Kao velika vijest u Velikoj Britaniji odjeknula je najava da se londonski National Theatre vraća na poziciju repertoarnog kazališta, tj. da će se u godinama koje slijede posvetiti teatarskim klasicima. Takva odluka u kazališnom svijetu koji ponajprije ovisi o prihodima koji se ostvaruju prodajom ulaznica jasno dokazuje da su provjereni naslovi i u 21. stoljeću jak mamac za publiku. Treba im, naravno, odjenuti "novo ruho" i dodati najveći mamac – glumce, posebno one zbog kojih publika iz cijelog svijeta hodočasti u to i mnoga druga britanska kazališta. Ja sam svakako među njima, jer nakon što u rujnu odgledam "Labuđe jezero" Matthewa Bournea (karte su v' žepu), već znam kako ću u London ponovno 2027. I to baš u National Theatre, kako bih uživo, na pozornici, gledala Paula Mescala, najboljeg britanskog glumca mlađe generacije, u "Smrti trgovačkog putnika".
Što, koliko i kako radi ovo kazalište lako se može pratiti na društvenim mrežama, na kojima objavljuju kreativne najave za svaku predstavu, brojne isječke, ali i razgovore s glumcima i članovima autorske ekipe koja stoji iza svakog projekta. Već i letimičan pogled na taj sadržaj dovoljan je da se čovjek, čak i onaj koji nije prevelik ljubitelj kazališta, uvjeri da ovo kazalište okuplja glumce koji su ujedno i najveće svjetske zvijezde, one koji su ulogama ne samo obilježili najveće filmske i televizijske hitove nego su postali i sinonimi za likove kojima su udahnuli život, primjerice Sherlocku Holmesu ili kraljici Elizabeti I.
Zbog takve sprege britanskog kazališta i najgledanijih filmova i televizijskih serija još je važnija vijest da će Paul Mescal, koji je svjetsku slavu stekao glavnom muškom ulogom u seriji "Normalni ljudi", u ovom kazalištu iznova raditi s redateljicom Rebeccom Frecknall. Ona mu je nakon slavne TV serije dodijelila glavnu kazališnu ulogu u "Tramvaju znanom žudnja", čime ga je jednim moćnim (i promišljenim) potezom maknula iz uloga zbunjenih mladića, a upravo mu je "Tramvaj zvan žudnja", za koji je dobio nevjerojatno dobre kritike i obožavanje kazališne publike, donio i glavnu ulogu u megaspektaklu "Gladijator 2" u režiji Ridleya Scotta, ulogu koja mu je širom otvorila vrata najvećih – i najplaćenijih – hollywoodskih hitova. Od trenutka kada je objavljena vijest da je dobio ulogu u filmu Ridleya Scotta, Mescal snima puno, balansirajući između velikih projekata i mnogo zanimljivijih, umjetničkih filmova, kakav je primjerice "Stranci" (zapravo "Svi mi stranci", film scenarista i redatelja Andrewa Haigha snimljen prema istoimenom romanu Taichija Yamade), koji je i ovih dana dostupan na HBO-u. "Strance" je Mescal snimio neposredno prije "Gladijatora", radeći u teretani na mišićima koje su mu trebali za antičku arenu, što se i u ovom filmu vidi, ali ga to nije spriječilo da ostvari jednu posve nježnu i eteričnu ulogu u gay romansi koja zapravo postavlja neka životno važna pitanja. Priča i pouke tog filma (a neću ih nikome pokvariti) toliko su važne da je posve smiješna oznaka +18 koju HBO drži na ovom filmu, a sve zbog nekoliko muških poljubaca i dvije vrlo neeksplicitne (snimljene almodovarovskom poetikom) scene seksa.
No da se vratimo u kazalište kao što mu se vraća Mescal. Taj "paralelni" slalom koji Britanci voze između filmova i kazališta vrlo je specifičan i ne možemo ga pronaći negdje drugdje. Naravno, svaka zemlja ima jednog ili dva glumca koji su i velike kazališne i filmske zvijezde, ali kod Britanaca je to pravilo zanata. Samo se oni vrate na kazališnu scenu, često i ne pitajući koliko je velika i koliko će ih ljudi uspjeti vidjeti, i čine to čak i kada dosegnu najveću slavu i kada im se honorari za filmove broje u milijunima dolara. Pitanje je, naravno, zašto. Jer svi znamo – da se kojim slučajem Benedict Cumberbatch rodio u Americi, nakon što je u cijelom svijetu postao poznat kao najbolji Sherlock Holmes svih vremena, nikada se više ne bi zamarao kazalištem (ruku na srce, ne bi zadržao ni svoje pravo ime jer bi ga producentska mašinerija natjerala da ga zamijeni nekim koje svi mogu izgovoriti), a kamoli da bi riskirao ulogom Hamleta, kojeg je glumio upravo na sceni Nacional Theatrea, a zatim još i snimio za film.
Kazalište je, kao što je to davno dokazao Laurence Olivier (engleski glumac, redatelj i producent koji i danas slovi za najpoštovanijeg glumaca 20. stoljeća i najboljeg Hamleta, kao što to tvrde svi koji su ga imali prilike vidjeti uživo), mukotrpan trening za sve ono što treba svakom glumcu. Najveći izvedbeni "trening" pred publikom koju treba osvojiti svake večeri iznova. I baš kao što će Mescal izgubiti, ili ih je već izgubio, mišiće koje je natukao za "Gladijatora", gube se i "mišići" koji se natuku na kazališnoj sceni. Zato se mudri Britanci nje ne odriču i zato je jedan od najvećih problema naših kazališta to što naši glumci ne glume dovoljno.
Ne mislim pri tome na skakanje iz uloge u ulogu, na sva ona kazališta koja dozvole svojim glumcima da se ponavljaju iz uloge u ulogu, da su uvijek isti i da uđu u maniru, a treba priznati da ih neke baš takve publika ludo voli, već na sustavni razvoj kazališta koje svojem ansamblu omogućuje da se razvija i raste. Pogledajte kako to radi Frano Mašković u ZKM-u ili Ozren Grabarić u kojem god ansamblu radio. Mislim da se možemo složiti s ocjenom da imamo još takvih glumaca – i glumica! – ali oni kao da su natjerani da svoj rast i razvoj traže sami. Recimo Alma Prica, koja je sve angažiranija na ADU i koja je prošle sezone zablistala u "Lijepim interijerima" Arterarija, malom nezavisnom kazalištu koji je publici i struci dokazalo dramsku veličinu Anite Matić Delić, ili Nina Violić, koja se sve više okreće filmu, ali i dalje publiku u HNK Zagreb obara s nogu u "Ciganinu, ali najljepšem".
Britansko pravilo o moći scene (nazovimo ga tako) može se dokazati i na primjerima dvojice najtraženijih filmskih glumaca u Hrvata (i regiji), a to su Goran Bogdan i Leon Lučev. Bogdana u kazalištu dugo nije bilo, što je lako razumjeti zbog svih uloga koje je snimio zadnjih godina, a gledajući Lučeva u HNK Rijeka u predstavi "Nigdje niotkuda", iznova sam se uvjerila koliko i najveći glumci "zahrđaju" i kako im rad na jednoj predstavi, uz odličnog redatelja, a ovdje je to bio Ivica Buljan, i sjajan ansambl, jednostavno nije dovoljan. Bez kontinuiteta na pozornici, bez stalnog kazališnog treninga, Lučev je postao glumac koji i dalje plijeni pojavom, doslovno gađa emocijama, ali istovremeno i živcira neartikuliranošću govora.
Trenirati u kazalištu znači paziti na dikciju, njegovati glas koji će bez muke dobaciti do zadnjeg reda kazališta, paziti na govor, vježbati naglaske, doslovno postati kameleon govorenja. To znači, naučio me je Grabarić, ponajprije do kraja slijediti svaku misao, jer samo tako glumac je do kraja u priči koju prenosi publici i samo tako ta uloga postaje do kraja njegova, dio njegova (fizičkog) tijela. I na to bi trebali misliti sastavljači repertoara svakog našeg kazališta. A ne misle!
Otvori KEKS Pay
