Nedonoščad koja umire u inkubatorima koji su ostali bez struje u bolnici u Gazi koja djeluje pod teškim granatiranjem, da bi zatim završila u okruženju izraelske vojske, dok joj vlada te zemlje dostavlja gorivo, taman dovoljno da generatori bolnice rade pola sata (?!) glavni su motiv predstave "Inkubator", koju je Oliver Frljić režirao u Slovenskom mladinskom gledališču iz Ljubljane, a koja je gostovala u ZKM-u. Predstava čiji je podnaslov "Uspavanka za djecu koja su, još prije nego što su znala govoriti, naučila gramatiku smrti" duboko uznemiruje, i ima u njoj mnogo toga više od tek rođene djece u inkubatorima, počevši od mučenja zatočenih Palestinaca i vojske koja snima selfieje sa žrtvama sve do reakcije političkih vođa svijeta na sve što se događa u Gazi.
Predstava, čiji tekst potpisuje cjelokupni autorski i glumački tim, doslovno je brutalna, po svom izvedbenom majstorstvu, ali i po značenju. Cijeli njezin sadržaj mišljen je kao poziv na uzbunu, ne samo zbog Gaze već i zbog mraka u koji tone naš svijet. U izvedbi se po načinu na koji se obore na gledatelje posebno izdvajaju dvije scene, koje iznova dokazuju da je Oliver Frljić redatelj koji od gledatelja ponekad zatraži da se čvrsto uhvati za stolac kako ne bi pobjegao iz dvorane.
Prva od tih scena je kada glumica priča viceve nad inkubatorom u kojem je rasplakano dijete koje se bori za život i svaki svoj udah. Vicevi doslovno ubijaju u pojam, a poslije onog najgoreg: "Po čemu se razlikuju Palestinci i luk? Po tome što ljudi plaču dok režu luk!" slijedi smijeh. Taj smijeh kreće od uobičajenog vickastog veselja i stiže do čiste histerije, te traje nekoliko minuta. Čini se da traje satima, a glumica Lina Akif to izvodi tako da se netko u publici nije uspio suzdržati od povika: "Dosta više!" Druga, okupana (kazališnom) krvlju, scena je rađanja u uništenoj bolnici u trenutku kada i ta zgrada i ljudi u njoj – kao i cijela Gaza – umiru u mukama, eksplicitna do zadnjeg detalja, ponovno u izvođenju Line Akifu.
Tek malo "blaža" je scena u kojima se lutke nabacuju u jedan inkubator, jer to je preslika života, kada se na taj način pokušalo postići da malena i nemoćna tijela griju jedno drugo ili pak ona u kojoj se te bebe igraju sudnice. Sudi se Netanyahuu, pitanja djece jasno ga prikazuju kao ratnog zločinca pod čijom je vladavinom izvršen genocid, ali ga djeca kao čovjeka pitaju kako bi mu bilo gledati vlastite unuke amputiranih udova jer takvu na fotografijama gleda palestinsku djecu. Ili scena kulinarskog showa u kojoj se iz podataka o razmjenama zarobljenika računa koliko vrijede organi jednog Palestinca. Skuhani obrok podijele glumci, a treba li uopće reći da je serviran i publici?
Najvažnije od svega, a to je ono preko čega se u radu Olivera Frljića često i olako prelazi, jest umjetnička, kazališna vrijednost ove predstave. Da, ona jasno pokazuje genocid u Gazi i svu licemjernost svijeta koji desetljećima mirno promatra, a često i krajnje nerazumnim odlukama dolijeva ulje na vatru, ali nije politički pamflet. Ona je kazalište, moderno kazalište koje ostavlja snažan pečat u mislima i emocijama svakog tko je pogleda. Jer kazalište od samih svojih početaka nije stvoreno kako bi išlo ljudima niz dlaku, kako bi ih zabavljalo, već je ono živo samo dok te iste ljude uznemiruje, dok im baca istinu u lice i tjera ih da se zamisle nad vlastitim nečinjenjem, nad vlastitom tišinom koja dozvoljava zlu da divlja. Oliver Frljić zna tu teatarsku istinu, možda i najbolje od svih, te od nje ne odustaje, čak i kada za to skupo plaća. To je ono što se zove ljudskim i umjetničkim dignitetom. Istovremeno, on dokazuje i koliko je obrazovan i širok redatelj, jer pomniji promatrači ovdje će u slojevima otkriti mnoge reference iz pop-kulture modernog doba, koja se usjekla u kolektivno pamćenje generacija, počevši od već spomenutog kulinarskog showa koji je danas obavezan sadržaj svih televizija i selfieja koji se ovdje "okidaju" uz zvukove ispaljenog metka.
Za takvu redateljsku viziju koja balansira na oštrici noža treba hrabra kazališna kuća (postoje one, čak i u svjetlu činjenice da je Frljićevu predstavu "Mala stvar" nedavno otkazalo poznato berlinsko Kazalište Maxim Gorki), ali i još hrabriji glumački ansambl. Predanost i uigranost s kojom glumci Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane izvode "Inkubator" glumačka su lekcija iz kolektivne igre, a oni su: Lina Akif, Daša Doberšek, Klemen Kovačič, Draga Potočnjak, Matej Recer, Blaž Šef, Vito Weis, koji su tkivu predstave dali ne samo i svoja imena već i detalje o svom rođenju.
Nimalo slučajno "Inkubator" je gostovao u (krcatom, sjedilo se i na stepenicama) ZKM-u, a na samom kraju predstave, uz stajaće ovacije, ZKM i Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane su podržali Bitef, čuveni beogradski kazališni festival. Naime, 59. Beogradski internacionalni teatarski festival ove godine nije održan, navodno zbog neslaganja između umjetničkog direktora i odbora festivala, iz čega se jasno "čita" politički pritisak. Još jednom ZKM je ustao u obranu slobode bez koje nema kazališta. Ni umjetnosti. I zato ćemo na njihovoj sceni krajem svibnja 2026. vidjeti novu Frljićevu predstavu. Režira "Vještice iz Salema".
Otvori KEKS Pay
Sve pet. Samo, vrla novinarka je zaboravila spomenuti da je Frljić također zaboravio spomenuti kako je počelo ovo najnovije kolo smrti. Tko ga je inicirao? Tamo nema nedužnih. Za smrt te djece odgovornost dijele i Židovi i Arapi koji see nazivaju Palestincima. Je li se već zaboravio 07.10.?