S 14 godina preživjela je teški moždani udar koji ju je ostavio potpuno paraliziranom i "zaključanom" u vlastitom tijelu. Danas, nakon godina rehabilitacije, Iva Blažić završila je fakultet, ponovno prohodala, naučila govoriti i napisala knjigu "Ne razumiš", iskrenu autobiografsku priču o životu s invaliditetom, gubicima, ljubavi i snazi koja koja je vodi kroz život. U razgovoru za Fenix-magazin otkrila je kako je nastajala knjiga, zašto smatra da se ljudi sve manje razumiju i što ju je naučilo iskustvo koje joj je promijenilo život.
Iva Blažić: "Život je ovdje i sada"
Ivu Blažić znam još iz srednjoškolskih dana u Zadru. Sretala sam je na školskim hodnicima i često viđala njezinu majku koja ju je strpljivo pratila od učionice do učionice. Još tada, u godinama kada smo tek počinjali shvaćati što život nosi, osjećala sam divljenje prema njima objema. Nisam znala komu se više divim. Majci koja je svakodnevno bila uz svoju kćer i pomagala joj s nekom posebnom lakoćom, bez žaljenja i bez buke. Ili Ivi koja je tu pomoć prihvaćala kao dio svoje svakodnevice i nastavila živjeti život svojih vršnjaka unatoč teškoćama.
Nakon srednje škole naši su se putevi razišli. Povremeno bih se sjetila Ive, osobito u vlastitim majčinskim trenucima kada bih gubila strpljenje na običnim sitnicama i pritom pomislila na ženu koju sam tek kasnije počela uistinu razumijevati. Godinama poslije Ivu sam ponovno susrela – kroz njezinu knjigu "Ne razumiš". U njezinim stranicama upoznala sam Ivu na jedan sasvim novi način. I kada sam završila čitanje, bila sam sretna, jer unatoč svemu što joj se dogodilo, Iva je sretna osoba.
A malo je ljudi prošlo ono što je prošla ona. U 14. godini života doživjela je teški moždani udar nakon kojeg je ostala potpuno paralizirana i zaključana u vlastitom tijelu. Dijagnosticiran joj je Locked-in sindrom. Slijedile su godine rehabilitacije, ponovnog učenja govora i hodanja. Uz podršku obitelji i vlastitu upornost završila je školu i fakultet, pronašla svoje mjesto u društvu, a danas je svoju životnu priču pretočila u knjigu.
Zanimljivo je da knjiga uopće nije nastala iz književnih ambicija. "Nisam imala namjeru napisati knjigu niti mi je to ikad bila želja", govori Iva. Godinama je pisala na blogu i iz ljubavi prema pisanju upisala radionicu kreativnog pisanja. U vrijeme kada je trebala odlučiti o temi, zdravstveno stanje joj se ponovno pogoršalo, dobila je novu dijagnozu i pripremala se za rizičnu operaciju oka. "Iz straha da ću i ja partiti kod dragog Boga odlučila sam se za autobiografiju kako bi ostalo bar nešto zapisano o meni i mojoj obitelji nakon mog odlaska", rekla je u razgovoru za Fenix-magazin.
Tako je nastala knjiga „Ne razumiš“, naslov koji je odabran vrlo promišljeno. "Danas se ljudi međusobno sve manje razumiju. Samo kimaju glavom jedan drugome, a u stvarnosti niti ti znaš što je meni i pravu težinu mojih problema, niti ja znam s čime se sve ti nosiš." Naziv je ostao napisan upravo onako kako ga izgovara ona sama.
"Kad bi knjigu zvala ‘Ne razumiješ’, onda bi to bila neka falša ja. Knjigu nije napisala Iva, nego tvrdoglava i dišpetoža Buba. "Svaku napisanu rečenicu sam proplakala. Pisanje je trajalo svega nekoliko mjeseci, ali emocionalno nije bilo nimalo jednostavno. "Svaku napisanu rečenicu sam proplakala po više puta jer iza svake stoji puno priča i prizora koje sam nanovo proživjela."
Danas na taj proces gleda kao na svojevrsno ozdravljenje od prošlosti. "Dobre stvari i ljude kojih nema sam oživjela, a sve ono loše što sam doživjela i ljude koji su me povrijedili sam otpustila i oprostila." U knjizi nije željela pisati samo o bolesti i invaliditetu. Željela je prikazati sebe i svoju obitelj kao ljude koji su, kako kaže, "donekle normalna obitelj".
Kroz stranice se nižu obiteljske priče, ljubavi, gubici, prijateljstva, svakodnevne situacije i brojni trenuci koji pokazuju da osobe s invaliditetom ne žive izdvojene živote. "Željela sam ljudima pokazati da osobe s invaliditetom nisu invalidi ili osobe s posebnim potrebama. Mi smo osobe koje imaju potrebe kao i svi drugi ljudi, samo ih ostvarujemo na malo drugačiji način." Nakon moždanog udara trebalo joj je vremena da prihvati kako je društvo više ne vidi na isti način.
"U mojoj glavi se ništa nije promijenilo, ali ubrzo sam shvatila po pogledima i ponašanju ljudi da sam ja neka druga Iva koja teško hoda i frflja dok priča." Priznaje da ju je tada bilo sram i da se stalno nekome dokazivala. Danas razmišlja drukčije. "Došla sam do faze da me nije briga tko što kaže i jedino mi je važan moj mir i da ne povrijedim ljude do kojih mi je stalo. "Možda upravo zato knjiga nema ni trunke samosažaljenja. Napisana je s humorom, često i crnim humorom, a Iva otvoreno priznaje da se voli rugati na vlastiti račun. "Nikako mi nije bila namjera da me čitatelji sažalijevaju ili da im kukam."
Boljele su me predrasude i sumnje
Najviše su je tijekom života boljeli predrasude i sumnje u njezine sposobnosti, a najveće tuge bile su smrti najbližih članova obitelji. "Od četveročlane obitelji ostala sam sama", kaže. Unatoč tome, u njezinim riječima nema gorčine. Govori o poslu, prijateljima, udruzi, crkvi, svom psu Điđiju i zadovoljstvu koje osjeća kada uspije ostvariti nešto što mnogi smatraju nemogućim.
Na pitanje koliko je društvo danas inkluzivno prema osobama s invaliditetom, smatra da je situacija mnogo bolja nego prije petnaestak godina. "Uključeni smo u sve pore društva", kaže, ali upozorava da i dalje postoje prepreke. Neke su arhitektonske, a neke su, kako kaže, "u glavama zatucanih ljudi".
Reakcije na knjigu uglavnom su pozitivne. Ljudi joj čestitaju na hrabrosti što je svoj život podijelila s javnošću. Kritika je bilo malo, ali ih danas promatra kao potvrdu da je napravila nešto vrijedno. A glavna poruka knjige možda najbolje stane u jednu njezinu rečenicu: "Život je ovdje i sada." Ili, kako sama dodaje: "Pomogni čovjeku dok je živ, poslije je tako svejedno."
Možda upravo zato "Ne razumiš" nije knjiga o bolesti, rehabilitaciji ili invaliditetu. To je knjiga o životu – ispričana bez patetike, bez uljepšavanja i s puno humora. Knjiga koja podsjeća da sreća ne dolazi uvijek iz okolnosti koje su nam dane, nego iz načina na koji ih odlučimo živjeti.
Otvori KEKS Pay
