Prošećete li se malo oko Baške na otoku Krku, prilično je velika šansa da ćete naletjeti na lijepu instalaciju nazvanu "Kapi". Stvarana je za pandemijskih godina u povodu godine Rijeke kao Europske prijestolnice kulture. Autori su Smiljan Radić Clarke i njegova supruga Marcela Correa. Jedan je to od niza radova koji su Radiću donijeli najveće priznanje u arhitekturi danas, a to je Pritzkerova nagrada. Riječ je uistinu o Nobelu u arhitekturi, ili Oscaru, već koja vam je strana umjetnosti bliža. Službeni opis nagrade govori o tome što znači dobiti tu nagradu, ona se dodjeljuje "u čast živom arhitektu ili arhitektima čija izgrađena djela pokazuju kombinaciju onih kvaliteta talenta, vizije i predanosti koja je proizvela dosljedan i značajan doprinos čovječanstvu i izgrađenom okolišu kroz umjetnost arhitekture".
Jay A. Pritzker, koji je nagradu ustanovio, doista nije bio tek neki mecena kojemu je stalo do vlastite ostavštine, jer ju je ionako imao. Riječ je, naime, o čovjeku koji je ustanovio korporaciju Hyatt, koja i danas postoji kao jedan od najpoznatijih globalnih hotelskih lanaca. Tako i njegovu nagradu dobivaju ljudi koji su svojim djelima u arhitekturi ostavili globalni otisak, upravo poput njega. I doista rad Smiljana Radića Clarkea nije ništa manje. K tome, kada pogledate njegov opus, shvaćate da nije riječ samo o arhitektu, iako bi, dakako, već i to bilo dovoljno, već zaista o umjetniku arhitekture. Često će se za njegov rad pronaći karakteristika "radikalan", no takav atribut zasigurno nije zato što će vas njegove instalacije osupnuti, već naprosto zato što su radikalno drukčije, a istodobno bez vidljivog uzora.
Da, naravno da već godinama Smiljan Radić Clarke privlači pozornost domaće javnosti zbog svojih prezimena. Jer, njegov djed po ocu emigrirao je 1919. godine s Brača u Čile, dok je po majci Radić Clarke Britanac. Još je jedan vrijedan epitet pripisan njegovu radu – da je njegovu arhitekturu nemoguće kopirati, da se radi o umjetnosti prikazivanja neizrecivog i neopisivog te pomicanju granica arhitekture.
Ono što je nama bilo osobito impresivno jest činjenica da do Smiljana Radića Clarkea, svjetski poznatog arhitekta sada i s najvrednijom nagradom, uopće nije bilo teško doći. Dapače, vrlo je susretljiv i skroman te, iako je bio na putu koji će vjerojatno uroditi novim djelom koje će dati još jedan pečat svjetskoj arhitekturi, našao je vremena da odgovori na našu upornost i naša pitanja, a odgovore je garnirao i fotografijama koje je smatrao najreprezentativnijima u svojoj gotovo 40-godišnjoj karijeri. Jedan od najvažnijih arhitekata današnjice već je i priznat u nas jer je upravo te pandemijske 2020. godine primljen u HAZU kao dopisni član.
Je li vas Pritzkerova nagrada iznenadila? Mislim, to je kao Oscar u arhitekturi, jeste li osjećali da vam uistinu pripada?
Nisam planirao ovu situaciju; srećom, te odluke su na žiriju, što vas štedi potrebe za daljnjim objašnjenjima.
Čitao sam da se vaš rad smatra radikalnim. Kako biste ga opisali, koji su temelji vašeg arhitektonskog stila?
Stil je dekorativna riječ koju nikada ne koristim. Ako se oslanjate na stil u svojoj arhitekturi, velika je vjerojatnost da ćete umrijeti od dosade.
Što se tiče stila, mogu se samo složiti s vašim stajalištem o toj riječi. Ali, molimo vas da podijelite s nama odakle dolaze ideje za vaš rad, zašto se smatra radikalnim?
Moj rad ponajprije se bavi rješavanjem vrlo specifičnih problema pod značajnim ograničenjima, kao što je slučaj sa svakim arhitektom. U tom procesu određene ideje se preklapaju i mogu se činiti neobičnima, ponekad crpeći iz referenci koje ostaju unutar discipline, shvaćene u najširem mogućem smislu. Riječ "radikalno" prejaka je za ono što radim, ali možda se može upotrijebiti za opisivanje određenih oblika ili rješenja koja se na prvi pogled čine neobičnima.
Radite li iz studija, što znači s grupom ljudi, ili isključivo sami? Jer nismo mogli pronaći referencu na studio Smiljana Radića Clarkea. Ako da, zašto ste se odlučili za to?
Zapravo nas je petero u uredu, plus grupa lokalnih suradnika – tri projekta godišnje, mnogi od njih ostavljeni na pola puta. U ovom kontekstu nedovršeni projekti postaju sve važniji. Nema ideologije – moja glava ne može podnijeti organiziranje više ljudi. U arhitekturi biste trebali znati da većinu vremena ne možete sami stvoriti prilike, to znači da radite ono što možete. Istovremeno, morate razumjeti svoja stvarna ograničenja, a ne svoje sposobnosti. Mala praksa omogućuje veliku fleksibilnost.
Za koje od svojih djela smatrate da najbolje opisuje vaš rad i zašto?
Teško mi je govoriti o vlastitim zgradama; uvijek se čini kao da ih previše interpretiram. Ali ako postoji nešto što se provlači kroz sve njih, to je da unatoč raznolikosti proračuna, mjerila, programa i materijala sve pokušavaju postići određenu strogost. Strogost ne znači minimalno, znači riješiti zgrade u osnovi.
Od koga ste najviše naučili, imate li uzora, arhitekta kojem se divite?
U kiparstvu me zanimaju likovi poput Louise Bourgeois, Eve Hesse, Rachel Whiteread i Marcele Corree; među mlađim kiparicama vidio sam nevjerojatne radove Tatiane Trouvé i June Crespo. U arhitekturi, unutar moje generacije, zanimaju me prakse poput onih Jana De Vyldera, Christiana Kereza, Selgascana i Arna Brandlhubera. Svi oni predlažu nove načine pristupa arhitekturi i umjetnosti.
Osjećate li da je arhitektura podcijenjena u današnje vrijeme, gdje forma pobjeđuje identitet i dizajn? Mnogi kažu da je to slučaj s dizajnom kao takvim.
Ne mislim tako. Ali ono što mogu reći jest da je arhitektura vrlo spora, a vrijeme ide daleko naprijed.
Koje biste djelo smatrali važnim u svijetu? Iako dizajn nije toliko cijenjen kao prije, u svijetu još uvijek postoje vrlo vrijedna djela.
Sav pokret protiv rušenja u Europi stvara ozbiljan pokret i nov način bavljenja nekim urbanim projektima. Pojavljuju se razrađeni oblici kako bi se shvatile neke nadolazeće stvarnosti. Općenito, ovo je korak kada se patnja prihvati duboko, sa svojim pogreškama i zabludama.
Koliko znate o svom hrvatskom porijeklu?
Ja sam Čileanac. To je najvažnije. Razmišljam skokovito, kao i svaki Čileanac. Jedan od mojih djedova stigao je iz Hrvatske početkom prošlog stoljeća. Svaki imigrant nosi svoje vlastito sjećanje i mora, donekle, prilagoditi svoj način razumijevanja svijeta zemlji u koju dolazi.
Zanimaju me ova dva uvjeta: nošenje osobnog sjećanja i sposobnost prilagodbe određenog načina gledanja novim kontekstima. To se čini vrlo suvremenim, ako netko ima određenu fleksibilnost razumijevanja. Moja prezimena posljedica su okolnosti.
Posjećujete li Hrvatsku? Ako da, koliko često?
Jednom godišnje, iako posljednjih godina malo češće, jer pokušavam napredovati na projektu na Braču. Prošlog tjedna bio sam u Dubrovniku.
Možete li nam reći nešto više o svojem novom bračkom projektu? Jeste li prije imali projekte u Hrvatskoj? Ako jeste, možete li nam reći više o njima?
Trenutačno radimo u Bolu, gdje pokušavamo razviti mali hotel. Osim toga, u blizini Baške na Krku prije nekoliko godina smo s Marcelom Correom stvorili staklenu instalaciju "Drops" (Kapi).
Mislite li da je održavanje lokalne, tradicionalne veze u arhitektonskom radu potrebno? Pitamo vas to jer imamo priljev nove gradnje posvuda u Hrvatskoj, od obale do glavnoga grada Zagreba, a opće je mišljenje da te nove zgrade imaju malo ili nimalo veze s našom lokalnom tradicijom, u osnovi bi se mogle smjestiti u bilo koju zemlju.
Onome što se obično naziva tradicionalnom arhitekturom treba pristupiti kritički i pažljivo. Prečesto vlasti smatraju dovoljnim koristiti lokalne materijale ili replicirati postojeće oblike, kao da samo to može jamčiti bolju budućnost. Rezultat je često folklorna, lažna arhitektura lišena karaktera i prazna od suvremenog značenja.
Jeste li upoznati s hrvatskom arhitekturom? U prošlosti smo imali značajan rad, danas u Hrvatskoj postoji jaka arhitektonska zajednica.
Oris me godinama poziva da sudjelujem u raznim aktivnostima. Vjerujem da su njihov časopis i njihovi nastupi na svjetskoj razini.
Očuvanje prostora glavna je tema kada je riječ o urbanizmu i arhitekturi u Hrvatskoj. Što biste preporučili zemlji poput naše s takvom geografijom i obalom, gdje je pritisak turizma izuzetno jak?
Teško mi je preporučiti bilo što bez poznavanja detalja politika javne arhitekture u Hrvatskoj.
Koji su glavni pokretači arhitekture i razvoja u Čileu? Osjećate li pritisak kapitala ili je moguće više brinuti o javnom interesu?
Privatni i javni sektor grade grad. U Čileu bismo trebali težiti stvaranju dobre arhitekture – to bi trebao biti naš krajnji cilj ako želimo da se gradovi poboljšaju. Ne brinem se za zaštićena prirodna područja naše zemlje, koja ostaju netaknuta; brinem se za mjesta u kojima ljudi žive i oblikuju svoj okoliš – gradove koji su obično zanemareni.
Čile je nedavno imao izbore do kojih je predsjednik bio Gabriel Borić, također hrvatskog podrijetla. Sada imate Joséa Antonija Kasta, koji je iz suprotnog političkog spektra. Što se sada mijenja? Je li politika u Čileu važna za arhitekta i njegov rad?
To je duboko važno. Čile je zemlja oblikovana skokovima – naglim, neravnim i konstantnim – i upravo zbog toga je vidim kao duboko suvremenu. Sam svijet sada se kreće u skokovima; ovdje kažemo, "poluumire, još uvijek skače", suspendiran bez utješnih kontinuiteta. U takvom krajoliku čovjek se mora naučiti razmišljati gipkim, prilagodljivim umom.
Otvori KEKS Pay
