Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 67
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
kratka priča

Đul pita

01.03.2023.
u 13:03

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

U našem gradu mog muža zovu Zmaj jer je neuhvatljiv i poznaje samo jezik vatre. Grad je mali, bez semafora, s jednom herojskom, tek preimenovanom ulicom. Letimo zajedno nad gradom, ne stiže nas ni vjetar.

– Ne boj se, djevojčice, sa mnom ti se ništa loše ne može dogoditi. Stisni me jače!

Zvjezdanu noć reže buka motora. Kad smo na cesti, na ulici nema nikoga.

Došao je po mene na sat biologije, uletio u učionicu i uhvatio me za ruku. Nije mi dao da ponesem ruksak.

– Neće ti više trebati.

Profesorica nije ni zucnula, ostala je stajati ispred ploče. Dok smo silazili niz stepenice čuli smo njezine potpetice kako kuckaju niz hodnik i kako viče: – Upomoć! Upomoć!

Bilo je kasno. Već smo odletjeli.

Na parkingu ispred stare austrougarske zgrade gurnuo je ruku u džep i izvukao punu šaku zlatnog prstenja.

– Biraj.

Uzimala sam iz njegove šake jedan za drugim i stavljala na prstenjak desne ruke, ali je svaki bio veći od prethodnog. Problem je u mojim rukama, premršava sam. Naposljetku sam ostavila jedan na prstu pazeći da mi ne spadne.

– Moramo prsten pokazati mojim roditeljima. Već sam bio kod njih, da samo vidiš koliko su sretni zbog nas. Sada dođi da vidiš kako nam je lijep stan.

Popeli smo se na drugi sprat do vrata s razvaljenom bravom i otkinutom pločicom s prezimenom.

– Uđi, sad je ovo sve tvoje.

Stajali smo u hodniku s velikim ogledalom i masivnim drvenim namještajem. Otvorio je staklena vrata i ušli smo u veliki dnevni boravak s trpezarijom.

Na zidu pored balkonskih vrata bila je velika crvena mrlja, oko nje milijun sitnih kapljica.

– U kupatilu imaš lavor i krpu. Operi zid.

Nisam se pomakla pa me uhvatio za nadlakticu i gurnuo prema kupatilskim vratima. Našla sam četku i krpu ispod lavaboa i u kadi napunila lavor hladnom vodom. Krv se pere hladnom vodom. Pokušala sam zid obrisati krpom, ali nije išlo pa sam uzela četku i počela ribati. Gore-dolje, lijevo-desno. Namakala sam četku vodom i ribala sve jače. S crvenom mrljom sa zida otpadala je i boja, cijeli površinski sloj zida i ukazivalo se sivilo maltera.

– Jače! Jače!

Kad moj muž riga vatru, na vratu mu iskoči plava žila. Snažno je grizem noću kad se propinje iznad mene.

– Vampirice moja! Grizi jače!

Što sam duže ribala, u zidu je nastajala sve dublja rupa.

– Sve, sve… Gore ti je ostalo nekoliko kapljica.

Prolijevala sam lavor za lavorom ružičaste vode u WC šolju i ribala iznova dok sa zida nisam skinula zadnju crvenu točkicu.

Oprala sam ruke u kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo poprskano crvenim kapljicama. Umila sam se i obrisala peškirom okačenim na kukicu pored lavaboa. Bio je mekan i lijepo je mirisao.

Vratila sam se u dnevni boravak i našla ga kako puši zavaljen u fotelji. Pepeo je tresao na tepih. Pokazao je rukom da mu sjednem u krilo. Ruku mi je stavio oko struka, spustio moju glavu na svoje grudi. Ispod mog obraza ležao je razapet Spasitelj. Gledala sam u čudu drvenu vitrinu s uštirkanim heklanim miljeima, kristalnim čašama i vazama, šećernicama i keramičkim figuricama. Na zidovima ulja na platnu – naga žena na obali rijeke, idilična zimska noć, buketi narcisa, zdjela s voćem.

Podigao me iz krila i postavio ispred sebe.

– Hajde, skini se, djevojčice, da vidim koliko si porasla. Raspusti kosu.

Skidala sam komad po komad odjeće i bacala ga po sobi – tenisice, traperice, košulja, grudnjak i gaćice. Razvezala sam kosu što se kao noć spustila niz moja leđa.

Vrtjela sam se nasred sobe i osjećala pod nogama mekoću perzijskog tepiha, kao da su mi stopala utonula u ovčje runo.

– Pleši! Pleši! Bravo! Bravo!

Udarao je dlanom o dlan držeći cigaretu u kutu usana.

– Op, op, op, op!

Okretala se cijela soba i on me uhvatio u naručje.

– A sada da te obučemo.

Odnio me u spavaću sobu i bacio na lijepo namješten krevet, s čistom bijelom posteljinom. Ispred nas veliki ormar s uredno složenom odjećom i nizom košulja, kaputa i bundi na vješalicama. Otvorio je ladicu i na mene bacio hrpu ženskog rublja, gaćice, grudnjaci, najlonske čarape. Sve što poželiš! Iz ormara ispadaju svilene košulje, suknje do koljena. Sve preveliko za moje tijelo.

Odjenula sam bež suknju i bijelu košulju, preko bundu.

– Pravo zečje krzno!

Prskao je parfem iznad mene, u teškom smo oblaku plavog jasmina.

Otvorili smo kutiju za nakit.

– Stavi sve što ti se sviđa. Sve je ovo sada tvoje, vampirice moja!

Stavila sam bisere oko vrata, teške, u tri niza. Hladni su na koži kao da su tek izvađeni iz mora. Ukosnica u začešljanoj kosi, preko večernja torbica. U hodniku sam u ormariću birala cipele.

– Neću previsoke, nisam navikla.

Velike su samo za pola broja. Poslužit će.

Na izlasku iz stana na vratima je crnim flomasterom napisao ZMAJ. Tako je bio siguran da u stan neće nitko ući.

Dok sam silazila za njim niz stepenice, čula sam kako potpetice lupkaju i kako biseri udaraju jedan o drugi.

Suknju sam morala zadignuti dok smo na motoru jurili prema crkvi. Bila je ponoć i u gradu smo mi bili jedino svjetlo koje se naziralo. Stiskala sam stopala da mi cipele ne skliznu s najlonskih čarapa, desnu šaku da mi ne padne zaručnički prsten.

Vozili smo se herojskom ulicom i dvaput skrenuli desno. Ispred župnog dvora je nekoliko puta zaturirao i viknuo svećenikovo ime. Ja sam vikala zajedno s njim. Udarala potpeticom o beton.

U župnom dvoru se upalilo svjetlo i svećenik je izašao napolje. Sjurio se niz stepenice i otključao crkvu.

– Baš nam se žuri, ne bi te inače podigli usred noći.

Svećenik je već bio u sakristiji odijevajući liturgijsko ruho. Upalio je svijeće na oltaru, a nas dvoje smo stali ispred držeći se za ruke. Svećenik je stao za oltar i započeo:

– Predragi, došli ste u crkveni dom

da pred služiteljem Crkve i pred zajednicom

Gospodin zapečati svetim pečatom

vašu želju da sklopite ženidbu…

– Skrati. Žuri nam se.

– … pružite jedno drugomu desnu ruku te pred Bogom i njegovom crkvom izrazite svoju privolu…

On je zavukao ponovo ruku u svoj džep i među prstenjem izdvojio dvije burme.

– … uzimam tebe za svog muža, voljet ću te i poštovati u sve dane…

Možete poljubiti mladu.

Moj muž se sagnuo, uhvatio me oko struka i podigao uvis da su mi isti čas pale cipele s nogu.

Poljubio me, puna su mi usta jezika.

– Osta mlada bez cipela!

Smijemo se. Moj muž se smije, ja se smijem, svećenik se drži za stomak.

Ja se ponovo obuvam.

Ponovo je zavukao ruku u džep i snop novčanica stavio svećeniku u ruke.

– Ne, ne, ne!

Svećenik odmahuje rukom, a moj muž ga ožeže pogledom.

Izašli smo ispred crkve i on je ispalio nekoliko hitaca u zrak.

Sjela sam mu na leđa i još smo jednom poletjeli nad gradom. Sve je ovo sada naše!

Nosi me u naručju uza stepenice.

– Red je da mladu prenesem preko praga!

Cipele su mi spale i ostale negdje na stepenicama. Spustio me u hodniku i izuo čizme. Skinuo je jaknu i košulju i sjeo za trpezarijski stol.

– Ugrij nam večeru.

Bacila sam na trosjed bundu i torbicu i otišla u kuhinju.

Snalazila sam se kao da oduvijek živim u tom stanu. Provirila sam ispod poklopca – ćufte na povrću. Ručak napravljen to jutro. Uključila sam šporet, iz kredenca izvadila bijele tanjure sa zlatnim obrubom.

– Uuuu, češki porculan. Fino, fino! A pogledaj tek escajg!

Ćufte su vrile na prejakoj vatri. Po bijeloj košulji milion vrelih crvenih kapljica.

Dvije kutlače za njega, jedna za mene.

Nismo jeli cijeli dan. Kidamo kruh, žvačemo. Zalijevamo saftom, tope se mekane mesne okruglice.

– A tek desert. Pogledaj!

Na desertnim tanjurićima đul pita.

U ustima nam je previše šećera, kako i dolikuje medenom mjesecu.

Moj muž poznavao je samo jezik vatre. Letim na njegovim leđima iznad našeg grada. 

O autorici

Magdalena Blažević (1982.) rođena je i odrasla u Žepču. Autorica je zbirke kratkih priča "Svetkovina" (Fraktura, 2020.) i romana "U kasno ljeto" (Fraktura, 2022.), obje knjige su se našle u finalu književne nagrade "Fric". Dobitnica je nekoliko nagrada za najbolju kratku priču, među njima i prve nagrade na 54. natječaju Večernjeg lista za kratku priču "Ranko Marinković".

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije