Mislila sam pisati o potpuno drugoj temi, no ovaj tjedan me neugodno iznenadilo da Tragači za 2026. nisu dobili institucionalnu podršku Zaklade Kultura nova koju su imali 2024. i 2025. godine i s kojom smo računali u poslovnim planovima za 2026. godinu – znala sam da nikad nisam imala bolje projekte i bolje napisala prijavnicu. Pokušavajući analizirati sve elemente koji su doveli do ovog rezultata, zaključila sam da ću otvoreno ispričati ovu priču kako se i sami ne biste jednako iznenadili, osobito ako se u budućnosti tek planirate prijavljivati na Zakladine programe.
Zaklada je, kao i uvijek, bila transparentna. Još u ožujku pozvala je organizacije civilnog društva da sudjeluju u izradi svog strateškog plana za razdoblje od 2026. do 2029. tijekom kojeg će Zakladu voditi novi upravitelj Ivan Mesek. Sudjelovala sam u tom participativnom procesu i već se tada dalo naslutiti da će Zaklada pojačati fokus na organizacije koje djeluju izvan velikih urbanih centara i da će težiti modelu u kojem se više novca dodjeljuje manjem broju organizacija, kako bi ih se jače i smislenije podržalo. Iako novi strateški plan još nije javno objavljen, ovogodišnji rezultati programa podrške jasno pokazuju da Zaklada aktivno provodi te smjernice.
Govorim ovdje isključivo iz perspektive Tragača. U 2023. godini Zaklada nas je podržala s 7.000 eura. U 2025. godini, kada smo prešli u višu kategoriju podrške, s 12.600 eura. Prošle godine ostvarili smo 71,33 boda. Ove godine 81,33 boda. S 10 bodova više nismo dobili financiranje. Ako ste upoznati sa sustavom evaluacije prijava, znate da to znači da bi bilo dovoljno da su dva od tri evaluatora dala samo jedan bod više u samo jednom segmentu prijavnice – i u prosjeku bismo ostvarili dovoljno da prijeđemo prag. Da, lupam si glavom u zid. Ali ne pišem ovo kako bih dijelila svoje frustracije nego kako bih javno progovorila o tome što ovaj rezultat znači za poslovanje jedne organizacije, ali i za širu sliku stanja u neovisnoj kulturi.
Promotrimo situaciju analitički. U 2024. godini Zaklada je u programsko područje organizacijskog razvoja uložila ukupno 2.376.235,63 eura i podržala 169 organizacija. U 2025. godini taj iznos pao je na 2.295.479,01 eura, a broj podržanih organizacija smanjio se na 156. U kategoriji A2, u kojoj se financiraju programi do 18.000 eura, tijekom jedne godine došlo je do značajnog pada ukupnog iznosa i broja podržanih organizacija. U 2024. godini u ovoj je kategoriji dodijeljeno 919.200 eura za 62 organizacije. U 2025. godini taj je iznos smanjen na 721.020 eura, a podršku je dobilo samo 46 organizacija. To znači da je kategorija A2 u jednoj godini izgubila gotovo 200.000 eura raspoloživih sredstava i šesnaest mjesta koja su prethodno bila dostupna. U kategoriji A3 nije toliko znatan pad ukupnog iznosa financiranja, no podržano je čak 12 organizacija manje. U srednjem segmentu, u kojem se nalazi velik broj organizacija, konkurencija postaje najjača, a prostor financiranja najsuženiji. Time postaje jasno zašto organizacije s preko 80 bodova ove godine ostaju ispod crte, dok bi ranijih godina bez problema dobile podršku.
Zaklada je napravila nekoliko važnih iskoraka u novim smjerovima. Uvedene su nove kategorije podrške koje potiču decentralizaciju i razvoj potpuno novih organizacija, što je dugoročno vrijedno i logično, ali je dodatno oduzelo prostor srednjem segmentu. Po prvi put uvedeno je i posebno programsko područje posvećeno mentalnom zdravlju i dobrobiti djece i mladih, kroz koje je raspodijeljeno gotovo tristo tisuća eura. Sve su to smislene odluke koje odgovaraju potrebama sektora, no istovremeno znače i to da je dio sredstava koji je ranije bio dostupan za organizacijski razvoj sada preusmjeren u druge prioritete.
Ono što želim istaknuti – Zaklada se financira isključivo iz prihoda od igara na sreću. U banalnom prijevodu, koliko ljudi igra loto bez zgoditka, toliko Zaklada može ulagati u svoje programe. Ako je Zaklada jedini instrument institucionalne podrške neovisnoj kulturi na državnoj razini, onda se otvara vrlo jednostavno pitanje: nije li vrijeme da država razmisli o tome da Zakladi osigura dodatna sredstva? Ako Zaklada na sebe preuzima sve više zadaća – na organizacijski razvoj nadovezuju se decentralizacija, osnaživanje novih organizacija, po novome i poticanje projekata koji doprinose mentalnom zdravlju djece i mladih – onda je treba financijski osposobiti da sve te funkcije doista može ispunjavati.
Za Tragače je to pitanje vrlo konkretno. Protekle dvije godine podrške Zaklade, u kombinaciji s institucionalnom potporom Grada Zagreba, omogućile su nam otvaranje dva radna mjesta. To nije samo pitanje jačanja organizacije i stabilizacije njezinog poslovanja. To je stvarna promjena u životima nekih ljudi koji su u Tragačima zaposleni. Bez podrške Zaklade ta se radna mjesta u vrlo kratkom roku ponovno dovode u pitanje, a mi se ponovno nalazimo pred starom dilemom: ako želimo opstati, moramo se okrenuti komercijalnijem programu, iako je upravo odmak od takvog repertoara bio ono što nam je do sada omogućavalo visoke bodove na Zakladinim evaluacijama. Zaklada vrlo široko i suvremeno shvaća umjetnički program, ali i dalje daje najviše bodova onim programima koji su izrazito umjetnički, istraživački, eksperimentalni. Ako se kao organizacija okrenete tržišnim principima, izgubite umjetničke bodove. Ako ostanete posvećeni umjetnosti, a ne dobijete potporu, gubite poslovnu održivost. Poslovni paradoks upisan u ovu dilemu je očit.
Ne mislim da država treba financirati u velikim razmjerima programe koji imaju publiku od tridesetak ljudi, niti zagovaram model potpune ovisnosti o javnom novcu. Smatram opravdanim da svaka organizacija barem jednim dijelom živi od vlastitih prihoda, jer to znači da postoji publika za programe organizacije i stvarna potreba za onim što radimo. Ali ovakav tip nestalne i nedosljedne podrške stavlja nas u situaciju u kojoj se ozbiljno narušava poslovno planiranje, stabilnost i dugoročni razvoj organizacije.
Osobna nota za kraj. Ovaj tjedan me ponovno podsjetio zašto ljudi odlaze iz kulturnog sektora, zašto se organizacije gase, zašto se ljudi u srednjim godinama poput mene uvaljuju na plaće u javnom sektoru. I ponovno sam zahvalna što nisam pod stambenim kreditom i što moj suprug ima stabilnu plaću, pa si i dalje mogu priuštiti koketirati s ovakvom poslovnom nesigurnošću. Dokad ću imati strpljenja za to, ne znam. Ni mogućnosti. U vlastitoj slici sebe i svoje umjetničke persone, voljela bih da ga imam cijeli život. U realnoj i egzistencijalnoj slici života i odgovornosti koje imam prema vlastitom djetetu i obitelji – nisam sigurna.
Otvori KEKS Pay
