kratka priča

Netko je ukrao Božić

20.12.2022.
u 10:35

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Tog prosinačkog dana, kada se Filip išetao u grad, nije bilo snijega, sunce je do kasnog poslijepodneva sjalo na vedrom nebu kao da je bablje ljeto. To je sunce koje sjaji, a ne grije. Zubato. Kliže se i posrće Filip preko zaleđenih lokvica vode, zuri u izjedene kamene pločice, ali vidi svoju mater, zaogrnutu starim očevim kožuhom, vraća se u kuću nakon što je utabala usku stazicu u snijegu koji je tijekom noći napadao, i zameo je, da bi se on mogao probiti do glavne ulice, na putu do škole. Nadao se da je njome već prošla ralica. Snijega je već sredinom studenoga bilo do koljena, sniježilo je danima bez prestanka – činilo se da se neće otopiti do proljeća. Pojeo je krišku pohanog kruha i ispio šalicu "bijele" kave, zabacio brocak s knjigama preko ramena i izišao na ciču zimu, u prevelikom kaputu naslijeđenom od starijeg brata; mrštio se pred naletima vjetra koji mu je unosio suhi snijeg u oči.

Mjesec dana prije Božića grad je raskošno osvijetljen. Filip promatra vijence ispletene od borovih grančica i svjetlećih, obojenih električnih žaruljica iznad ulice, koje se izmjenično pale i gase. Vise girlande kuglica i bobica s tramvajskih krovova kao u siječnju ledene sige s oluka kuća. Iza staklenih ploha trgovina treperile su zvjezdice, titrale papirnate pahuljice poprskane umjetnim snijegom, ali on vidi sitnu jelku u roditeljskoj kući, od koje miriši cijela soba: u njegovu djetinjstvu Božić je dolazio s Badnjakom. Želi ostati budan ne bi li zatekao anđela koji donosi okićeni krispan, ali san ga je prevario. Ujutro je očaran neobičnim prizorom: s grančica vise kuglice, "srebrnim" prahom osuti orasi, borovi češeri premazani tekućim srebrom, zvončići, snježne pamučne pahuljice i gljive, cilindar na vrhu – bliješte ukrasi iz starog kartonskog kovčežića, koji jednom godišnje otac donosi s tavana.

U javni prostor bor za Božić ne donosi anđeo, već, razbijajući čaroliju, komunalci koji ga postavljaju tjedan dana kasnije, uoči Nove godine, u centru naselja. Na vrhu bora je velika svjetleća petokraka.

Prisjeća se dva tanjurića iznikle pšenice, u struku stegnute hrvatskom trobojnicom, koju je "zasijala" njegova mater uoči Sv. Lucije. On je božićnu pšenicu dobio zajedno s novinama na kiosku. Izdavači, zabrinuti za duhovni život svojih čitatelja, priložili su sredinom kolovoza i Molitvenik Velike Gospe; početkom studenog, za Dušni dan – Molitvenik za duše naših najmilijih; nešto će pripremiti i za Uskrs, sredinom travnja. Uoči Božića dobit će s novinama i katolički kalendar te knjižicu najljepših božićnih pjesama kakve se čuju samo u crkvi u kojoj ih pjeva orguljašica s nekoliko pobožnih djevojaka, uz tihu pratnju ostarjelih žena. Nema u njoj katoličkih muževa u kojima se dugo uspavana vjera odjedanput probudila pa su, ne tako davno, zauzeli prvi red klupa u crkvi a da, sudjelujući u obredu, ne znaju kad treba sjesti, a kada ustati. Oni danas umjesto na zornicu odlaze na božićne domjenke. Drugi su pak češće na koljenima, na trgu, nego u crkvi udaljenoj stotinjak metara. Poza ili vjera? O vjeri ustrajno svjedoče još samo oni o kojima je Pajo Kanižaj svojevremeno napisao: "Da slaviš Božić/smjelo se reći nije/ali nama su Božići/dolazili i prije."

Mimoišao se s mladolikim svećenikom. Jednog takvog, s ministrantom, sreo je poslije prošlog Božića nedaleko od stana u koji se odnedavno uselio. Njegov dom još ne bijaše blagoslovljen i Filip mu priđe, pozdravi ga s Hvaljen Isus, i upita bi li htio navratiti i poškropiti ga svetom vodicom, izmoliti prigodnu molitvu, stanuje tridesetak metara dalje. Vrlo se iznenadio kad mu je svećenik odgovorio da ne može, neće, nije mu ulica u kojoj stanuje u rasporedu… Tada je planuo: "Godinama prije rata, kada ste bili građani drugog reda, dolazili ste u civilnoj odjeći i pitali smijete li nakon Božića doći u kuću i blagosloviti je. Zapisivali ste potajno imena onih koji će vam to dopustiti. Danas, kad su vam mnoga vrata otvorena, blagoslovit ćete svaku novu trafostanicu, ali ne i moj dom. Uzoholili ste se!", izgovorio je podrugljivo. Svećenik je okrenuo glavu na suprotnu stranu, pogledao nekud uvis, u nebo, kao da kaže: Bože, gle što ovaj čovjek radi tvom slugi.

S jednim poniznijim od njega Filip je u djetinjstvu išao blagosloviti kuće. Nosio je u promrzlim rukama posudicu sa svetom vodom, koračao po njegovim stopama, gazio po dubokom snijegu koji mu je ledio prste u niskim cipelama – posjetit će još jednu zaostalu kuću, izvan naselja. Vrlo se iznenadio kada je u skromnoj kućici ugledao retardiranu djevojčicu Slavku, koja se u crkvi uvijek glupavo smiješila, bez razloga, pa su joj se dječaci, i on s njima, rugali. Svećenik je započeo riječima: "Mir u ovoj kući", a on je dodao: "I svima koji prebivaju u njoj." I dok je svećenik mrmljao molitvu, on bi na dovratku zapisao tekuću godinu i inicijale Sveta Tri kralja: G – M – B. Umorne i promrzle nitko ih dotada nije ponudio da sjednu i odahnu, roditelji glupave Slavke jesu. Svećenik je ispijao čašicu domaće rakije, a on topao čaj. Posramljen, sjedio je izbjegavajući mutni Slavkin pogled. Ponudili su ih i keksima, za kolače valjda nisu imali novca. Okus tog keksa Filip nikada neće zaboraviti, pamtit će ga kao Proust okus madlene umočene u čaj, kojim ga je nudila tetka Leonie.

Iz adventskih kućica treštale su božićne pjesme. Ne nabožne, kakve je slušao u crkvi, već novokomponirane. Televizijski programi prštali su američkim božićnim filmovima. Božić se ne pojavljuje tiho, već bučno, gotovo agresivno; ne iznenada, već dobro pripremljen i naviješten. Počinje "crnim petkom", silnim sniženjima u trgovinama, u kojima se reklamiraju "zadnji komadi", robe u "ograničenim količinama." Najavljuju se kupnje online, putem interneta. "Crnog petka" nije ih bilo u njegovu djetinjstvu kada je zime provodio bez kape i rukavica koje je stalno gubio. Zaboravljao ih je u školi, u kinu ili kolodvorskim čekaonicama, a nove nije dobio. Jedne mu je zime, za Božić, otac kupio toplu zimsku kapu sa štitnicima za uši, koju je ljubomorno čuvao, ali poslije nekoliko dana i nju je izgubio.

Zaustavlja se Filip ispred osvijetljenih izloga šoping-centara i razmišlja što bi darovao unuku za Božić, a da ga obraduje. Tijekom godina Božić je izgubio svoj čar, a darivanje svoj smisao. Djeca više ne ostavljaju čarapu za sv. Nikolu, ne očekuju dar za Božić, Novu godinu, rođendan ili neki drugi blagdan. Kompjutori, mobiteli, nove patike ili knjige kupuju se svakodnevno.

Krene uz štandove polukružno nanizane. Nos mu zagolica vreli miris kranjskih kobasica, ćevapa i hrenovki u pecivu, miris prženog luka, piva i kuhanog vina. Jeftini mirisi skupe trećerazredne robe. Gleda nasmiješene prodavačice, ljepuškaste djevojke s jelenskim roščićima u kosi, ali vidi svinjokolju u selu u kojemu je odrastao: mesar baulja blatnjavim dvorištem, ali iza tog polupijanog mesara ostaje vijenac kobasica kakvih nema u prodavaonicama mesa i kuleni koji ne nose oznaku roka trajanja. Po tom dvorištu vrzmaju se trome bake, peku salenjake i režu slaninu, ali iza njihovih kvrgavih prstiju ostaju čvarci kakvih nema u delikatesnim prodavaonicama, iza njihovih sklerotičnih prstiju ostaju švargli o kakvima se danas može samo sanjati. Kokice trčkaraju po dvorištu i kljucaju po đubrištu, ali ne boluju od kokošje gripe, nesu jaja u kojima nema salmonele. Kad se u tom dvorištu ispeče šljivovica, ona je lijek, a ne piće.

Visoki vitki bor ispred stolne crkve škrto je ukrašen. Ispred njega nema jaslica, dva dječaka uporno pale prskalice – ništa što bi podsjećalo na božićnu bajku, tek razbarušen mladić, s praznim šeširom ispred sebe, rasteže harmoniku. Čuju se prepoznatljive božićne pjesme, s automata, snimljene – pjevač samo otvara usta, ali Filip vidi "društvo malih anđela", ispod jelke u domu u kojemu je odrastao, tri jeftine gipsane figurice nebeskih svirača, i čuje, u jutarnjoj tišini tajanstvenog Božića njihovu svirku, nalik onoj u dramskoj predstavi naviještenoj na plakatu zgrade HNK, iza njegovih leđa, "Guslač od marcipana", u kojoj mladi Krežma nije ni taknuo violinu, a sve vrijeme čula se njegova čudesna svirka.

Filip se osjećao kao ratnik koji nije izgubio samo bitku nego i rat. Razmišlja o Božiću koji već godinama dolazi u grad mjesec dana ranije, krajem studenog. Predugo traje pa se razvodni, gubi svaku draž iznenađenja, čaroliju koja bi trebala trajati tek jednu noć, od Badnjaka do svanuća, kratko kao što sve čarolije traju. Vanjski sjaj mu ubrzo izblijedi, dušu je odavno izgubio. Božić je svud oko njega, a nema ga i Filip se ne može osloboditi osjećanja da ga netko neprimjetno a osjetno ukrao.

I ne vraća ga. 

O autoru

Stjepan Tomaš rođen je 1947. godine. Piše pripovijetke i romane za djecu i odrasle. Objavio je osam zbirki priča i šest romana te knjigu drama, od kojih su dvije postavljene na scenu (Zagreb: "Smrtna ura"; Osijek: "Zlatousti ili tužni dom hrvatski"). Autorova ratna dnevnička proza "Moj tata spava s anđelima – Mali ratni dnevnik" dugogodišnja je osnovnoškolska lektira. Nagrađivan je za priče u Večernjem listu (prva i treća nagrada). Dobitnik je i Nagrade "Ksaver Šandor Gjalski". Živi i piše u Osijeku.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?