Film "Žena kojoj sam čitao" (The Reader), snimljen prema hvaljenom poluautobiografskom romanu Bernharda Schlinka, započinje kao priča o zabranjenoj ljubavi i seksualnom buđenju. U Zapadnoj Njemačkoj 1958. godine, petnaestogodišnji Michael Berg (David Kross) slučajno susreće Hannu Schmitz (Kate Winslet), kondukterku u tramvaju dvostruko stariju od njega.
Nakon što mu pomogne dok je bolestan, među njima se rađa intenzivna, tajna afera. Njihovi susreti postaju ritual ispunjen strašću, ali i književnošću; Michael joj, na njezin zahtjev, čita naglas klasike, od Homera do Čehova, prije svakog intimnog trenutka.
Hanna je zagonetna, povremeno gruba i emocionalno distancirana, no njihova veza ostavlja neizbrisiv trag na mladiću. Međutim, jednako naglo kako je i započela, afera se prekida. Hanna jednog dana jednostavno nestaje bez riječi, ostavljajući Michaela slomljenog srca i s pitanjima koja će ga progoniti godinama. Njezin nestanak zatvara prvo poglavlje njegova života, ali otvara vrata mračnoj tajni koja će definirati ne samo njegovu budućnost, već i njegovo shvaćanje ljubavi, pravde i srama.
Osam godina kasnije, priča dobiva dramatičan zaokret. Michael je sada student prava na sveučilištu i, u sklopu seminara, prisustvuje suđenjima za ratne zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata. Na optuženičkoj klupi, među skupinom bivših SS čuvarica iz koncentracijskog logora Auschwitz, prepoznaje svoju prvu ljubav, Hannu. Šokiran, Michael pasivno promatra kako se pred njegovim očima odmotava njezina stravična prošlost. Optužena je za sudjelovanje u smrti tristo židovskih žena koje su izgorjele u zapaljenoj crkvi tijekom marša smrti. Dok druge optuženice složno upiru prstom u nju, tvrdeći da je upravo ona bila glavna i da je sastavila ključno izvješće o incidentu, Hanna se brani šutnjom ili nespretnim, gotovo djetinjastim odgovorima. Michael, jedini u sudnici koji poznaje djelić njezine intime, počinje shvaćati da Hanna skriva tajnu. Ta tajna, kako se ispostavlja, za nju je sramotnija i poraznija od same optužbe za masovno ubojstvo, tajnu zbog koje je spremna prihvatiti doživotnu kaznu umjesto da je otkrije sudu.
Hanna Schmitz je, naime, nepismena. Ta činjenica, koju je skrivala cijeli život, ključ je za razumijevanje njezinih postupaka, kako u logoru tako i u sudnici. Njezino inzistiranje da joj Michael čita, njezino odbijanje promaknuća na poslu koja su zahtijevala pismenost, i konačno, njezino priznavanje autorstva izvješća radije nego da pruži uzorak rukopisa - sve su to posljedice dubokog srama. Njezina nepismenost u filmu postaje moćna metafora za širu, moralnu nepismenost dijela njemačkog naroda koji je sudjelovao u nacističkim zločinima. Kako je objasnio redatelj Stephen Daldry, film namjerno zadržava moralnu dvosmislenost. Je li Hanna u potpunosti kriva? Nije naredila spaljivanje, ali nije ni otvorila vrata crkve. Njezina nepismenost ne oslobađa je odgovornosti za slanje žena u plinske komore, što i sama priznaje, ali postavlja pitanje o njezinoj sposobnosti shvaćanja kompleksnosti situacije i donošenja vlastitih odluka izvan okvira nametnutih pravila. Ona je zarobljenica vlastitog neznanja, nesposobna prepoznati suptilnosti, ironiju ili mogućnost "kršenja pravila" čak i kada je to jedina ispravna stvar.
Kroz lik odraslog Michaela, kojeg tumači Ralph Fiennes, film istražuje dugoročne posljedice ove veze i teret kolektivne krivnje. Michael cijeli život nosi ožiljke; njegov brak se raspao, a odnos s kćeri je hladan i distanciran. Nikome nikada nije ispričao o Hanni, a njezina tajna postaje i njegova. On se bori s pitanjem je li ljubav koju je osjećao prema njoj bila laž, može li se voljeti osoba koja je počinila takve zločine. To je dilema s kojom se suočila cijela jedna generacija Nijemaca - kako voljeti svoje roditelje, učitelje i susjede nakon spoznaje o njihovoj ulozi u Holokaustu? Michael godinama Hanni u zatvor šalje audiokasete na kojima joj čita knjige. Pomoću tih snimki, ona konačno nauči čitati i pisati, no ta novostečena pismenost donosi joj i puno razumijevanje težine vlastitih zločina, što je u konačnici vodi do samoubojstva dan prije izlaska na slobodu.
Iako je autor Bernhard Schlink uvijek odbijao potvrditi tko je poslužio kao inspiracija za lik Hanne Schmitz, mnogi povjesničari, poput profesora Billa Nivena, stručnjaka za suvremenu njemačku povijest, vjeruju da su paralele s jednom od najokrutnijih žena nacističkog režima nepogrešive. Riječ je o Ilse Koch, poznatoj kao "Kučka iz Buchenwalda". Poput Hanne, i Ilse Koch je osuđena na doživotni zatvor te je počinila samoubojstvo dok je služila kaznu. Sličnosti su zapanjujuće: obje potječu iz siromašnih obitelji i obje su bile poznate po nasilnim ispadima. Hanna u knjizi udara Michaela remenom, dok je Koch bila optužena da je bičem tukla zatvorenike. Obje su imale moć birati zatvorenike za smaknuće, a u oba slučaja postojale su sugestije o seksualnom motivu tih odabira. Ilse Koch je bila optužena za afere sa zatvorenicima, dok su Hannu njezine kolegice sumnjičile da je birala mlade žene za seksualno iskorištavanje. Najšokantnije optužbe protiv Koch odnosile su se na izradu sjenila za lampe od ljudske kože tetoviranih zatvorenika koje je sama birala za smrt. Iako Hannini zločini u filmu nisu tako monstruozni, njezina uloga kao dijela smrtonosne mašinerije i kasnija sudbina snažno odjekuju životnom pričom Ilse Koch, dajući fiktivnoj priči zastrašujuću težinu povijesne istine. Film, ovjenčan Oscarom za maestralnu izvedbu Kate Winslet, tako ostaje potresan testament o ljubavi, sramu i teškom procesu suočavanja s prošlošću koja odbija nestati.
*uz pomoć AI
Otvori KEKS Pay
