Na svečanom otvaranju Sajma knjiga u Leipzigu, jednom od najvažnjih književnih događanja u Europi, Miljenko Jergović primio je nagradu za intelektualni doprinos razumijevanju Europe. Nagrađen je za zbirku pripovijedaka Trojica za Kartal. Sarajevski Marlboro remastered, objavljenu 2022. u izdanju nakladničke kuće Bodoni.
Leipziška nagrada za europsko razumijevanje se dodjeljuje svake godine od 1994. i iznosi 20.000 eura, jedna je od najvažnijih književnih nagrada u Njemačkoj.
Za svoj je moćni govor na pozornici Leipziškog sajma knjiga, Miljenko Jergović dobio gromoglasne ovacije, a njegove riječi prenosimo vam u cijelosti.
U zemlji u kojoj sam rođen pred ulazom u svaku seosku kuću leži desetak pari starih cipela. Rečenica koju sam upravo izgovorio prevedena je na njemački jezik, ali se može prevesti i na sve ostale jezike Europe. Njih je više od 24, koliko je službenih jezika Europske Unije. Ali samo na onom jeziku na kojem je rečenica izgovorena biva razumljivo što je njome rečeno, i zašto pred ulazom u svaku seosku kuću leži desetak pari starih cipela. Jezik Europe je prijevod, rekao je Umberto Eco.
A stvarna snaga i veličina Europe je u mnoštvu njezinih jezika. Svaki jezik jedan je cjelovit i dovršen svijet. I svaki taj svijet po jedna je cijela Europa. Stvarna europska moć nije u francuskim borbenim avionima i njemačkim tenkovima, nije ni u švicarskim bankama. Stvarna europska moć je u nepobjedivoj mnogostrukosti svjetova koji čine Europu, a koji proizlaze iz mnoštva europskih jezika. Svaki jezik jedan je cjelovit i dovršen svijet, različit od drugih svjetova.
Snaga Europe je u prijevodu. Snaga Europe je u mogućnosti razumijevanja onog što je neprevodivo.
Snaga Europe je u odgovoru na pitanje zašto pred ulazom u svaku seosku kuću leži desetak pari starih cipela?
Ljudi iz ratom opustošenih i siromašnih zemalja ne dolaze u Europu zato što se u Europi proizvode tenkovi i borbeni avioni, niti zato što se u Europi štampa najkvalitetniji novac. Oni ne dolaze ni zato što su Europljani osjetljivi na njihovu nesreću i siromaštvo. Ljudi iz Afrike i Azije dolaze u Europu zato što vjeruju u njezinu snagu. Oni dolaze zato što im se čini da u toj množini svjetova, nastaloj iz mnoštva europskih jezika, ima mjesta i za njihov svijet i njihov jezik.
Kada nas hvata strah od ljudi koji dolaze, to nije strah od njih, njihovih svjetova i jezika. To je strah od Europe. To je strah od prijevoda kao jednog i jedinog jezika Europe. Strah od vlastite moći. Iz tog straha rađa se ideja o imperiju, koji će, kao i svi imperiji, biti monolitan, i koji će u ime jednoga svijeta, jednog jezika i jednog vođe, nadjačati sve ostale imperije. Iz straha od Europe rađaju se ideje o deportacijama stranaca. Najprije takozvanih ilegalnih migranata, a onda i svih ostalih. Da bi se strance efikasno deportiralo, moraju se najprije otvoriti deportacijski logori. Da bi deportacijski logori bili samoodrživi, mogli bismo ih pretvoriti u radne logore. A radni logori lako postaju logori smrti. Kao što problem ilegalnih migranata lako postaje problem svih ljudi čiji su nam jezici nerazumljivi, a svjetovi tuđi.
Zato je važno znati da postoji onaj europski svijet u čiji jezik upisano je znanje zašto pred ulazom u svaku seosku kuću leži desetak pari starih cipela.
Zemljopisne granice Europe čine tri mora: Sjeverno, Atlantsko i Sredozemno. Europa, međutim, nije otok. Sa četvrte strane svijeta nema mora! To je još jedan, veoma važan, element straha Europe od same sebe. Sa istočne strane svijeta nije moguće postavljati granice Europe. Prema istoku, Europa je poput otvorene fabule, poput Fade outa na kraju posljednje pjesme s gramofonske ploče, poput ideje o beskraju svemira predočene djetetu, ili poput rastvorene utrobe koju nikako nije moguće zašiti… Europa se plaši vlastitog istoka, Europa se plaši istočne Europe, i svega onog što dolazi iza.
Strah od istoka nemoguće je izbjeći ili otkloniti postavljanjem istočnih granica, stvarnih ili provizornih. Jer uvijek će izvan istočnih granica ostati još Europe, s kojom Europa neće znati što da čini. Ili koja će biti ona Europa koja ne želi biti Europa…
Strah od istoka može se otkloniti samo razumijevanjem činjenice da Europu ne čine njezine zemljopisne granice. Europa nije određeni, jasno razgraničeni teritorij. Ona je množina svjetova, nastalih iz množine jezika. Europa se širi unutar sebe, a ne izvan sebe, ona nije okupatorska ili kolonijalna sila. S tri je strane okružena morem, a s četvrte se razlijeva kao boja u akvarelu, Europa nema stvarnih neprijatelja izvan sebe same. Oni izvan Europe koji bi je željeli uništiti, istovremeno bi da za sebe sagrade i stvore jednu drugu instant Europu, koja bi se od autentične Europe razlikovala po tome što u njoj ne bi bilo Europljana, jer Europljani tako nepodnošljivo kompliciraju stvari. Najživopisniji među tim europskim vanjskim protivnicima bi, recimo, Europu rado i od srca uništio, ali mu je san da usto dobije Nobelovu nagradu za mir. A Nobelova nagrada je, to svi znamo, najslađi je lilihip modernog čovječanstva, ali europski lilihip. Europa je svijetu u proteklih nekoliko tisuća godina podarila tolike lilihipove da bismo je mogli proglasiti tješiteljicom djece i emocionalno nestabilnih.
Europu bismo trebali osloboditi straha, jer će se inače iz europskoga straha opet roditi veliko zlo. Još od vremena kada je slavni Đenovljanin u potrazi za začinima otplovio na pogrešnu stranu svijeta pa otkrio Ameriku, ili još prije toga, od vremena kada je s istoka u Europu stigla kuga, svako veliko zlo naše civilizacije rađalo se iz europskoga straha. Danas nam nema drugog spasa, nego da se ne plašimo. Nema nam drugog spasa nego da shvatimo da je nepodnošljiva privlačnost Europe u prijevodu i u sposobnosti da razumije ono što je neprevodivo, a koja se rađa iz sve te množine europskih svjetova.
Recimo, zašto ispred ulaza u kuću u kojoj živi samo troje ljudi leži barem desetak pari starih cipela? Svakoj toj cipeli prelomljena je njezina krma, tako da ju se na nogu može navući kao papuču. To su cipele koje ljudi navlače kad nakratko izlaze na dvorište ili u vrt. U njima se ne odlazi nigdje dalje. To su stare cipele, koje je, prema vjerovanju naših ljudi, šteta baciti. U tim je cipelama prethodno iskustvo moga svijeta. U njima je naša mala privatna povijest, na kojoj možemo biti zahvalni Europi. Europi u nama, i Europi oko nas. U tim je cipelama, ostavljenim ispred ulaza u svaku seosku kuću moje zemlje, i budalasta nada da će one nekim čudom opet postati nove. Toj nadi da će staro postati novo ime je tradicija, europska tradicija. Tih cipela je barem desetak, premda je ukućana samo troje, zato što je važno da uvijek postoji mogućnost izbora. Iz mogućnosti izbora proizlaze ljudska sloboda i demokracija. Sloboda nije samo pravo na izbor u životno važnim stvarima. Sloboda je i pravo na izbor u onome što se drugima čini nevažnim.
Te stare cipele ispred ulaza u seoske kuće zemlje u kojoj sam rođen cijela su jedna Europa.
Hvala vam što ste za mene imali razumijevanja i onda kad me niste razumjeli.
Hvala vam na brizi za sve druge.
Otvori KEKS Pay
Sad kad su mu dali 20 000€ nadam se da neće kukati svaki dan i tražiti da mu Zagreb daje pare