Talijanski nijemi ep "Cabiria" iz 1914. redatelja Giovannija Pastronea, kojem je u pisanju scenarija pomagao Gabriele D'Annunzio (da, onaj isti koji će 1920. Rijeku proglasiti nezavisnom državicom), inspirirao je D. W. Griffitha za snimanje njegova najambicioznijeg filma "Netrpeljivost". Mnogi kritičari taj spektakularni ep prikazan prije 110 godina smatraju najvećim filmom nijemog doba. D. W. Griffith snimio ga je odmah nakon kontroverznog "Rođenja jedne nacije" i donio četiri paralelne naracije koje se protežu od drevnog Babilona do modernog doba, a usred svega sjedi "Vječna majka", koja nježno ljulja kolijevku u ritmu neprekidnog protoka vremena. "Vječnu majku" utjelovila je Lillian Gish, koja je glumila i u "Rođenju nacije", ozloglašenom zbog promicanja i podržavanja rasnih stereotipa i veličanja Ku Klux Klana, kao i u još nekoliko njegovih kraćih i duljih filmova. Gish će kasnije u autobiografiji označiti Griffitha jednom od tri osobe koje su imale najveći utjecaj na njezin život, uz majku i sestru. Bio bi među njima i otac da nije napustio obitelj načet alkoholom.
Poznati hrvatski povjesničar filma Ante Peterlić napisao je da je film "Netrpeljivost" bio grandiozan produkcijski pothvat. "Redatelj je početno realizirao suvremenu priču koja se prikazivala i kao zaseban film, a potom, nakon napada na "Rođenje jedne nacije" zbog rasističkih naznaka, odlučio je te napade demantirati trima dodatnim pričama. Troškovi produkcije iznosili su tada basnoslovnih dva milijuna dolara, samo u priči iz Babilona sudjelovalo je oko 4000 statista, a sveukupno je snimljeno oko 100.000 metara filma, što je Griffith montirao za dva mjeseca. Zanimljivo je i da je film realiziran bez knjige snimanja, a prikazivan je i u koloriranoj verziji. Ostvario je, međutim, tek prosječan utržak – struktura filma bila je publici odbojna, a takve su postajale i Griffithove pacifističke ideje pred ulazak SAD u Prvi svjetski rat. Izgubivši vlastiti uloženi kapital, Griffith sve do kraja karijere nije prevladao produkcijske poteškoće", objasnio je Peterlić.
Uloga Lillian Gish nije bila velika, no postala je dio povijesti filma. Lillian, rođenu 1893., i pet godina mlađu sestru Dorothy uzdržavala je majka koja ih je iz Springfielda odvela u New York, gdje je držala štand sa slatkišima i povremeno glumila. Zahvaljujući njoj nastupati su počele i kćeri. Jedina lekcija iz glume koju su ikada dobile bila je da moraju govoriti glasno i jasno. S Griffithom, svojim šefom, upoznala ih je susjeda i dječja glumica Gladys Smith, koja će kasnije biti poznatija pod umjetničkim imenom Mary Pickford. Pomogla im je da potpišu prve ugovore. Griffith je, očaran njihovom "eteričnom ljepotom", Lillian i Dorothy angažirao kao statistice za honorar od pet dolara u filmu "Nevidljivi neprijatelj", koji je režirao 1912. u produkciji svog studija Biograph. Odveo je sestre u dvoranu za probe, izvadio revolver i počeo pucati iznad njihovih glava. Kasnije je objasnio da je samo želio vidjeti kako će reagirati. Kako su sestre bile jako slične, Griffith ih je natjerao da nose plave i crvene vrpce u kosi, pa ih je na snimanju zvao Plava i Crvena. Imala je 19 godina, ali slagala je da ima tri godine manje.
"Radili smo dvanaest sati dnevno, sedam dana u tjednu, i sviđalo nam se jer je bilo tako zanimljivo. Svi smo bili jedna obitelj", rekla je Lillian, koja je s Griffithom snimila čak 60 filmova u devet godina. "Nikada nismo imali pripremljen scenarij. On nije imao ništa napisano. Bili ste u sobi, on je izgovorio radnju, a vi ste je ponavljali iznova i iznova dok se niste pronašli u liku. Rekao je: 'Ne mogu se zamarati likom; vi ga sami pronađite.' Nije htio o tome razgovarati. Nije me usmjeravao", rekla je za LA Times.
Glumila je, kako su opisivali filmski kritičari, suzdržano i s emocijama, razvijajući prepoznatljiv stil zamišljenih gesti i pogleda u prvim krupnim planovima ikada viđenim na filmu, što joj je donijelo nadimak "Prva dama nijemog ekrana".
"Da biste postali glumica, ne možete početi prerano", rekla je glumica koja je svoj glumački debi imala u dobi od pet godina. Nije joj bilo stalo do toga da bude ljepotica, rekla je u intervjuu 1975. "Željela sam biti glumica. Kad sam glumila u filmovima, nije mi bilo stalo do toga kako izgledam, osim te slike na ekranu. Željela sam stvarati ljepotu kada je to bilo potrebno; to je unutarnja stvar. Ali ako imate samo fasadu, to nije zanimljivo", dodala je.
Gish se nikada nije udavala. "Glumice se ne bi trebale udavati. Uvijek sam smatrala je da biti uspješna supruga posao od 24 sata dnevno. Osim toga, poznavala sam tako šarmantne muškarce: možda nisam htjela razočarati nijednog od njih", našalila se.
Šuškalo se da između nje i D. W. Griffitha ima nešto više od poslovne suradnje. No Gish nikada nije priznala romantičnu vezu s redateljem i do kraja života zvala ga je gospodin Griffith. Njezin kolega G. W. "Billy" Bitzer bio je uvjeren da tu nije bilo romantične veze. "Kako bi je i moglo biti? Uvijek je u pratnji majke ili Kate Bruce, sporedne glumice", rekao je. No glumica Anita Loos smatrala je da nečega tu ipak ima. "U to vrijeme, nakon 'Rođenja nacije', jedina djevojka s kojom se Griffith ikada pojavio izvan studija bila je Lillian Gish, iako se nitko od nas nije usudio ni šapnuti da bi njihova veza bila išta drugo osim platonska", kazala je Loos. Glumac i redatelj Donald Crisp vjerovao je da je Lillian zaljubljena u Griffitha.
U 75 godina dugoj karijeri, tijekom koje je snimila stotinjak filmova, jednom je bila nominirana za Oscar za najbolju sporednu ulogu, u "Dvoboju na suncu", no dobila je za života "samo" počasnog Oscara za životno djelo 1971. godine
Lillian je, prema navodima iz knjige "Lillian Gish" Charlesa Affrona, svojoj prijateljici glumici Colleen Moore rekla da ju je Griffith zaprosio, ali ga je odbila. Nije htjela reći zašto, je li razlog bio to da ga nije voljela ili možda zato što je zaključila da brak i karijera ne idu zajedno. Lillian nije mogla zamisliti Griffitha u braku jer nije bio osoba koju "drži mjesto".
Griffith je, navodi Affron, imao izraženu sklonost prema mladim talentima i u tome se vjerojatno nije razlikovao od većine redatelja. Prije suradnje s Griffithom nije bila zadovoljna smjerom kojim joj karijera ide.
"Radim stalno, ali nisam ništa postigla, svi moji filmovi su loši", požalila se.
Sve se primijenilo nakon "Rođenja jedne nacije" i "Netrpeljivosti". Oduvijek je, pisalo se, težila emocionalnoj autentičnosti, a njezin savjet glumcima bio je: "Nikada se ne dajte uhvatiti u glumi."
Zanimljiva je epizoda bila njihova suradnja na filmu "Srca svijeta", koji je na poziv britanske vlade snimio 1918. godine kao propagandni film o Prvom svjetskom ratu, ne bi li njime pokušao promijeniti neutralan stav američke javnosti prema ratu. Radnja prati dvije obitelji koje žive jedna pored druge u francuskom selu uoči Prvog svjetskog rata. Otplovio je u Englesku u ožujku 1917. kako bi nazočio svečanoj londonskoj premijeri filma "Netrpeljivost", no pravi motiv bio je snimanje novog filma. Ubrzo je viđen kako u rovovima u susjednoj Francuskoj izviđa lokacije. Gish nije ni slutila da će uskoro i ona otputovati u Europu, i to dok rat još traje. "Gospodin Griffith još uvijek je u inozemstvu, u Parizu traži lokacije, ali nećemo ići tamo dok rat ne završi", napisala je u pismu prijateljici. No za manje od mjesec dana ona i njezina majka bile su na putu u London na "St. Louisu", brodu koji je tražio siguran put u vodama kojima su patrolirale njemačke podmornice. Drugim brodom u London je doputovala i sestra.
Pokazalo se da im je po dolasku u London život postao dramatičniji od filmskih melodrama. Kako bi se pripremila za ulogu, Griffith ju je poslao da posjeti željezničke stanice na kojima je vidjela konvoje ranjenih vojnika i civila. Negdje baš u to vrijeme Nijemci su počeli koristiti zračne letjelice (dirižable) za bombardiranje Engleske, a napadi su se nastavili tijekom cijelog rata. "Čak ni London nije bio siguran od zračnih napada. Ubrzo nakon našeg dolaska stajali smo na prozoru hotela Savoy gledajući njemačke bombardere kako jure uz Temzu u prvom dnevnom napadu na London. Zatim, kasno jedne noći, dok je majka bila u krevetu, Dorothy u kupaonici, a ja sam češljala kosu, strašna eksplozija zatresla je hotel, nastala je tama, a žbuka je sa stropa popadala na pod. Bomba je pogodila tramvaj ispod našeg prozora", napisala je.
Ti mjeseci u Londonu duboko su utjecali na Lillian. Poginulo je 160 osoba, a 432 su bile ozlijeđene u samo jednom danu, 13. lipnja. "Mogli smo čuti krike ranjenih i umirućih koji su dopirali do naših soba. Sklanjale smo se u podrum, s mnogo drugih ljudi, prestrašeni do smrti. Sjedila sam blizu mame i Dorothy, koja se tresla i cviljela kao što je to činila kad je bila beba. Tako je užasno bilo", navela je Gish, kojoj taj film, s obzirom na njezin pacifizam, nije bio drag, no pomogao joj je u očuvanju statusa Griffithove omiljene glumice. Osim toga, Hendrick Sartov, fotograf u tom filmu, za nju je izumio "Lillian Gish objektiv", mekofokusni objektiv koji osobi daje toplo zamućen izgled.
Početkom 1918. zarađivala je samo 500 dolara tjedno, no plaća joj je utrostručena na 1500, a potom dodatno povećana na 1850 dolara. Još je to bilo znatno manje od godišnje zarade njezine prijateljice Mary Pickford od 500.000 dolara, ali bio je jasan pokazatelj njezine vrijednosti za Griffitha i studio Artcraft. Zaposlila je osobnu tajnicu, koju je plaćala sto dolara tjedno, trošila je i na kostime, perike i druge profesionalne potrepštine. Kako je i Dorothyna karijera cvjetala, sestre Gish mogle su si priuštiti raskošniji život. Unajmile su deseterosobnu kuću s teniskim terenom, ružičnjakom i čajanom. No Lillian je bila ravnodušna. "Otkako imamo kuću, kod kuće sam samo spavala jer radimo danju i noću. Radile smo na Božić, isto tako i na Novu godinu i u nedjelju, tako da nije važno gdje živim", naglasila je i dodala da više voli stanove.
Dobivala je i glavne i sporedne uloge. "U filmovima svoje mladosti glumila sam toliko krhkih, potlačenih malih djevica da ponekad mislim da sam izmislila taj stereotip uloge", reći će kasnije.
Prije ljeta 1919. Lillian se pojavila u još pet filmova. Zamalo je umrla od gripe koja ju je prikovala za krevet. U filmu "Slomljeni cvjetovi" iz 1919. glumila je zlostavljanu djevojku u londonskom East Endu koja se zaljubljuje u kineskog imigranta. Scena u kojoj prstima namješta osmijeh na lice jedna je od emocionalno najrazornijih scena u povijesti filma, napisao je jedan kritičar. Zbog inzistiranja na tome da ne treba dublericu, dobila je ozebline jer je sama snimila scenu u filmu "Put prema istoku", u kojoj junakinja, ležeći na santi leda u zaleđenoj rijeci, klizi prema vodopadu. "Bila je to prekrasna scena, jedna od mojih najdražih, ali sjećam se da mi je bilo hladno danima nakon toga", kazala je.
Okušala se i u režiji. Iako nije bila prva redateljica, prije nje filmove je režirala Alice Guy, bila je prva prava američka filmska zvijezda koja se na vrhuncu svoje popularnosti povukla iza kamere. Režirala je film u kojem je glumila njezina sestra. Imala je dovoljno samopouzdanja jer je do tada upoznala gotovo sve aspekte filmskog biznisa. "Ne samo da sam režirala, već sam napisala priču, dizajnirala scenografiju i unajmila sav namještaj. Snimila sam ga za 28 dana i zaradila novac", otkrila je.
Film je stajao 58.000 dolara, a zaradio je 160.000. Nažalost, izgubljen je.
Gish je 1926. napustila Griffithovu kompaniju i potpisala ugovor vrijedan milijun dolara s MGM-om za pet filmova. Odbila je toliki novac, tražeći skromniju plaću i postotak od zarade filmova jer je htjela da studio novac ulaže u podizanje kvalitete filmova, zapošljavanje najboljih glumaca i scenarista. Ugovor joj je omogućio kreativnu kontrolu, i bio je to prvi takav slučaj za neku glumicu. No zasjenila ju je Greta Garbo pa je MGM raskinuo ugovor 1928., nakon snimljena tri filma.
Filmska karijera stagnirala joj je pojavom zvuka. Navodno je odbila zahtjev producenta Louisa B. Mayera da studio smisli nekakav skandal kako bi je doveo na naslovnice i oživio karijeru. "Nikada nisam odobravala zvučne filmove. Nijemi filmovi bili su na dobrom putu da razviju potpuno novu umjetničku formu. Nije to bila samo pantomima, već nešto divno ekspresivno", rekla je.
Sve se lošije osjećala u New Yorku. Jednom je prilikom navela kako ne pripada skupini onih koji misle da se sreća kupuje dolarima. "New York je pun toga i što sam starija, to me više živcira. Mislim da mi se zato New York ovaj put nije svidio, djelovali su mi tako lažno i nestvarno. Naravno, ne bih to trebala reći jer su mi bili divni, i tisak i ljudi", objasnila je.
Našla se na popisu osoba koje su napadali zbog "političke nekorektnosti". Joseph McBride je za filmski časopis Bright Lights 2019. napisao kako je njezina gluma "svjetionik koji nam pokazuje našu humanost", pa je stoga s nevjericom i ogorčenjem pročitao da je Lillian Gish najnovija žrtva podivljale kampanje "političke korektnosti". Povod za njegovo ogorčenje bila je rasprava upravnog odbora Sveučilišta Bowling Green State u njezinu rodnom Ohiju o tome da se ukloni njezino ime s kazališta jer je bila jedna od zvijezda "Rođenja jedne nacije". Da, taj je film, ističe McBride, rasistički u svojoj srži i hvalospjev Ku Klux Klanu, no film je prepoznat i kao prekretnica u filmskoj povijesti, veliki napredak u umjetnosti filmskog narativnog pripovijedanja. "Unatoč svoj svojoj briljantnosti kao glumice, Gish nikada nije sasvim razumjela društvena pitanja koja okružuju 'Rođenje jedne nacije'. Ispričavala se za Griffitha, tvrdeći da zapravo nije rasist. No oboje su osjetili potrebu da se iskupe snimanjem filma "Netrpeljivost", Griffithova epa iz 1916. u kojem Gish glumi simboličnu Majku koja ljulja kolijevku povijesti, te snimanjem "Slomljenih cvjetova" iz 1919., međurasne ljubavne priče između britanske beskućnice i Kineza", podsjeća McBride, koji je postavio pitanje treba li glumac, ma koliko slavan bio, biti trajno označen anatemom zbog velikog, duboko pogrešnog izbora uloga? "Trebamo li očekivati da umjetnici budu savršena ljudska bića ili da njihova djela uvijek odgovaraju našim suvremenim standardima?", pita.
Posljednji film, "Kitove u kolovozu", Gish je snimila 1987. u dobi od 94 godine, s Vincentom Priceom, Bette Davis i Ann Sothern. Na festivalu u Cannesu dobila je desetominutne ovacije publike. U 75 godina dugoj karijeri, tijekom koje je snimila stotinjak filmova, jednom je bila nominirana za Oscar za najbolju sporednu ulogu, u "Dvoboju na suncu", no dobila je za života "samo" počasnog Oscara za životno djelo 1971. godine.
Umrla je u dobi od 99 godina. Njezin menadžer James E. Frasher rekao je da je uzrok smrti bilo zatajenje srca. Imala je isti broj godina kao i film, kazao je, jer oboje su došli na svijet 1893. Te je godine, naime, otvoren prvi filmski studio Thomasa Alve Edisona, nazvan "Black Maria", u West Orangeu u New Jerseyu.
Otvori KEKS Pay
