Njemačka književnica, prevoditeljica i slavistica Esther Kinsky romanom “Rijeka”, koji je s njemačkog prevela Anda Bukvić Pažin, a za Sandorf uredio Darko Milošić, ispisala je lirski prozni autobiografski niz protkan fotografijama gradskih predgrađa, šipražja, riječnih zabačenih tokova i napuštenih industrijskih blokova. Te se fotografije uglavnom odnose na istočni dio Londona, prošaran rijekama i riječnim stranputicama koje uporno istražuje neimenovana žena iz Njemačke dok u britanskoj prijestolnici pokušava naći posao, družeći se sa šarolikom emigrantskom populacijom među kojom je i jedan također neimenovani Hrvat koji drži dućan rabljene robe i tuđih uspomena. Na pultu svog dućana Hrvat ima škrabicu u koju se mogu donirati prilozi za bosanske izbjeglice, ali on je gotovo jedini donator koji ondje teatralno odlaže dio svoje mršave zarade. London u kojem živi ljubiteljica starih fotografija i iščašenih ljudskih sudbina pun je sličnih imigrantskih priča, od kojih neke imaju i neizbježan tragični završetak.
U toj gradskoj londonskoj četvrti prepunoj nacionalnih dućana i svih mogućih običaja često izbijaju požari, a ljudske žrtve pronađene na zgarištu nema tko identificirati. Ipak, naša junakinja i u tim tužnim okolnostima pronalazi impulse za poetična nadahnuća, i to u trenucima kada luta neizmjernim riječnim tokovima, osluškuje zvukove životinjskog poludivljeg svijeta ili pak gleda kako se biljke mijenjaju ovisno o godišnjem dobu. Njezine oči nalaze ljepotu i ondje gdje je, realno gledano, okružena golom ružnoćom i u tome je njezina najveća snaga. Njegovani, otmjeni stil pisanja ovdje je u funkciji reduciranog pripovijedanja u kojem nema naglih preokreta ni avanturističkih ispada. Iako živi u Londonu, pripovjedačica se ne bavi njegovim poznatim središtem ni turističkim atrakcijama, nego uporno, gotovo fatalistički istražuje njegova razuđena industrijska predgrađa i njegove ponekad i neželjene stanovnike, nalazeći svjetlo i ondje gdje bi netko vidio samo tamu. I u takvim, rekli bismo autsajderskim okolnostima, portretira London s puno autentičnih opažanja koja nisu dostupna ni onima koji misle da o Londonu znaju jako puno, pišući o raznorodnim ciglama od kojih je sagrađen taj doista veličanstveni i monumentalni kraljevski grad.
S puno se takta i razumijevanja bavi i zatvorenom židovskom, itekako slikovitom londonskom zajednicom. Uostalom, otac joj je pokopan u Izraelu, državi koja se također izborila za, mora se priznati, efektan dio ovog romana koji sasvim sigurno ima i svoju relevantnu putopisnu dimenziju. No Esther Kinsky nikada ne zanimaju gradovi i države doživljeni kao uljepšane i fotošopirane turističke razglednice. Ona strastveno ponire u gradske pore koje su u pravilu zabranjena zona dobronamjernim i hedonistički nastrojenim turistima, te pronalazi atraktivne literarne motive u najobičnijim događajima i najobičnijim, gotovo svakodnevnim prizorima. Odličan je tako i njezin raskošni, nesvakidašnje plastični opis Indije i tamošnje zapadnobengalske rijeke Hugli, još jedne mistične lokacije koja je zaintrigirala ljubopitljivu autoricu. S puno manje oduševljenja, ali podjednako pouzdano i minuciozno, autorica opisuje boravak svoje junakinje s malim djetetom u Kanadi i snalaženje u sredini koja joj je i strana i podosta nepristupačna, ali opet slična onoj začahurenoj londonskoj.
Svojih pet minuta u ovom zgusnutom romanu snažnih metafora dobili su i rijeka Neretva i grad Mostar, no taj balkanski svijet ipak nije na duže staze zadržao autoričinu pozornost zbog preintenzivne povezanosti s nedavnim krvavim i bespoštednim ratom u čije se tajne ona nije htjela upuštati. S više se melankoličnog spokoja Esther Kinsky pozabavila rijekom Tisom u njezinu mađarskom toku, ali i tu je pronašla grumen nemira opisujući usputni slučaj potapanja žene u napadno šarenom luftmadracu koji nije bio ni slučajan ni bezazlen. Njemačka kao država u kojoj je junakinja rođena i u kojoj se zaljubila u rijeke (prva riječna ljubav bila joj je Rajna) dobila je vrlo diskretan otisak u ovome zrelom štivu. S više je entuzijazma pisala o Poljskoj u koju je putovala dok je ta zemlja još bila iza željezne zavjese. Roman je ovo koji favorizira periferiju, a ne ulickana i iskomercijalizirana gradska središta. On slavi duh, a ne materiju.
Spominju se emigranti a radi se o imigrantima. Razlika ta dva pojma sustinska je, ali netko, ne znam da li je to autor, prevoditelj ili novinar to ocigledno ne zna