Rip Kirby – pravim, gospodskim imenom J. Remington "Rip" Kirby – čvrsto svrstan, na manihejski način, na strani Dobra rodio se 1946., iz mašte i pera/kista vrhunskog crtača/pripovjedača Alexa Raymonda. Crtač se poslije Drugog svjetskog rata bio vratio u domovinu, već slavan među strip-poklonicima po predratnim velikim uspješnicama Flashu Gordonu i Jungle Jimu, te kao začetnik i trećeg istaknutog djela, Tajni agent X-9, rodonačelnika prave vojske budućih, vještijih ili manje uspješnih oponašatelja.
U prvoj epizodi bivši pomorski časnik Rip Kirby iz Drugog svjetskog rata vraća se doma i započinje profesionalnu karijeru privatnog detektiva istražitelja (razvidna je analogija s osobnim Raymondovim iskustvom). Rip nije bio još jedan uobičajeni arhetipski detektiv kakvog su čitatelji susretali u roto-romanima. Lik nije zamišljen kao grubi razbijač, već više kao mislilac koji je ležerno pušio lulu rješavajući probleme dok je napinjao male sive stanice ili u dokolici igrao golf. Njegov plahi pomoćnik, Desmond (bivši provalnik) bio je sve drugo, ali ne i pratilac snagator. Umjesto ljubavnih zapleta s brojnim zavodnicama koje je u pričama susretao, imao je stalnu djevojku, manekenku Judith Lynne "Honey" Dorian. Ako ni to nije bilo dovoljno da izgleda baš različit, nosio je naočale koje su mu davale izgled istinskog intelektualca. Rip je bio više sofisticiran i urban nego bilo koji drugi fiktivni privatni detektiv, no to nije priječilo da kod čitatelja odmah postigne sjajan uspjeh i popularnost mu je postupno sve više rasla.
Ali, kakva vrsta uspjeha? Uspjeha bez sumnje izvanrednog, s obzirom na činjenicu da su u nizu zemalja doživljaji Ripa Kirbyja naišli ne samo na naklonost već i svjesno, uglađeno i besramno identificiranje čitatelja, te je strip i danas često objavljivan, posebno u uglednim časopisima za ljubitelje koji se baš olako predaju nostalgiji.
Istina je da i Rip Kirby ima snažne mišiće i da, također, nosi futrolu s revolverom pod pazuhom ispod elegantnog odijela savršenog kroja. Ali je isto tako istina da on šakama pribjegava u zaista rijetkim prilikama. Nije Rip Kirby lik po modelu Dicka Tracyja, čovjeka koji u borbu protiv nasilja ulazi naoružan vlastitom nasilnošću, a nije ni neka naročito pustolovna osoba. Riječ je, iznad svega, o tipu kojeg ponesu ljudi i ambijenti, a posebno njihove nijanse. Policijski zaplet jedne avanture Ripa Kirbyja predstavlja i dobar izgovor da se bez zadrške prikaže neki određeni krug "visokog društva", pri čemu se u prednji plan stavljaju dramatične porodične suprotnosti (ili, manje lijepo rečeno, konflikti) i hladna, aseptična priroda odnosa između spolova ili roditelja i djece – jednostavno, ljudska nesukladnost jednog svijeta koji se, u ime novca i plutokracije, odrekao bitnih sadržaja života.
Dramatična situacija, onakva kakva se uvijek prikaže prilikom neke tragedije, kad su ogoljeni svi očajnički akcenti, ističe ljudsku niskost, sebičnost i strahove, cinizam, ponekad, i vrline na živopisnim tapiserijama ljudskih sudbina. U tom svijetu elegantni Rip Kirby kreće se s lakoćom, postajući naš šarmantni, savršeni i nesporni vodič.
U detektivskim avanturama Ripa Kirbyja mozak je potisnuo pištolj i batine. Detaljne istrage, malo sreće, analiziranje fragmentiranih nalaza, usklađivanje proturječnosti, traganje za motivima – odvojene su staze kojima se hodi sve dok ne uhvati kriminalca, izloženog lucidnom umu vlastitim greškama i pritiješnjen uz zid nekolebljivom i dalekosežnom logikom. Ali, unatoč svemu ovome, akcija – koja je sve u stripu – ne ustupa mjesto kvaziznanstvenoj spekulaciji ili istrazi psihološko-deduktivnog tipa. Jedino se može reći da ova dva posljednja aspekta pripovijedanja – šerlokholmovska po definiciji i široko udomaćena u kriminalističkom i srodnim žanrovima, ne izostaju nikad. Tehnika pripovijedanja je, zapravo, tek polazna osnova za jednu zgusnutu akciju, redovito dopunjenu jurnjavama automobilima, pucnjavama, zasjedama sa smrtnim ishodima i grubih izdaja, od obrta i iznenadnih opasnosti u koje upada glavni junak.
Rip Kirby je, neočekivano i paradoksalno, naklonost publike stekao i zbog svog izgleda. Rijetko je, naime, susresti kratkovidnog junaka, prisiljenog na nošenje naočala, i, još, uz to, detektiva. Dovoljno je samo reći kako Supermen, da bi prikrio svoju pravu osobu, uzimajući identitet skromnog novinskog reportera, također stavlja naočale. Kratkovidnost je, kako smo utvrdili u puno prilika, jedan od načina za pridobivanje naklonosti publike, pa je to slučaj i s likom Ripa Kirbyja – on, uz ovaj mali dodatak, djeluje nekako ljudskije. Lula mu daje pravi ton, pomalo engleskog džentlmena, kao što i njegov život neženje, sa svim neophodnim intimnostima i potrebama, odano čuva jedan odmjereni majordomus, Desmond, smiješan u svojoj grafičkoj stilizaciji, ali u dragocjenoj mjeri obdaren smislom za humor i mnogim predrasudama.
Očuvanje strogog života neženje predstavlja za Ripa Kirbyja ne samo profesionalni već i životni izbor: ne nedostaju mu ni ljubavi ni flertovi, ali ni jedno ni drugo nikada ne uspijeva prekomjerno zauzeti njegov kristalni svijet, dobrim dijelom i zbog obeshrabrujućih pogleda strogog majordomusa – mamice (još jednom u stripu uobičajen sindrom Sancha Panse).
Da bi mogao biti privatni detektiv na ovaj način, tip poput Ripa Kirbyja imao bi na raspolaganju dvije mogućnosti: biti nepošten ili biti užasno bogat. Točno je ovo drugo. Kao i mnogi njegovi kolege u literaturi ili u svijetu stripa, Rip Kirby bogatstvom uspostavlja sve svoje prerogative, kao što bogatstvu zahvaljujući uspijeva izdići se iz mase koja bi ga inače samljela. Tako može izbjeći potrebu baviti se rogonjama, koji su suviše jadni, stavljati mikrošpijunke u tuđe telefone, kako ne bi došao prečesto – ili, bar, ne češće nego što je potrebno – u sukobe s policijom, koja, štoviše, prema ovom svom kolegi gaji puno prijateljstvo i pruža mu nesebičnu podršku. Nije, naime, rijetko da Rip Kirby ima čak uvijek raspoloživi pristup arhivama uniformiranih kolega, kako bi mogao nastaviti uspješan rad na vlastitim istragama.
Postoji čitav jedan literarni ogranak o sukobima privatnih detektiva i, uglavnom, policijskih šefova. Od žestokih sukoba ogromnog i simpatičnog Nera Wolfa s tvrdoglavim inspektorom Cramerom iz newyorške centrale, do svakodnevnih pokušaja sitnih policijskih karijerista koji redovito teže oduzeti dozvolu za rad Mickeyu Shaneu. Uredski gonitelji zločina mrze te "intrigante" spremne da se prodaju, kako oni vjeruju, spremne da skriju ili pomiješaju dokaze, i spremne na sve da bi obranili klijenta, i uvijek spremne da posrame lik bezgrešnih snaga reda.
Rip Kirby nije u ovom obrascu, možda mu upravo njegovo bogatstvo otvara vrata policijskih i gradskih političkih ureda, kao što ga i sprečava da se uprlja u podzemlju i čini prihvatljivim pripadnikom visokih društvenih krugova. Ripa Kirbyja čak i ubojice smatraju "finim" detektivom.
Rip Kirby pripada jednom tradicionalnom svijetu koji je uvijek drag pratiteljima sofisticiranijih "crnih kronika" (ili televizijskih kriminalističkih serija), ali koji mora prihvatiti novo poimanje kriminalističke literature. Bilo je puno pokušaja da se ovaj žanr obnovi: vidjeli smo i kako autori staju na stranu ubojica, iako ne s naročitim uspjehom, ili, čak, kako prikazuju lik policajca nitkova. Vidjeli smo i porast policijskih grupa koje djeluju timski, poslije silnih opijanja individualizmom; vidjeli smo kako na ulice izlaze i žene – viši policijski inspektori. Neki ambijenti predlagani su kao dobrodošli u pokušajima obnavljanja čitavog žanra, a način pripovijedanja bio je predmetom stalnih promjena – što sve istinski zbunjuje čitatelje: od finoće jedne Agathe Christy, kod koje ubojica sam ispovijedi svoju priču, da bi se do rješenja zagonetke došlo tek na posljednjim stranicama (a moglo bi, uz razmjerno više mašte i vještine, i u nekom od sljedećih romana), do hrabrosti da se ubojici daje ime i prezime već na prvim stranicama romana filma.
Svjedočimo i vraćanju čistom žanru – misteriju – koji često naginje zagrobnom: duhovi, sablasti, nerješive tajne, mrtvi koji hodaju našim svijetom ili se vraćaju... I sve se na koncu razjašnjava na gotovo manijakalni, "znanstveni" način. Kriminalistički žanr, dakle, daleko je od toga da predstavlja truli plod; on neumorno cvjeta, i mi, povremeno zasićeni ekstravagantnim pokušajima "obnove", vraćamo se solidnoj priči, sa solidnim likovima i solidnim zapletom koji nas neće pretjerano zbunjivati. U tom povratku, Rip Kirby je uvijek spreman dočekati nas sa mirnim dostojanstvom uglađenog domaćina, s duhovnom elegancijom koja nas obodri povjerenjem i koja čini da, u bezvremenosti trodimenzionalne iluzije, zaplivamo uz struje goreg svijeta nego što je bio onaj u kome smo se rodili i iziđemo na kopno skrojeno po mjeri naše preporođene mašte.
Od prve epizode iz 1946. scenarije je pisao King Featuresov urednik Ward Greene, s povremenim doprinosima samog Alexa Raymonda. Godine 1956, tragična automobilska nesreća prekinula je život Alexa Raymonda, pa je njegov posljednji veliki lik prešao nadarenom crtaču Johnu Prenticeu. Prentice je vrlo dobro imitirao Raymondov stil i nastavio je crtati Ripa po scenarijima Freda Dickensona sve do smrti 1999. U radu su mu pomagali brojni crtači koji su poslije također postigli uspješne karijere, među njima su Al Williams, Al Williamson, Leonard Starr, Gray Morrow, George Evans, Neal Adams, Frank Bolle.
Iako je bilo naznaka uvođenja nedjeljne stranice, Rip Kirby je izlazio isključivo kao dnevni strip.
Kod nas je "Rip Kirby" doživio premijeru 1953. godine u Vjesniku u srijedu (VUS) u kojem će izlaziti neprekidno do prestanka lista (bio je svojevrsni zaštitni znak magazina). Poslije će izlaziti u Večernjem listu te drugim Vjesnikovim izdanjima. Tijekom 1970-ih i 80-ih objavljivat će ga Politikin zabavnik, Stripoteka, te mnogi drugi magazini. Današnjim ljubiteljima klasika ovog žanra stripa su dostupni cjeloviti ili djelomični reprinti Ripa Kirbyja u edicijama brojnih izdavača.
Otvori KEKS Pay
