Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 159
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Odlazak

06.03.2023.
u 11:54

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Prve su se krpice snijega topile čim bi dotakle tlo, na krošnjama bi ostale čas dulje prije nego bi se kao sitne kapi skupile na rubovima golih, ispijenih grana ili na ponekom usamljenom listu koji bi tada jedva vidljivo zatitrao.

Zima je u šumu stigla iznenada. Iako, ne može se reći da nije bilo znakova koji su je najavljivali. Uzbuđeno komešanje po medvjeđim brlozima trajalo je danima kao i završno pospremanje podzemnih stanova lisica i jazavaca, vjeveričja marljivost osigurala je bezbrižnost podmlatku u dobro opskrbljenim smočnicama na gornjim katovima golemih stoljetnih hrastova, a ptice koje nisu odlučile prezimiti na toplom jugu nervozom su pokazivale da osjećaju dolazak teških dana. Znaci su bili tu i samo bi ih neiskusno oko, zavedeno toplim danima i drugim varkama kojima se priroda voli poigrati na račun naivnih moglo zanemariti.

Njegovo je iskustvo, međutim, bilo golemo.

Puno je dugih zima ostavljalo biljege na gospodskom mu krznu, dovoljno je puta, iscrpljen parenjem, lunjao na rubu života po mračnim gustišima, zapinjući parošcima u zapleteno granje, tarući se uz otrovne bodlje akacija i trnje kupina, trpeći bol u pokušaju da povrati bar malo snage dok gladne vučje čopore ne privuče miris njegove slabosti. Ne, on je znao da dolazi zima. Njegova posljednja zima.

Te je noći krenuo prema potoku koji se ulijevao u veliki vodopad. Vukao se staračkim korakom prema tom pojilištu koje su jeleni rijetko posjećivali. Birali su radije druga mjesta, da se pod krinkom buke neprijatelj ne bi prišuljao i iskoristio priliku. On je još i prije nego što je postao samotnjak birao to mjesto i dolazio i tijekom noći, iskradajući se kao duh iz svog harema. Došavši do potoka, stao je, neodlučan, ispred njega. Oštra tutnjava parala je mrak poput noža. Polagano je zakoračio u hladan potok i otpio par gutljaja prije negoli je krenuo u smjeru planina.

Da vatre u njemu više nema, vidjelo se po teškim koracima, po napola spuštenoj glavi, a najviše po umornim očima, lišenim onog prkosnog bljeska koji je uz riku godinama odagnavao pokušaje ambicioznih mladaca da mu otmu njegovo. Bio je samo sjena ratnika koji je već svojom pojavom tjerao u galop izazivače. Želio je tada, dok je poput generala pobjedničke vojske vršio smotru, a oko mu poput plamtećeg oniksa sjalo ponosom vječne slave, pronaći dostojnog suparnika. Siguran u svoju moć prizivao ga je dok je pogledom opasavao svoje carstvo.

Sada je želio samo jedno, pronaći skrovito mjesto gdje će u miru dočekati kraj.

Snijeg je oblikovao kupolu oko grana drijena i sviba, iznad udubljenja koje je davno napravio meteor. Gusto šiblje činilo je rešetku na kojoj se stvorio debeli, bijeli pokrov. A ispod, dva umorna oka, kao dvije tinjajuće krijesnice, do pola prekrivena kapcima sasvim lagano trepću. Kao da tuguju zbog odlaska. Ali nisu to suze, a zašto bi i bile?

Ostvario sam tolike pobjede, moji su potomci proširili slavu moje krvi po svim zakucima, glas je o meni stigao i tamo gdje žive oni Zli, oni šarenog krzna što nas oduvijek proganjaju. Ali čak i njih sam pobijedio, kao i njihove bijesne sluge što ih krvavih očnjaka vode na lancima. Imao sam i najljepše košute, imao ih mnogo i volio ih, ponekad, dale su mi sve što sam tražio, sve što se smije tražiti, i zašto bih onda žalio? Zašto bih žalio zbog nečega što je bilo tako davno, da se više i ne sjećam je li i bilo, došao sam piti iako je još bila noć, jedino što pamtim je taj miris i zaglušujuća buka vodopada, možda je to zato što, dok smo pili vodu prije izlaska sunca, nije bilo ni Zlih, ni slugu, ni njihovih divljih rođaka. Bili smo samo ti i ja i tvoja silueta koja se polako rađa iz mraka, i tvoj miris, ah, tako je živ i snažan. Jedino sam tada, dok su prve zrake sunca obasjavale potok, zaboravio na sve, na strahove, na oprez i razmišljanje, bili smo samo ja i ti koja si se rađala iz mraka i taj miris, poput nepoznatog cvijeća koje nisam osjetio ni na jednoj košuti, da, valjda je zato, sjećam se da sam se ljutio na sunce, ali sam i želio da mrak potraje jer tada miris cvijeća neće nestati, ne znam, tko zna što je u stvari bilo. Okrenula si se kad je prvo svjetlo obasjalo potok, i nas u njemu, i bilo me strah, možda me i nije bilo strah i zadrhtao sam zbog zime, ne znam, pamtim da smo stajali i gledali se i bilo je to jedini put da ni Zli ni Sluge nisu postojali, postojala je samo čista radost, nešto kao beskrajna, uvijek zelena livada na kojoj ne postoje neprijatelji. Ne znam koliko je trajala ta radost, znam samo da bih ostao tamo, u potoku, bez straha, da si u njemu ostala i ti, ostao bih u njemu dok god bi u njemu ostala ti, više se ne sjećam kad su došli ostali i kako smo se razišli, ti sa svojima i ja sa svojima, dugo smo se gledali i ja sam silno žalio što mi rogovi još rastu, možda bih, da mi rogovi više nisu rasli, pošla sa mnom umjesto sa svojima, nisam ti to smio ponuditi, nisam to mogao, niti znao… znao sam samo da moram postati najbolji, najhrabriji pa ako se jednom opet sretnemo na potoku, nećemo više otići svaki na svoju stranu, pa bilo kraj tebe i ne znam koliko pratitelja s najvećim rogovima, znao sam proći tim putem i poslije, katkad i prije zore. Nisam te više vidio iako sam bio spreman i moja bi te kruna bila dostojna, nekad mi se čini da sam zato i postao tako hrabar i da je zato i bolje da te više nisam vidio, tko to zna uostalom, tko zna...

Nakon dugih dana u kojima je snijeg gutao panjeve, mahovinu i granje stabala, kroz bijele krošnje sunce je opet obasjalo šumu. Unatoč hladnoći koja je ledila grane i tvorila krute, prozirne kore na licima planinskih potoka, u šumu je donijelo radost. Kao i uvijek, vidjelo se to po detaljima, po znacima koje su mogli čitati samo oni inicirani u tajne.

Bijeli je humak bio savršeno kupolast zbog granja koje se s obje strane povijalo preko kružnice. A ispod pokrova od snijega, polegnuta u mraku, kao neka moderna skulptura što simbolizira vječno grananje i kolanje života, raskošna kruna od rogova mirno leži. Velike su oči dopola zatvorene, a uz sam rub očiju nekoliko zaleđenih suza, kao mali prozirni biseri pridržavaju mu kapak. Da ga netko cijelog podigne i postavi pod reflektore sunca, ljepotom bi i dalje mamio uzdahe. Ništa mu smrt na prvi pogled nije uzela. I krzno mu je, činilo se, zadobilo nešto od onog blistavog sjaja koji ga je, uz ostalo, isticao nad drugim jelenima. Ništa mu smrt nije ukrala osim daha. A on ga je napustio nešto prije svitanja, popraćen kratkim trzajem tijela, poput blagog udara struje što jurne kroz živce.

Duboko u šumi četiri vretenaste noge probijaju snijeg. Nakon nekoliko koraka okrene se poput kamena čvrst vrat, a uši, kao dvije antene, usmjeri prema drugoj strani. U trenucima svečane pozornosti oči mu fiksiraju svaki treptaj, a onda, poput umjetnika koji se naklanja publici on saginje glavu, snažni jezik traži put kroz rupu u snijegu gdje nekoliko travki proviruje i nudi se, on kida te usamljene blijedozelene pramenove što stoje kao prkosne oaze života na zaleđenome moru, te ih laganim pokretima moćne vilice pretvara u kašu. U njegovu je držanju, unatoč mladosti, nešto moćno, osjećaju to jeleni koji sa zebnjom čuvaju hareme od tek stasalog mladca sjajnog krzna na kojemu poput znamena tajnog bratstva, nasred čela, crni krug podsjeća na jednog drugog jelena čija je slava došla do najdaljih litica i do drugog kraja, gdje su ona visoka skloništa od kamena, a čije pothvate u sjećanje prizivaju mladi jeleni prepuni hormona dok skupljaju hrabrost za borbe te košute dok uz zaglušujuću riku vodopada ispijaju ledenu vodu. 

O autoru

Branimir Brunović rođen je 1974. u Zagrebu, gdje je završio Pravni fakultet. Nakon završenog studija jedno je vrijeme radio kao vježbenik na općinskom sudu.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije