Naslovnica Kultura Kazalište

Ne prihvaćam da se žene gledaju kao bludnice osuđene na brid nečijeg noža

Redateljica novog “Woyzecka” u HNK Ivana pl. Zajca u povodu nedavnih debata o kulturi kaže kako su političari dobrodošli u kazališno gledalište, kao i sva ostala publika
16. siječnja 2018. u 21:02 2 komentara 819 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

U riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je predstavljen “Woyzeck” u režiji Anice Tomić. Razgovarali smo o tom slavnom nedovršenom komadu Georga Büchnera i njegovim današnjim odjecima.

Oliver Frljić Oliver Frljić: 'Bilo bi lijepo kad bi hrvatsko društvo filoustašama napokon reklo: I mi znamo gdje ste vi'

Kako je došlo do suradnje s riječkim HNK i zašto baš “Woyzeck”?

Nekoliko godina dogovarala sam suradnju, ali zbog privatnih okolnosti tek smo nedavno usuglasili termin. Postoji nekoliko parametara koji su me vodili k Woyzecku. Taj me komad prati od rane mladosti i oduvijek me presretao suvremenošću misli i aktualnosti koju nosi. Büchnerova replika je izravna i ne opravdava se; ona vas kao čitatelja stavlja pred pitanje na koje sami u sebi morate pronaći odgovor. S druge pak strane u sam je tekst upisana tradicija srednjovjekovnih moraliteta, kao i commedie dell’arte te kršćanske referencije. Njegovi su likovi neka vrsta arhetipova onoga što čovjek jest, oni su nepromjenjivi u svojoj biti kao što je čovjek, bez obzira na epohu – vječno isti. Također taj komad kao da šapuće misao Hanne Arendt „... kao da su vrline prošlosti u najgoroj krizi uzele našu sudbinu u svoje ruke.“ Jer gdje su naše vrline danas, i imamo li ih više? Jesmo li postali samo neimenovani identiteti koji se vrtoglavo podčinjavaju moći iz straha za vlastitu egzistenciju; i gdje su nestali oni glasnici koji prokazuju na moral, pravednost i istinu? Nije li sve na kraju postalo samo korištenje udobnosti života kako više ne bismo trebali misliti ni o čemu? Filozofski bismo se svakako složili s Arendt da je bolje podnositi zlo nego ga činiti, uz uvjerenje da taj stav mora biti sam po sebi razumljiv svakoj zdravoj osobi, no ta misao nije izdržala kušnju vremena. Sve su to pitanja koja se prelamaju u Büchnerovu Woyzecku, i koji taj tekst, i nakon 200 godina nakon što je napisan, stavljaju u kanon dramskih, mogu čak reći i postdramskih komada.

Uz glavnog glumca Deana Krivačića i ansambl riječkog HNK u predstavi igra i mlada srpska glumica Hana Selimović?

S Hanom sam se prepoznala i prije nego što sam znala da će igrati, kao da sam u prvom razgovoru s njom osjetila da je ona ta arhetipska žena kroz koju se prelama sva bol i nepravda ženskosti. Moramo znati da je Büchnerov svijet mizogin, biblijski momenti čine, među ostalim, glavne referencije njegove strukture, u kojoj je žena prikazana kao kurva i bludnica. Jelena Kovačić i ja od prvih razgovora o komadu nismo pristale na tu postavku. Odlučile smo promijeniti smjer ženske linije i pokazati da je manipulacija, ali i svojevrsna društvena ucjena ono čemu je žena često izložena. Hana nam je u tome bila idealna sugovornica. Naša Marie, bez obzira na svu promjenu dramaturgije, ipak naposljetku završi pod nožem muškarca koji je navodno voli. Vjerujem da smo joj bar malo dali pročišćenja i da smo kroz njega negdje djelomično očistile i svoje ženske boli, kao i boli drugih žena koje budu sjedile u publici. Hanina izvedba na rubu je performativnog, i upravo kroz to na neki neobičan način dolazi do spoja identiteta nje kao glumice koja igra Marie i njezina privatnog intimnog ženskog subjekta. Hana je i jedna od najtalentiranijih i najkarizmatičnijih glumica s kojima sam radila i velika mi je čast što smo nas tri zajedničkim ženskim snagama pokazale i moć i slabost nas žena u predstavi o Woyzecku.

Woyzeck nedvojbeno govori o problemima upropaštene radničke klase. Može li se tu povući i paralela s našom izgubljenom ratnom generacijom, obilježenom socijalnom isključenošću i stigmom PTSP-a?

Na žalost, da. Tu su izgubljenu generaciju, po mojem je mišljenju, namjerno stvorile političke strukture kako bi se što više ljudi obespravilo, ali i obeshrabrilo u smislu da se njihovo osobno poštovanje svede na minimum. Jer ako čovjeku oduzmete zdravlje, novac, stvorite od njega radno nesposobnu osobu, vi ste srušili temelje onoga što čovjek jest, oduzeli ste mu pravo na osobnu misao o sebi. Znamo da politički problem nije odlučivanje o tome je li gori čin neopravdanog udaranja ili podnošenja udaraca, ali politička bi briga trebala stvoriti svijet u kojemu se takve stvari ne događaju. Na žalost, naša politika i moćnici u posljednjih 25 godina oduzeli su našim ljudima osnovno pravo na dostojanstvo, a paralelno i nelogično poručuju da smo valjda mi krivi što toga dostojanstva nemamo. Kao i u Woyzecku, svedeni smo na krivnju koja nije naša, na teret koji trpimo, na oduzetu mladost, ali izgleda i budućnost. Postajemo antijunaci vlastitih života samo zato što je to nekome vrlo korisno i zabavno. Na kraju krajeva, našu predstavu završavaju elite koje su prisilile Woyzecka na ono najgore, ali one, kao i u stvarnom životu, prekrivaju rasporeni leš mrtve Marie i odlaze na proslavu rođendana; s onima kojima je udobnije da ih trpe nego da djeluju – komoditet je uvijek prokletstvo čovjeka jer u komotnosti zaboravljamo na drugog.

Büchnerovi likovi uživaju u narodnom folkloru i melodijama – i to pomalo podsjeća na ove naše prostore?

Njegov svijet uz sve već navedene referencije temelji se i na napjevima koji vuku korijenje iz njemačke narodne glazbe. Taj etno i folklorni moment duboko je upisan u ritualnost tog svijeta, on za mene i stvara tu zagušljivu, hermetičnu i bezizlaznu atmosferu komada. Taktovi i bubnjevi koji odzvanjaju u tekstu, odzvanjaju i u ritualu postupka na samoj sceni, oni iz tog arhetipskog polako prelaze i pretvaraju se u suvremeno bljedilo našeg društva i miljea. Tu je sva snaga i strahota koja je upisana u komad – trenutak kada se prepoznate i zapitate se – kako i kad sam postao takav? Ponekad mi se čini da je prostor koji je odredio moje odrastanje pravi srednjovjekovni horor vacui bez prave slobode i kisika, sjetim se uvijek Ujevićeva stiha Ventilatori, ventilatori, ne rade ventilatori, nema ventila... E pa u tom bezventilnom polju upisana je i moja mladost.

Woyzeck u napadu bijesa ubija svoju družicu. Tema nasilja nad ženama iznova je iznimno aktualna – kao da se nismo uspjeli mnogo promijeniti od doba u kojem je ova drama napisana?

Nismo se promijenili, niti ćemo se promijeniti dok god se bude radila razlika među spolovima. Svakim danom svjedočim diskriminaciji i stereotipima koji se upisuju u djecu od vrtićke preko školske dobi, od onih najjednostavnijih floskula da djevojčice nose ružičasto, a dječaci plavo, do toga da su djevojčice slabije, a dječaci snažniji. Cijela industrija kapitalizma postavljena je tako da djevojčice prezentira kao nježne princeze, a dječake kao ninje, taj konstantni diktat već je odavno utemeljen. Mediji su izuzetno bitni za prenošenje poruke o ravnopravnosti, a oni su na žalost danas često jedino čitano štivo. Mogli bismo preuzeti ulogu prosvjetitelja, a ne zapisničara crne kronike. Tužno mi je reći, ali imam nekoliko starijih poznanica koje su od rane mladosti trpjele obiteljsko ili bračno nasilje, neke su čak bile i izložene hladnom oružju. Kada sam ih pitala zašto nisu pobjegle, odgovorile su da ih je bilo strah i da je pritisak bio prevelik. Jedna od podlinija priča u Woyzecku je i ta; što ako žena ipak ne pristane na sve to, mora li završiti pod nožem? Naposljetku, idealno rečeno, naš jedini zadatak trebao bi biti međusobno približavanje i poštovanje, bez obzira na spol i rod. Konkretno, svijest o tome da sam rođen ili rođena s dvije ruke znači da jednom rukom pomažem sebi, a drugom drugome, bez obzira na rodnu, vjersku ili nacionalnu pripadnost. No, svakodnevno svjedočimo sve većoj nesnošljivosti ljudskoga roda. A zaboravljamo to da bi žalost i radost bile posve nepodnošljive da moraju ostati nijeme i zadržane samo za nas osobno. Naša međusobna nepodnošljivost na kraju će nas svesti na ljude koji će umirati sve mlađi i sve osamljeniji.

U posljednje se vrijeme mnogo govorilo o kazalištu kao poligonu za obračun “lijevih” i “desnih”. Kako biste opisali položaj kazališnih umjetnika u našoj zemlji?

Kazalište ne spada ni lijevo ni desno, ono bi trebalo biti mjesto posvećene istine, koja se ne treba svakome svidjeti. Na kazalištu i umjetnicima je da kazuju, prokazuju i govore. Moj pokojni profesor Švacov govorio je da je drama sukob egzistencija. I ja se slažem, jedino gdje se (osim u privatnom životu) drama može legitimno događati kazališne su daske, a sva ostala prepucavanja i obračuni za mene su trošenje vremena i resursa. Izuzetno je bitno da kazalištarci sve svoje ideje usmjere u stvaranje, a ne u nekonstruktivne bitke. Kazališna istina uvijek je jača od političkih tričarija. A političarima poručujem da se za svoje visoke plaće počnu ozbiljno baviti sektorima u kojima djeluju, a da kazalište ostave struci. Uvijek su dobrodošli u njegovo gledalište, kao i sva ostala publika.

Radili u malim produkcijama ili nacionalnim kućama, vi i dramaturginja Jelena Kovačić nerazdvojni ste autorski tandem. Na čemu se temelji vaša suradnja?

Zajedno smo studirale na Filozofskom, potom Akademiji, zajedno smo se pretvarale od djevojčica u žene, zajedno smo prošle različita iskušenja, i baš kao stari par ostale zajedno u dobru i zlu. Zajedno radimo već više od 18 godina. Veže nas velika ozbiljnost kojom pristupamo poslu, za nas je svaka predstava jednako važna – gotovo mali znanstveni rad. Pokušavamo biti odgovorne i posvećene i izdržati u svojoj konstantnoj borbi za istinu i pravdu. Ponekad nije lako kad imate dvije žene koje stalno tjeraju pravdu i istinu, ali mi mislimo da je to jedini način da ovaj naš mali kutak svijeta koji nam je dan postane barem malo bolje mjesto.

Za kraj, pripremate li već neki novi projekt?

Nakon “Woyzecka” odlazimo u GKL Split raditi predstavu o Ružnom pačetu, onom neprihvaćenom, izdanom malenom stvorenju koje pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu – da ga netko prihvati kao drugačijeg. Nakon toga nas čeka velik i važan roman “Hotel Zagorje” sjajne Ivane Bodrožić, koji postavljamo u Gavelli. To je i priča o našem ukradenom djetinjstvu, koje su ukrali oni koji i danas imaju moć da šire strah. Kaže Aristotel, hrabrosti nema bez straha. Prvi ćemo put pokušati biti hrabri a da se pritom ne bojimo.     

1 / 25
Za umrijet od smijeha
Intervju Nitko sreću ne želi čekati tamo gdje gadovi teroriziraju šutljivu većinu premijera Priče Marka Uvodića pretvorene u dramu i sjajnu hit-predstavu ŽIVOTNA PRIČA Filip Vidović: Zauvijek ću biti mali od Ivice, to zna biti i prednost i teret
ccc
Pogledajte kako smo našu pobjednicu uz CCC Shoes and Bags brend pretvorili u trendi mamu

A1 izdvaja za Vas

  • Lujo123:

    ANICA TOMIĆ - Ne prihvaćam da se žene gledaju kao bludnice osuđene na brid nečijeg noža -------------------------------------------------------------------------- Draga anice, daj se informiraj, pa buš vidjela kak su u zadnjih godinu ili dvije(nisam baš brojal) baš te žene u svojim sladostrasnim ... prikaži još! bludničenjima zaklale nekoliko muževa. Curko ne okreći pilu naopako!

  • bljak007:

    Napad je najbolja obrana.