Ovogodišnje Goranovo proljeće, nažalost, obilježeno je situacijom koja je nepravedno medijski prostor oduzela dobitnici Gorana za mlade pjesnike, Karli Kostadinovski. Na kulturnoj sceni mnogima dobro poznato ime iz svojih angažmana u kazalištima, radijskih emisija i tekstova koje piše za niz publikacija, Kostadinovski je tu nagradu zaslužila za rukopis "Sebevražda". Rukopis koji se, kaže žiri, "ne skriva iza formalne uglađenosti i konceptualne korektnosti te se izlaže u svojoj manijakalnosti, stilskom višku i afektivnoj neobuzdanosti".
"Neizmjerno sam zahvalna i bit ću zahvalna do kraja života jer je neopisivo velika čast dobiti ovakvu nagradu. Zahvalna sam svima koji su čitali moje pjesme, davali mi prijedloge i kritike i na kraju žiriju koji se odlučio za mene. I svima onima koji su se nakon te nagrade zainteresirali i javili mi se da im pošaljem svoje pjesme", kazala nam je Karla Kostadinovski na početku ovog razgovora.
Kako je prošla mala pjesnička turneja i dodjela nagrada?
Uživala sam slušati poeziju stranih pjesnika koji su nas posjetili, upoznavati već nagrađivane i afirmirane autorice i autore iz drugih zemalja, a i družiti se s našim mlađim i starijim naraštajima hrvatskih pjesnika i pjesnikinja. Moram priznati i da sam se malo umorila jer, iako sam dobila Gorana za mlade pjesnike, nisam više toliko mlada! (smijeh) Bio je to, ako mogu tako reći – pjesnički maturalac.
Dodjela nagrada u Lukovdolu bila je za mene doista emotivna. Nisam planirala držati nikakav govor, samo kratko zahvaliti i pročitati svoju pjesmu. Ali prvo su nam svoju poeziju čitali osnovnoškolci i srednjoškolci i ja nisam mogla zadržati suze. To su toliko pametni i nadareni klinci i njihove su me pjesme tako pogodile da sam zapravo na licu mjesta odlučila da im se ipak želim obratiti. Kazala sam im da budu nježni prema sebi, da idu kroz život s ljubavlju prema sebi i drugima, da se ne boje biti potpuno iskreni oko svojih emocija. I, naravno, da nastave pisati i baviti se umjetnošću, jer je to nevjerojatno važno.
Zašto je vama pisanje važno? Što vam donosi?
Nagrade? Šalim se, šalim se! (smijeh) Iskreno, pišem otkada znam za sebe i to mi je svojevrsni ispušni ventil – najjednostavnije rečeno. Ponekad mi se u glavi stvori neka misao za koju osjetim da me žulja, da me svrbi, i kada se ta misao oblikuje u neku konačnu formu i zapišem je, postane stih. Tada osjetim kao da se u meni raspliće neki čvor. Jednostavno mi je lakše nositi se sama sa sobom i svojim mislima, analizirajući to kroz pjesme.
Ono što mi je u vašoj poeziji najinteresantnije jest koliko kulturnih i pop-kulturnih referenci koristite u stihovima i koliko je ona po formi gotovo pa grafička poezija. Referirate se na cajke, koristite emojije, brojeve telefona…
Mislim da moja poezija varira negdje između iritantne, zastrašujuće i zabavne. Ona oscilira od ekstremnog političkog komentara do osobnih priznanja iz depresivnih epizoda. Pa sve do citiranja cajki! Nema te teme koju ću pokušati izbjeći. I sve što ste sada nabrojili zapravo je u službi toga. Iskreno, ovo nije poezija koja želi sebe shvatiti ozbiljno niti ima kanonskih predispozicija i ambicija. S druge strane, koliko se ne shvaća ozbiljno, toliko mi omogućuje da se kroz nju ozbiljno izrazim, koristeći sve te kulturne reference pa i emojije.
Jezik vaše poezije zapravo me podsjeća na način na koji mnogi pripadnici naše generacije svakodnevno komuniciraju. Nije hermetična, štoviše, vrlo je pristupačna, koristi naš svakodnevni vokabular – ukratko, zvuči kao razgovor s prijateljicom.
Slatko, I'll take that! Ima nekih stihova koji jesu dosta tradicionalni, klasični i po formi i po sadržaju, ali i nekih koji nalikuju na dramske zapise… Neki su potpuno raskupusani jer nastanu kao brza zabilješka na mobitelu u četiri ujutro. Volim se igrati pitanjem što sve može i što je sve poezija.
A što znači naslov zbirke, neobična riječ "sebevražda"?
Naslov pokazuje moju ljubav prema slavenskim jezicima, jer studirala sam bohemistiku i kroatistiku, a metafizički je nekakav čin ogoljavanja same sebe. Uglavnom, najkraće rečeno, moja najdraža češka riječ je "znovuzřízení", koja u doslovnom prijevodu znači ponovno rođenje. No taj naslov bio bi podosta kompliciran za hrvatski kontekst. Zatim sam, istražujući, došla do riječi "vražda", koja znači ubojstvo, a zatim i "sebevražda", u prijevodu – samoubojstvo. Svidjela mi se ta riječ i zapamtila sam je. Međutim, nije riječ ni o kakvom vapaju upomoć, nego u trenutku kada sam slala rukopis, trebala sam ga nekako nazvati i baš mi je to palo na pamet – zašto ne?
Čitajući vašu službenu biografiju, nisam se mogla oteti dojmu da je to zbilja fantastična biografija za nekoga tako mladog. Trenutačno studirate već drugi fakultet, radili ste u više kazališta, izdavaštvu, vodili radijske emisije, pišete za niz portala, producentica ste drag kolektiva… Kako uspijevate žonglirati to sve?
Upravo završavam diplomski studij Digitalne lingvistike. Vratila sam se nedavno s Erasmusa pa se još uvijek privikavam na to da ne živim više u Ljubljani, nego u Zagrebu. Tako da trenutačno se nosim s fakultetskim obvezama, pišem za Vox Feminae, Graziju, radim s House of Flamingo, moderiram tribine… I što god još uleti. Žongliram honorarne poslove. Mislim da se zbog toga i osjećam dosta starije nego što jesam jer taj je freelancerski rad, moram priznati, dosta zahtjevan. Moram biti dostupna sedam dana u tjednu, ne mogu si dopustiti da odbijem neke stvari ni stati kada osjećam da bih se trebala malo odmoriti. A gdje su još uz to i veza, prijatelji, obitelj i spavanje. Tako da se nadam da će mi uskoro doći nešto malo stabilnije!
Pored svega, kazalište vam je ipak prva i najveća ljubav?
Da, kazalište mi je doista najveća ljubav u umjetničkom smislu i iz njega neizmjerno puno crpim. Vidi se to i u mojoj poeziji, negdje između redaka, a negdje je vrlo eksplicitno. Također, pored kazališta fascinantna mi je i drag kultura i sretna sam što imam priliku surađivati s hrvatskim drag kraljicama, koje su definitivno među najinspirativnijim umjetnicama koje sam imala priliku upoznati. Toliko mi je drago što surađujem s njima, a pogotovo u ovom hrvatskom kontekstu, u kojem je većini ljudi to još dosta strano i nepoznato. Zbog toga je i izazovno, a one svakodnevno ruše i preispituju barijere i granice, i umjetnički i aktivistički.