se bliži, imate li neki ritual prije nastupa?
Ako je glazba dobro, ja sam dobro. I obratno. Pripremam se vježbajući klavir svaki dan, ali i uz probe s pratećim orkestrom. Važno mi je da svaki glazbenik kojem sam dao povjerenje da ispriča moju priču doista osjeti svaku glazbenu nijansu, svaku priču koja se krije iza skladbi jer tek tada govorimo o umjetnosti. Osim ovih tehničkih, u važan dio priprema spadaju i jutarnje trčanje i trening uz inspirativne audiozapise. Pokret je priprema, baš kao što kaže i prva skladba na albumu "Keep Moving".
Postoji li vrsta glazbe koju nikako ne možete probaviti?
Postoji, to je svaka koja me ne dotakne u dušu. Pritom ne mislim snobovski. Naprotiv. To može biti najjednostavnija pjesmica, ali ako je nastala 'iz srca' – onda te probode direktno u dušu. Ostalo ne vidim i ne čujem, nije na mojoj frekvenciji. Što ne znači da je ta glazba loša, samo ne rezonira sa mnom.
Gdje trenutačno živite?
Posljednjih nekoliko mjeseci živim na relaciji London – Opatija. U Londonu polako gradim svoj novi put. Nedavno sam održao svoj prvi koncert, pretpremijeru albuma 'A Storm in a Teacup' na FUSE International Festivalu u Kingstonu, a za kraj rujna dogovaram veliku premijeru albuma u dvorani Yamaha Musica u Londonu, u Sohou.
Kako ste se uopće počeli baviti glazbom i završili u jazzu i na studiju u inozemstvu?
S devet godina čuo sam prijatelja Karla iz razreda kako svira klavijature i odmah poželio postati pijanist. Nažalost, u to doba kod kuće je bilo jako puno bolesti, nedostatak financija, baš teško stanje, ali imali smo maminu harmoniku. Počeo sam učiti svirati harmoniku kod moje susjede Mirjane Lakota, koja je zapravo bila pijanistica. Već s deset godina svirao sam harmoniku na turističkom brodu. Bile su to cjelodnevne ture po Kvarneru, od devet do 19 sati. Tu sam bio i svirač i konobar i mornar, pomagao sam i u kuhinji rezati salate. Sve što treba. Taj sam posao radio do 17. godine života i tim si novcem kupio prvu klavijaturu. S 11 godina već sam osnovao bend i počeo sve aktivnije živjeti glazbu. Tek u 16. godini naučio sam čitati klavirske note i počeo svirati klasiku. Svi su govorili da je prekasno, da je nemoguće da se stignem pripremiti za akademiju. Ipak, snovi su tu da ih živimo i da vjerujemo u njih. Tako ja nisam nikoga slušao, već sam vježbao po 12 sati dnevno, učio harmoniju, solfeggio, teoriju glazbe. Početkom trećeg razreda srednje škole ispisujem se iz redovne Ekonomske škole Mije Mirkovića u Rijeci, te upisujem večernju školu. Svima je to bio šok, nevjerica, osim mojih roditelja. Oni su vjerovali u mene i tada i danas. Dane i noći vježbao sam klavir kako bih bio spreman za prijamni na jazz-akademiji u Klagenfurtu. Dvije godine poslije sam se i upisao.
Tko vam je izabrao to zanimljivo ime?
Moj dvije godine stariji brat zove se Vedran. Ime je dobio po vedrom nebu. Kad sam ja došao na svijet, bilo je zvjezdano nebo pa su mi roditelji dali ime Zvjezdan. Rodio sam se baš na prvi dan ljeta, na Svjetski dan glazbe – očito mi je glazba bila zapisana u 'zvijezdama'.
Otvori KEKS Pay
