Na Ponta Lopud Film Festivalu prošlog se tjedna okupilo mnogo vrlo jakih autorskih imena. Među njima je iznova bio Peter Spears, oskarovac koji je trećinu karijere proveo kao glumac u američkim filmovima i serijama, zatim se okušao kao redatelj, a u zreloj dobi nametnuo se kao producent čiji filmovi prikazuju ljude s margine, od cestovne drame "Zemlja nomada" s Frances McDormand do migrantske romanse "Drift" s Cynthijom Erivo. Razgovarali smo nakon mentorskih radionica koje je održao našim filmašima spajajući svoje hollywoodsko i europsko produkcijsko iskustvo.
Za početak, kada govorimo o vašim filmovima, znam da ste najpoznatiji po filmovima poput "Nomadlanda" i sličnih projekata. No ono čega se ja sjećam odavno jest jedan pomalo kultni kratki film s likovima iz "Ulice Sezam".
Ha-ha, naravno! "Ernest and Bertram"!
Možete li mi ispričati kako je do toga došlo?
U tom sam razdoblju već dugo radio kao glumac i pokušavao sam pronaći druge načine da imam više kontrole nad vlastitim umjetničkim životom. Nisam želio samo čekati audicije, nego pisati, režirati, pokretati stvari koje su proizašle iz moje glave. Prijatelj i ja došli smo na ideju za adaptaciju drame Lillian Hellman "The Children's Hour", kao i kasnijeg filma sa Shirley MacLaine i Audrey Hepburn. Priča prati dvije učiteljice koje vode školu za djevojčice, a jedna učenica proširi glasinu da su njih dvije zapravo par. Pitali smo se: što kada bi ta priča bila ispričana kroz likove Ernieja i Berta iz "Ulice Sezam"? Ideja je nastala iz spoja tadašnjih konzervativnih rasprava u Americi, u kojima su neki tvrdili da su Ernie i Bert homoseksualni par koji živi zajedno, te apsurdnih kampanja protiv emisije jer navodno loše utječe na djecu. Isprva smo se tomu smijali kao šali za večerom, ali onda sam pomislio da tu zapravo ima nečega. Film smo snimili tijekom jednog vikenda, u kući mojih prijatelja. Kostime je izradio prijatelj koji je radio velike kostime za likove u Disneylandu. Poslali smo ga na Sundance, gdje je prihvaćen i premijerno prikazan. Gotovo odmah nakon toga dobio sam pismo o zabrani korištenja likova od Children's Television Workshopa. Nastala je i velika medijska priča oko filma. Kao što često biva, kontroverza je dovela do toga da ga je vidjelo više ljudi nego što bi ga inače vidjelo.
Taj se film danas, usprkos zabrani, može pronaći na YouTubeu.
Nedavno sam ga ponovno pogledao nakon mnogo godina i bio sam podijeljenih osjećaja. S jedne strane, i dalje sam ponosan na ono što smo napravili. S druge strane, bilo mi je žalosno vidjeti koliko su teme koje je film ismijavao i danas aktualne. Borbe koje su postojale pedesetih i šezdesetih godina kada je nastala originalna priča, ili prije dvadeset godina kada sam snimio kratki film, i dalje traju. Ponekad se pitam hoće li to ikada završiti. Ipak, vjerujem da napredak postoji, korak po korak.
Kako je izgledao vaš put od te kontroverze do produkcije nekih od najuspješnijih filmova današnjice?
Upoznao sam puno ljudi zahvaljujući njemu. Nakon toga režirao sam i jedan mali nezavisni film, ali sve više sam osjećao da me privlači uloga producenta, odnosno osobe koja je uz projekt od samog početka do samog kraja. Kao strastveni čitatelj stalno nailazim na knjige za koje pomislim da bi mogle postati filmovi. Tako sam primjerice vrlo rano pročitao "Zovi me svojim imenom" i odmah pomislio da bi to mogao biti film. To su uglavnom priče koje nisu veliki komercijalni hitovi. To su priče srca. Često su to priče marginaliziranih ljudi koji vode marginalizirane živote. Drago mi je što mogu biti njihov zaštitnik.
To me dovodi do pitanja o kojem mnogo razmišljam posljednjih godina. Puno govorimo o položaju žena u filmskoj industriji. Što je s položajem queer osoba? Kako ste ga vi doživjeli kao glumac, producent i osoba iza kamere?
Kada sam počinjao kao glumac, agenti i menadžeri savjetovali su mi da taj dio života držim skrivenim. To je jedan od razloga zašto sam postupno počeo osjećati da me gluma sama po sebi možda neće ispuniti. Ako živite skrivenim životom, ne možete potpuno donijeti sebe u svoju izvedbu. Kao da pokušavate igrati s jednom rukom vezanom iza leđa. Moji heteroseksualni kolege dolazili su na audicije potpuno svoji. Kamera to vidi. Redatelji to vide. Shvatio sam da ne mogu promijeniti vrijeme u kojem živim, ali mogu promijeniti vlastiti put. Danas poznajem mlade glumce koji otvoreno žive svoj identitet i rade u industriji na mnogo autentičniji način. Priče koje danas pričam često su izrazito queer ili barem imaju queer perspektivu. Čak i "Nomadland" u sebi nosi određenu queer senzibilnost.
Moj otac, koji je i sam producent i mnogo je u životu putovao, nedavno je vidio taj film i rekao mi je kako nikad nije vidio takvu Ameriku.
Priznajem, ni sam je nisam poznavao. Knjiga mi je približila, ali Chloé Zhao mi je pokazala Ameriku za koju nisam znao da postoji. Mislim da je to povezano i s činjenicom da je Chloé kinesko-američka redateljica, imigrantica, i promatra Ameriku kroz drukčiju prizmu. Film "The Rider", zbog kojeg smo poželjeli da upravo ona režira "Nomadland", bio je nevjerojatan prikaz američke muškosti na marginama društva. Slično je bilo i s Lucom Guadagninom, s kojim sam radio na filmu "Bones and All". Sjećam se da sam nakon "Nomadlanda" ponovno krenuo na put kroz Ameriku, ovaj put s Lucom. Oba su filma cestovni filmovi, a ipak su mi pokazala dvije potpuno različite Amerike. I to je svojevrsni portret kontinenta kakav rijetko prikazuju američki autori. Vaš otac je to lijepo opisao. Možda nikada nije vidio tu Ameriku, ali ju je odmah prepoznao kao istinitu.
Za kraj, budući da ste ovdje već više godina i upoznali ste mnogo hrvatskih redatelja, glumaca i autora – jeste li vidjeli nešto što vas je posebno zaintrigiralo?
Ove je godine iskustvo bilo drukčije jer smo kao mentori na Lopudu mnogo dublje ušli u same projekte. Sudionici nisu dolazili samo predstaviti sebe, nego konkretne filmove koji su već gotovo financirani, sa završenim scenarijima i okupljenim ekipama. Moram reći da sam bio oduševljen specifičnošću njihovih glasova. Pitali su me na radionici što bih rekao da su mi takvi projekti predstavljeni u Americi. Iskreno, rekao bih da bi im tamo put bio vrlo težak. Ali to ne znači da bi se trebali mijenjati kako bi se prilagodili američkom sustavu. Upravo suprotno. Ti filmovi djeluju potpuno autentično, duboko ukorijenjeni u regiju, njezinu kulturu, ritam života i umjetničku tradiciju. To su priče koje bi upravo oni trebali pričati. Sjetimo se filma Antonete Alamat Kusijanović. Bio je toliko specifično vezan za nju i ovaj prostor da je jednostavno morao pronaći put do publike. I pronašao ga je. Isto vrijedi za Nebojšu Slijepčevića i njegov kratki film nominiran za Oscara. Takav film nije mogao nastati nigdje drugdje. U tome je njegova snaga, autentičnost koju ljudi prepoznaju. Ne treba odustajati od toga.
Otvori KEKS Pay
