Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

Paralalam

Kratka priča "Ranko Marinković" zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora
18. studenoga 2017. u 13:58 1 komentara 415 prikaza

Dok je grupica muškaraca u najboljim godinama kratila vrijeme razgovorom u koji su po nevidljivom redu ulazili politika, novac, žene, sport i karte, konobarica Neda vedro je primala narudžbe i posluživala goste, vješto uzvraćala na dobacivanja, brisala šank i prala čaše. Neda je pristala brineta u ranim četrdesetima. Već pet godina radi u malom kafiću na tržnici za plaću kojom podiže dvije tinejdžerice i brine se o bolesnom mužu.

kratka KRATKA PRIČA Svitanje

– Ma, je l’ to ide Božo? – povika Ribe, vlasnik kafića.

– Božo u odijelu i kravati!? – začudi se Svetac.

– S karanfilom u zapučku! – primijeti Neda.

Doista, između štandova sa špinatom, blitvom i rotkvicom izranjao je izrazito mršav čovjek izborana lica. Iako ga na tržnici svi poznaju, nitko ne može sa sigurnošću kazati koliko ima godina. Sedamdeset, sedamdeset i pet… Izgleda starije, a kreće se mlađe. Božo je samac koji već godinama praktički živi na tržnici. Po cijele božje dane baulja između štandova, vlasnicima kafića iz obližnjeg diskonta za konjak ili travaricu doveze gajbu piva ili soka, razgovara sa svojom kujicom jezikom koji samo njih dvoje razumiju.

kratka priča Kratka priča Nedonošče

– Božo, pa danas nije Dan državnosti! – govori mu Ribe.

– A da se možda nisi odlučio ženiti!? – potkubava Mate.

Božo je samo glasno ispustio svoje karakteristično paralalam i ušao u kafić. Društvu na terasi nikako nije bilo jasno otkud odijelo. Sivo, iznošeno, Boži preveliko odijelo, vjerojatno negdje iz osamdesetih. Božo ga, kažu upućeni, zadnjih petnaestak godina oblači isključivo na Dan državnosti. Pritom na rever prikači i dva ordena „koja mu je Tuđman dao“. U sve druge dane oblači stare, neugledne, nerijetko prljave i poderane stvari.

– Daj Boži rakijicu na moj račun – dovikuje Mate Nedi.

– I neka razgovara s tobom na šanku dok je pije – dodaje Zvonko.

Stalni su gosti “Čudnovatog Josipa” davno opazili da Božo milo gleda Nedu, što je nekima nepresušni izvor šala. Kad s njom razgovara, Božo počne zamuckivati, spušta pogled ili se zacrveni. Drugima uzvraća osorno, s riječju ili dvije, psovkom ili ljutitim paralalam. Ali za Nedu čuva najtiše riječi i najnježniju šutnju.

KRATKA PRIČA Živci

Toga je dana dugo sjedio za šankom. Nije reagirao na pitanja i provokacije. Uz Matinu, popio je i rakijice kojim su ga častili Svetac i Ribe. Na koncu je i sam pozvao jednu. Kada je na trenutak u kafiću ostao sam s Nedom, Božo je iz džepa sakoa izvadio nekoliko puta presavijeni papir, pažljivo ga stavio na šank, na njega položio karanfil i – s pogledom uprtim u strop – rekao:

– Pročitaj pismo. Odgovorit ćeš mi u šest.

I – paralalam. Ustao je, okrenuo se na peti i bez riječi napustio začuđenu Nedu i veselu graju na terasi. Konobarica je razmotala papir i na njemu našla sljedeću poruku:

HOĆEŠ DOĆI VEČERAS KOD MENE NA VEČERU?

A) DA

B) NE

kratka priča KRATKA PRIČA Pospremanje radne sobe

Nedi je blago zatitrao vrh gornje usne, nenadanu svjetlost na njezinu licu zajednički su proizvodili tuga i radost, dragost i sažaljenje. To je se pismo toliko malo ticalo da joj se zapravo sviđalo. Presavila ga je po istim rubovima i spremila u torbicu. Nikome ništa nije govorila. Oko pet završila joj je smjena i ona se – kao i svakog dana – zaputila kući. S karanfilom u ruci. Kada je, sat poslije, Božo provirio u kafić, za šankom je stajala druga žena. Namrgodio se, pogladio kujicu po vratu i promrmljao si u bradu: Aha! Ljubav je lijepa samo dok se čeka. Te su ga riječi iz nekog drugog života ili vremena vratile u sadašnjost.

Paralalam! Paralalam! 

O autoru Krešimiru Bagiću

Rođen je 1962. u Gradištu. Pjesnik, stilističar i kritičar. Objavio je zbirke pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem, 1988.), Između dva snažna dima (1989.), Krošnja (1994.), Bršljan (1996.), Jezik za svaku udaljenost (2001.), Le palmier se balance (Pariz, 2003.), U polutami predgrađa (2006.), Trebalo bi srušiti zidove (2011.), Plaši li te moja boja (2013.) i Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème des miettes de pain en traversant les bois (Rennes, 2016.). Autor je znanstveno-esejističkih knjiga i urednik brojnih izdanja. Predavao je hrvatski jezik i književnost na Sorboni (1996.-1999.). Bio je voditelj Zagrebačke slavističke škole (2005.-2009.). Profesor je stilistike i šef Katedre za stilistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Urednik je portala stilistika.org.     

KRATKA PRIČA Doći će kratka priča Kratka priča Iza čempresa Kratka priča Apartman u traumi Kratka priča Apartman u traumi
Gorenje gastro radionica
Gorenje gastro radionica
U suradnji s Večernjim listom i Gorenjem još je jednom otvorena Kuhaona
  • stari_mačak:

    Da nije toliko kratka da djeluje kao komadić neke veće cjeline, bila bi to odlična priča jer ima ideju. Ovako, ispada da je fabula građena isključivo oko stare izreke da je ljubav lijepa samo dok se čeka i da je ... prikaži još! samo zato napisana što je čini nedorečenom. Ima Krešo puno, puno boljih u svom arsenalu, šteta da se dao nagovoriti da pošalje bilo što. Znajući ga, vjerujem da je ovo njegov potajan prezir prema natječaju Večernjaka, a ne ozbiljan pokušaj osvajanja nagrade (love). Uostalom, književnicima poput njega, posebno s njegovim renomeom, i ne trebaju natjecanja. Dokazivanje treba prepustiti mlađima, stari su se lisci već odavno potvrdili :)