Hrvatski filmaši ovih dana punom parom spremaju se za svoj događaj godine, Pula Film Festival, koji će se od 9. do 16. srpnja održati 73. put. Naš najveći i najdugovječniji filmski festival se ove godine odvija pod sloganom "Svemir u nama", a svečano će ga otvoriti film "Svadba" redatelja Igora Šeregija, ostvarenje koje je s 800.000 gledatelja u Hrvatskoj i više od dva milijuna u regiji postiglo neviđen povijesni uspjeh. Srce festivala ostaje natjecateljski program hrvatskog filma, u kojem ćemo ove godine gledati jedanaest raznolikih naslova, s uzbuđenjem publika očekuje i program PoPularna Pula uz nove filmove poput "Gorkog Božića" Pedra Almodóvara, "Očevine" Paweła Pawlikovskog i blockbustera ljeta, "Odiseje" Christophera Nolana, kao i natjecateljski Regionalni program, s pet izvrsnih ostvarenja iz susjednih zemalja – Srbije, Crne Gore, Slovenije i Italije.
Jedna je doista sjajna novost na Puli i program "Druga scena", s tri filma, koji daje prijeko potreban prostor hrvatskim filmovima nastalim izvan sustava javnog financiranja. Također, tisuće posjetitelja u Areni, saznajemo, dočekat će i neki opipljivi noviteti – nove, udobnije stolice i nova projekcijska kabina. Uz Arenu, projekcije će se odvijati i u Kinu Valli, Istarskom narodnom kazalištu, na plaži Ambrela i na Brijunima, a tu su i izložbe, radionice, industrijski program PulaPRO...
O svemu što nas čeka od idućeg tjedna i još mnogo toga, uoči festivala porazgovarali smo s njegovim umjetničkim ravnateljem, Danijelom Pekom, koji posljednje četiri godine Pulu vodi s jednostavnom i konkretnom idejom: "Pula nije samo smotra nego aktivni sudionik u životu hrvatskog filma, a festival postoji da bi pomogao filmovima – ne da bi ih ocjenjivao s distance."
Ovogodišnji Pulski filmski festival otvara igrani film "Svadba" Igora Šeregija – riječ je o, bez pretjerivanja, pravom hrvatskom filmskom fenomenu. Je li se odluka da upravo on otvori festival nametnula sama od sebe?
Ispričavam se što ću početi dosadno, brojkama. Gledanost svih hrvatskih filmova u kinima u 2024. godini bila je nešto manje od 150.000 gledatelja. Prošle godine narasla je na 330.000 gledatelja, čime je 2025. postala druga najbolja godina za gledanost našeg filma otkad postoji HAVC. Ove godine će samo "Svadba" imati više od 800.000 gledatelja, a zajedno s "Glavonjom" i drugim filmovima koji nam dolaze nakon Pule, vjerujem da ćemo do kraja godine preskočiti brojku od milijun gledatelja za hrvatski film. To je četvrtina ukupnog broja prodanih kinoulaznica, to je veća gledanost nego je može ostvariti ijedan hollywoodski blockbuster. To nije samo uspjeh i fenomen, to je promjena trenda, promjena paradigme, promjena lažnih narativa da ne znamo raditi filmove za publiku i da publiku ne zanima hrvatski film. Zato "Svadba" otvara Pulu, jer želimo na našem najvažnijem festivalu proslaviti sve uspjehe hrvatskog filma, i one na svjetskim festivalima i one pred domaćom publikom. Jednako su nam važni, jednako su nam potrebni za vitalnu, suvremenu i raznoliku kinematografiju kakvu Hrvatska danas ima.
Uvidom i u ovogodišnji program, čini mi se da PFF uspijeva pronaći lijepu ravnotežu između komercijalno uspješnih filmova, kao i autorskih i festivalskih naslova, debitantskih filmova... Koliko vam je to važno i čime se vodite u selekciji?
Nacionalni festival je nužno presjek svega što radimo, a hrvatska kinematografija razvija se u više dobrih smjerova. HAVC je još prije 15-ak godina pokrenuo pravu malu renesansu time što je uveo razvoj i financiranje debitantskih filmova, a posljednjih godina gledamo i žanrovsku raznolikost te procvat dokumentarnog i animiranog filma. U Puli to pratimo, uveli smo dokumentarni i animirani u glavni program, debitanti mogu otvoriti festival, dokumentarci pobijediti, producenti dobiti Zlatnu arenu. Pula mora biti relevantna i za autora koji je snimio svoju prvu intimnu dramu, i za producenta koji je upravo oborio kinorekord, i za petogodišnjaka koji prvi put sjedi u Areni. Kad nam uspije da svi oni pronađu nešto svoje – i da budu u Puli istovremeno, da se sretnu – to je za mene pravi uspjeh festivala.
U najavi festivala spomenuli ste da je ova filmska godina bila izuzetno zanimljiva, s novim autorima i debitantima, ali i već afirmiranim redateljima. Kako biste opisali ovogodišnji presjek hrvatskog filma i kako se on odrazio na program u Puli?
Iako sam ih već pogledao, s nestrpljenjem čekam početak festivala kako bih zajedno s publikom filmove doživio još jednom. Prvi filmovi Mate Ugrina "Sitni lopovi" i "Koke" Igora Jelinovića obećavaju i daju dojam da su ih radili iskusni autori, Zvonimir Jurić počastio nas je svjetskom premijerom filma "Male stvari", za mene osobno njegova najboljeg filma dosad. Manjinske koprodukcije su isto toliko raznolike, od slovenskog kinohita do autorske drame koja dolazi izravno sa festivala Karlovy Vary. Sve u svemu, filmski svemir nam je stvarno izuzetno zanimljiv.
A u programu PoPopularne Pule ove godine nalaze se novi filmovi Pedra Almodóvara i Pawela Pawlikowskog, koji dolaze s Cannesa, te "Odiseja" Christophera Nolana kao jedan od najiščekivanijih svjetskih naslova. Koliko je teško dovesti takve globalne naslove u Pulu? Zgodno je primijetiti i da će jedan antički spektakl, kakvim se najavljuje "Odiseja", biti prikazan u jednom spektakularnom antičkom prostoru kao što je Arena!
Pulska Arena je izuzetna i svjetski prepoznata lokacija koja otvara mnoga vrata, ne koristimo to još uvijek dovoljno. Vjerujem da će projekcija "Odiseje" biti poseban doživljaj, jedan od onih koje pamtite cijeli život. Popularni program nam je također važan i posljednjih godina funkcionira kao odlična nadopuna glavnom programu.
S druge strane spektra, tu je i novi program "Druga scena" koji prikazuje nezavisne hrvatske filmove nastale bez javnog financiranja. Takvi filmovi uglavnom prolaze debelo ispod radara – kako je došlo do toga da im posvetite cijeli jedan program?
Svake godine ovog mandata imali smo film ili više njih koji su bili "na rubu" selekcije, često autorski ili zanatski zanimljivi, ali nastali u uvjetima zbog kojih bi bilo nepravedno prema njima da se natječu s filmovima iz "regularne" kinematografije. Ove godine odlučili smo tri takva filma – "Elektroničke vještice" Maje Čule, "Tuđe stvari" Morena Bogdana i "Među nama" Laure Pascu – izdvojiti u poseban program kako bismo im pomogli da dobiju pozornost, a njihovi autori možda bolje uvjete za iduće radove.
I regionalni program, koji uključuje filmove iz Slovenije, Srbije, Crne Gore i Italije, uveden je nedavno. Kakav ste interes publike za regionalni film do sada primijetili?
Regionalni program smo otvorili upravo na poticaj publike koja nam je i izravno i u jednom istraživanju poručila da ih zanimaju filmovi koje rade naši susjedi, neovisno o tome jesu li to naše koprodukcije. Ove godine predstavit ćemo raznolike filmove, od talijanskog horora, dvije slovenske fantastične drame do crnogorske crne komedije. Vjerujem da je to program koji će biti sve važniji i zbog Zlatne arene koju dodjeljujemo, a koja je i nama i regiji najvažnija filmska nagrada.
Niste zaboravili ni tradicionalno popularne dječje filmove, među kojima je i animirani "Momo" sniman na lokacijama u Puli. Koliko je vam je stalo da festival aktivno gradi novu, mlađu publiku?
Samo u natjecateljskom programu imamo i tri filma za djecu, od čega jedan animirani, "Kristalni planet" Arsena Antona Ostojića – to je treći put da imamo dugi animirani u četiri godine festivala. Vjerujem da će naša djeca, koja su uvijek s nama na festivalu, zauvijek pamtiti projekcije u Areni. Zajedno s tisućama svojih vršnjaka. To su potencijalni gledatelji hrvatskog filma za sljedećih 60-70 godina. I ne samo gledatelji, nego netko tko će jednog dana možda i sam snimiti film. I to je strateški možda najvažniji dio programa, ne samo radi filma nego i očuvanja hrvatskog jezika i kulture. Kao roditelji vrlo često vidimo kako sadržaj na stranim jezicima utječu na našu djecu i koliko ih veseli kad filmove u potpunosti razumiju.
Ove godine u Areni su postavljene nove stolice i nova projekcijska kabina. Moram priznati, prva sam koja pozdravlja nove stolice! Doista smatram da to osjeća li se gledatelj udobno ili neudobno itekako utječe na njegovo iskustvo gledanja filma. Koliko takva tehnička i infrastrukturna poboljšanja mijenjaju način na koji publika doživljava film – posebice u tako specifičnom prostoru kao što je pulski amfiteatar?
Svake godine radimo na tome da poboljšamo tehničke i infrastrukturne uvjete na svim našim lokacijama i moram reći da sam jako zadovoljan kako festival danas izgleda. Nove sjedalice i projekcijska kabina dio su te filozofije – publika zaslužuje da film vidi i čuje onako kako je zamišljen. I ja se veselim novim stolcima, iako moram priznati da se najviše sjećam projekcija koje sam gledao sa gornje "tribine", sjedeći na travi i kamenju.
Festival zatvara restaurirana verzija filma "Kako je počeo rat na mom otoku" u povodu 30. godišnjice. Taj film jedan je od najgledanijih, odnosno, odnedavno drugi najgledaniji hrvatski naslov. Kao da ima neke simbolike u tome da ove godine prikazujete dva najuspješnija hrvatska filma u povijesti…
Drago mi je da se prepoznaje simbolika – otvaramo filmom koji je upravo oborio rekord gledanosti, a zatvaramo filmom koji je taj rekord držao trideset godina. "Kako je počeo rat na mom otoku" to je napravio humorom i emocijom 1996., "Svadba" to radi energijom i toplinom 2026. Za moju generaciju Brešanov film bio je izuzetno bitan, poruka da je rat gotov i da se možemo nastaviti smijati. Nadam se da je i "Svadba" tako značajna za mnoge mlađe generacije. Trideset godina razmaka, ista poruka: film koji razumije svoju publiku – publika prepozna i uzvrati.
Što mislite, koliko se Pula promijenila otkako ste preuzeli umjetničko vodstvo? Što biste voljeli da ostane "iza vas"?
Nadam se da smo tijekom četiri godine postavili novu ideju festivala: da Pula nije samo smotra nego aktivni sudionik u životu hrvatskog filma, da festival postoji da bi pomogao filmovima – ne da bi ih ocjenjivao s distance. Ako taj duh ostane, sve ostalo može se mijenjati i prilagođavati. Konkretno, veseli me što smo podigli razinu projekcija, uveli programe za razvoj i distribuciju, otvorili se prema regiji i prema svim filmskim rodovima. Ali najvažnije mi je da se filmaši koji dolaze u Pulu osjećaju dobrodošlo i uvaženo. To je osnova svega.
Gdje vidite Pulu u odnosu na druge velike europske festivale?
Pula je nacionalni festival s jednom od najspektakularnijih lokacija na svijetu i misijom koja se razlikuje od velikih međunarodnih festivala – da budemo vjetar u leđa hrvatskom filmu. Usidreni smo u konkretnoj kinematografiji i obraćamo se konkretnoj publici. Gdje vidim prostor za rast – u prepoznatljivosti Pule kao regionalnog i europskog huba, mjesta na kojem projekti nastaju, gdje se filmaši upoznaju i druže, počinju razmišljati o suradnjama koje će rezultirati filmovima za pet godina. U tome smo tek na početku.
Ostvarili ste i sjajnu producentsku karijeru – da spomenemo samo golemi uspjeh filmova "Murina" i "Čovjek koji nije mogao šutjeti". Vlasnik ste produkcijske kuće Antitalent i rentala Cinecro… Kako sve to uspijevate "žonglirati"?
Raditi u Puli odlučio sam se zbog iskustva koje sam kao producent doživio na brojnim festivalima, mislim da sam tako prepoznao što filmašima treba. A rad na festivalu pomaže mi da kao producent vidim širu sliku – što publika traži, što nedostaje, koji glasovi nisu dovoljno zastupljeni. Žongliram teško, loptice često ispadaju, ne bih uspio ništa da nemam sjajne suradnike i na festivalu i u produkciji i u rentalu.
Ima li dana kada ne radite – i što onda najradije radite?
Kad ne radim najradije bih čitao, ali ispada da i to radim za posao.
Kad smo kod toga, koliko mi je poznato, Antitalent trenutačno sprema ekranizacije čak tri knjige. "Črna mati zemla" i "Ciganin, ali najljepši" Kristiana Novaka te "Crvena voda" Jurice Pavičića. U kojoj su fazi ti projekti i što nam o njima možete otkriti?
Dodajem na popis još i Kristianov "Slučaj vlastite pogibelji", "Čudo u Poskokovoj dragi" Ante Tomića i "Meduze žive zauvijek, dok ih ne uhvate" Nađe Petrović. Planiramo adaptirati i jednu dramu Tene Štivičić. Sve redom sjajne knjige koje volim i preporučujem svima, te prema njima i autorima osjećam ogromnu odgovornost. "Crvena voda", "Črna mati zemla" i "Čudo" su najbliže realizaciji, iako to blizu znači još barem godinu do snimanja, a onda još godinu dana dok ih ne prikažemo publici.
Također, "Ciganin ali najljepši", kao i "Crvena voda" bit će adaptirani u TV serije – hrvatske serije redovito odlično prolaze kod publike. A na svjetskoj razini, serije su na apsolutnom vrhuncu. Ima li načina da se i mi probijemo na svjetsku pozornicu i velike streaming-platforme?
Naše serije i filmovi već su dugo na globalnim streaming-platformama, možemo to zahvaliti kreativnosti i sposobnosti naših autora i produkcija, ali i podršci Ministarstva kulture koje je proguralo vrlo progresivan Zakon o medijima koji nam "otvara vrata". Streaming-platforme su također pokazale da publika širom svijeta gleda sadržaj na jezicima koje ne govori, što znači da nema razloga zašto hrvatska priča ne bi mogla proći isti put. Uvjet je uvijek isti: priča dovoljno univerzalna u emociji, a dovoljno specifična u detalju da bude zanimljiva i nekome tko nikad nije bio u Hrvatskoj. I "Ciganin" i "Crvena voda" imaju taj potencijal.
Već je izlizano spominjati kako hrvatski film, dok niže uspjehe na svjetskim festivalima, domaću publiku nikako da privuče u kino, među ostalim i zbog toga što smatram da se percepcija hrvatskog filma polako mijenja. Jedan odličan primjer je i "Svadba" – mislite li i vi da bi ovo mogla biti prekretnica za hrvatski film ili je u pitanju svojevrsni one hit wonder?
Izgleda da ću i završiti dosadno, s brojkama. Ovih 330.000 gledatelja hrvatskog filma od prošle godine činilo je manje od 10% ukupnog broja gledatelja u kinima. Ove godine ćemo i sa "Svadbom" doći na 25% prodanih kinoulaznica. Dok je nama to fenomen, u Slovačkoj, zemlji slične veličine, stanovništva, jezika i povezanosti sa susjedima, gledanost domaćeg filma je redovito na razini 25 do 30%, a svake godine proizvedu tri puta više filmova nego Hrvatska. To je jedan od razloga što film, filmske zvijezde i autori u Slovačkoj imaju potpuno drukčiju javnu, tržišnu i društvenu vrijednost nego što imaju u Hrvatskoj.
Nažalost, "Svadba" je za sada iznimka, nastala prvenstveno zbog dugogodišnje upornosti svog redatelja i producenta. No ne mora biti, to je formula koja se može ponoviti – ne kopiranjem "Svadbe", nego razumijevanjem principa koji stoji iza nje – da je publika uvijek tu i cijeni filmove koji joj se obraćaju izravno, s poštovanjem i bez kompleksa. Što više filmova bude imalo taj stav, to će se manje govoriti o "one hit wonderima" a više o živoj, snažnoj kinematografiji kakvu zaslužujemo i kakvu gradimo. Stvarno se nadam da će ovo biti prekretnica u tom smjeru i da ćemo svi mi koji radimo filmove, shvatiti da je relevantnost pred publikom jednako važna kao pred strukom i kritikom.
Otvori KEKS Pay
