Šareni vizualni identitet zagrebačke Univerzijade, zaigrana crveno-bijela ambalaža Podravkine juhe, brojni proizvodi Fotokemike i prepoznatljiv logo HEP-a samo su neki od dizajna po kojima pamtimo Dušana Bekara, dobitnika jugoslavenskog Oskara za ambalažu, čiju smo sjajnu izložbu "Porodica i domaćinstvo: Lepršava svakodnevica Dušana Bekara" jesenas gledali u Tehničkom muzeju, a svjetlo dana sada je ugledala i prva publikacija o njegovu radu, simbolično nazvana "Bekar: Preludij".
Ova dvojezična monografija, u izdanju Hrvatskog dizajnerskog društva, samim svojim nazivom jasno nam daje do znanja kako je ovo samo početak obrade velike dizajnerske arhive. Naime, među grubim skicama, prijedlozima dizajna, ugovorima s klijentima te finalnim dizajnerskim rješenjima pronalazi se dovoljno materijala za brojna daljnja istraživanja, a kojima ova monografija definitivno otvara put, otkriva Alira Hrabar Bekar, urednica knjige te supruga Dušana Bekara mlađeg, koja je uz autore tekstova Marka Goluba, Kseniju Foretić i Irmu Puškarević te povjesničara dizajna Feđu Vukića, prošloga tjedna predstavila "Preludij".
– Ono što meni već godinama nije jasno, a predstavlja dodatan poticaj objavljivanju ove knjige, jest zašto hrvatskim javnim i akademskim prostorom kruže mitovi da je Bekarov rad malo poznat? (...) Neka njegova kreativna i konceptualna rješenja za tvrtke INA, HEP, Podravka, Saponia ili brendove Borosana ili Startas još uvijek su u upotrebi bilo u izvornoj bilo u redizajniranoj varijanti, dok je većina ostalih duboko utkana u kolektivnu memoriju ljudi s balkanskog prostora. Pa ipak iz nekog razloga nije bio prisutan u kritičkim tekstovima iz 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih godina, ni danas u radovima koji obrađuju povijest oglašavanja i marketinga, a čak nema ni leksikografsku jedinicu – kazala je u predgovoru monografije Alira Hrabar Bekar, koja dizajnerov rad intenzivno istražuje već desetak godina.
Iako Dušan Bekar možda nije bio osoba koju se moglo vidjeti u medijima, njegovi su radovi bili prisutni svugdje – što u dizajnima velikih tvrtki kao što je brodogradilište Uljanik, što u radu oglašivačke agencije Ozeha, što u svakodnevnim proizvodima poput ženskih čarapa, tekućeg deterdženta BIS ili Kalodonta. A kako bi se dobio što pregledniji uvid u bogat opus ovog velikog hrvatskog dizajnera, sama je monografija podijeljena u tri dijela, odnosno na tri autora. Irma Puškarević tako se osvrnula na tipografiju, Marko Golub istraživao je Bekarove fotografske postupke u dizajnu, dok se Ksenija Foretić bavila prostornošću Bekarovih likova.
– Bekarov je pristup demokratičan, on traži i pronalazi način prezentacije novih vrijednosti široj publici, onoj koja možda ne ulazi nužno u muzeje i ne posjećuje redovito kazalište, ali razvija uređenu kulturu života unutar vlastita četiri zida, unutar kvarta, radnog mjesta. Koristi ih kao motiv, obraća im se, ozbiljno i s poštovanjem, ipak uz izrazitu zaigranost. Često i uz iznimno zahtjevnu kategoriju izričaja: duhovitost (...) Igra se. Jer može i zna – navodi Ksenija Foretić, likovna kritičarka te voditeljica Odjela za kulturu i nakladništvo u zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu.
Kroz Bekarove radove shvaćamo kako je ovdje zaista riječ o čovjeku koji je stvarao s nevjerojatnom lakoćom i virtuoznošću te koji je svojim grafičkim rješenjima "značajno utjecao na kulturu komercijalnog oglašavanja, kao i na začetak oblikovanja marketinške struke u skladu sa zapadnim tržišnim modelima", kazala je Alira Hrabar Bekar. Dušan Bekar, dakle, nije bio samo grafički dizajner, već interdisciplinarni umjetnik čiji se dijapazon proteže od crtačkih i slikarskih do fotografskih tehnika, a u svima njima jasno raspoznajemo dvije karakteristike – humor i igru.
– Njegov duh je do kraja bio eklektičan. Ovisno o prirodi projekta, ciljanoj publici i drugim kontekstualnim zadatostima služio se klasičnom ilustracijom čiji je rukopis blizak karikaturi i animiranom filmu te, naravno, tipografijom u kojoj je bio izvanserijski vješt i precizan – kaže Marko Golub, likovni kritičar, kustos i voditelj HDD galerije na čije se riječi nadovezala istraživačica i grafička dizajnerica Irma Puškarević.
– Bekarov svestrani opus zasnovan je na propitivanju raznih stilova i trendova, kao i na činjenici da nije zazirao od novih tehnoloških postupaka. To je pridonijelo da unese dozu duhovitosti kod oblikovanja slova te da bude efikasniji. Koristeći se kaligrafijom, slikarskom tehnikom, ilustracijom i tipografijom, daje formu vizualnim komunikacijama kroz slovne znakove koji imaju odjek u potrošačkoj svakodnevici i postaju sastavni dio vizualne kulture.
Dušan Bekar mlađi, koji je s Bekarom starijim počeo raditi osamdesetih godina, još nam je u prošlogodišnjem razgovoru potvrdio očevu želju za stalnim usavršavanjem i eksperimentiranjem s novim umjetničkim tehnikama, rekavši kako je siguran da bi umjetna inteligencija danas bila nešto što bi njegov otac prihvatio i uklopio u svoj rad, a Irma Puškarević zaključno je dodala kako Bekarov opus može poslužiti kao "primjer na temelju kojega možemo pratiti razvoj lokalnog i regionalnog grafičkog dizajna tijekom društvenih, kulturnih, političkih i tehnoloških promjena kroz drugu polovicu 20. stoljeća."
Dušan Bekar svojim je radom uvelike pridonio osvještavanju važnosti vizualne komunikacije na našim prostorima, a svojom se prepoznatljivom estetikom i tada još neviđenim vizualnim rješenjima pozicionirao možda i na najviše mjesto hrvatskog dizajnerskog neba. Ondje, iako je preminuo 2019. godine, zauvijek ostaje jedna od najsjajnijih zvijezda.
Otvori KEKS Pay
