Na mojem popisu diskografskih favorita iz "pretpunkerskih sedamdesetih" veoma su visoko bili i ostali MC5 i New York Dolls. Ovi prvi kao, uz Stoogese, neupitni predvodnici detroitskog garažnog rocka šezdesetih koji se u dvijetisućitima opet aktualizirao. Beskompromisni nastupi, žestoka svirka, nepomirljiv kritički stav prema establishmentu te veze s političkim radikalizmom, a posebice pokretom Bijelih pantera, od samoga početka karijere dovodili su ih u sukob s cenzorima diskografskih kuće, novinarima i policijom.
Nastupni album "Kick Out The Jams" MC5 su snimili na koncertima 30. i 31. listopada 1968. u detroitskoj Grande Ballroom. Album na kojemu je bio i uobičajeni koncertni poklič pjevača Roba Tynera "kick out the jams you motherfuckers!" sjajno je ostario te je i danas reprezentativan projekt sirovog visokoenergetskog koncertnog zvuka temeljenog na eksperimentima s distorzijom gitarista Freda Sonic Smitha i Waynea Kramera. Posebno u naslovnoj temi, himničkoj "Motor City Is Burning" te brojevima "Borderline", uvodnoj "Ramblin Rose" i zaključnoj anarhoidnoj jazz-rock skladbi Starship. S druge pak strane jazz-improvizacije i politički radikalizam bili su plod utjecaja njihovog menadžera i radikalnog supkulturnog aktiviste Johna Sinclairea. Album je zbog problema s cenzurom bio objavljen godinu kasnije, a unatoč pohvalama kritike, bio je medijski i na tržištu posve marginaliziran. MC 5 su očito bili odveć vruća "anarhoidna" roba i pravi simbol "nečastivog trojstva" sex, narkotici i rock & roll, a da bi na njih ozbiljnije računale umivene diskografske korporacije.
Nakon što su detroitski prodavači iz lanca Hudson odbili album držati na svojim policama, a MC5 im žestoko uzvratili tiskajući oglase u underground novinama "jebeš Hudson", diskografska kuća Elektra je - bojeći se negativnog publiciteta - raskinula ugovor. Sljedeći album "Back In The USA" kojega je producirao rock-kritičar Jon Landau bio je doduše jedan od najboljih hard-rock albuma na prijelazu šezdesetih, no prošao je nezapaženo na tržištu, a nakon sljedećeg ambicioznog komercijalno neuspjelog projekta "High Time" MC 5 su se razišli.
Sličnu sudbinu imali su i New York Dolls koje su na isteku sedamdesetih s pravom mnogi držali jednim od najutjecajnijih bandova te pravim katalizatorom za bujanje "nove scene". New York Dollse doista nije teško na osnovu sjajnog prvijenca iz 1973. nazvati i proto-punkerima i punk-glama te thrash-metala. Producent debuta naslovljenog "New York Dolls" Todd Rundgreen nastojao je i uspio u studiju postići atmosferu na tragu žestokih koncertnih nastupa Dollsa, a da album pri tomu ipak ne zvuči kao traljava i anemična demo-snimka.
Rundgren je stoga umjesto tehničke perfekcije podcrtao i naglasio promukli vokal i vrisak Davida Johansena te eksplozivnu gitaru Johnnyja Thundersa. Premda je na cijelome albumu tek neznatno derivirao jedan riff, Thunders je - podržan ritam gitarom Sylvain Sylvaina - uspio skovati prepoznatljiv zvuk Dollsa.
Sve odlike nastupnog albuma "New York Dollsa" spoznao sam godinama nakon njegovog objavljivanja, odnosno tek kada su ga kao veoma utjecajan ili čak bitan album počeli spominjati vodeći protagonisti punk scene. Ne bez razloga. Naime, kada se danas posluša prvijenac Dollsa nije ga teško prihvatiti kao svojevrsnu izgubljenu kariku ili pak logičnu poveznicu između punka i riffova Chucka Berryja, odnosno Keitha Rochardsa i Rolling Stonesa iz druge polovice šezdesetih i tema poput "Have You Seen Your Mother Baby". Ipak, u udarnim brojevi poput "Personality Crisis", "Trasha" ili "Vietnamese Baby", "New York Dolls" su pokazali i bliskost anarhoidnom hard-rocku MC5 te minimalizmu i energiji Iggyja i Stoogesa.
Otvori KEKS Pay
