Mađarski romanopisac i scenarist László Krasznahorkai, kojeg je Švedska akademija nagradila Nobelovom nagradom za književnost za 2025. godinu, već desetljećima slovi za jednog od najbeskompromisnijih i najoriginalnijih autora današnjice.
"László Krasznahorkai je veliki epski pisac srednjeeuropske tradicije koja se proteže od Kafke do Thomasa Bernharda, a karakterizira ga apsurdizam i groteskni eksces“, rekao je Anders Olsson, predsjednik Nobelovog odbora prilikom proglašenja dobitnika.
Krasznahorkai, rođen je 5. siječnja 1954. u Gyuli, u Mađarskoj, u obitelji odvjetnika i administratorice, Krasznahorkai je odrastao u sjeni komunističkog režima koji je težio brisanju povijesti i stvaranju iluzije vječne sadašnjosti. Nakon studija prava i mađarske književnosti, te niza neobičnih poslova, među kojima su bili urednik, rudar i noćni čuvar krava, 1984. godine posvećuje se isključivo pisanju.
Već svojim debitantskim romanom "Sotonski tango" (Sátántangó), objavljenim 1985., izazvao je senzaciju i smjesta se prometnuo u vodeću figuru mađarske književne scene. Njegov stil, obilježen rečenicama koje se protežu stranicama poput "spore lave naracije", kako ga je opisao prevoditelj George Szirtes, stvara jedinstven, klaustrofobičan i duboko melankoličan ugođaj koji je postao njegov zaštitni znak.
Krasznahorkaijev književni svijet je apokaliptičan, no ta apokalipsa nije događaj koji tek treba doći – ona je već tu, utkana u svakodnevicu njegovih likova. Od raspadajućeg sela u "Sotonskom tangu", gdje preostali stanovnici, vođeni lažnim prorokom, plešu svoj ples smrti, do misterioznog cirkusa koji u "Melankoliji otpora" donosi kaos u zabačeni grad, njegovi romani istražuju ljudsku nemoć, otuđenje i vječnu potragu za smislom u svemiru koji šuti. Kritičari poput Susan Sontag, koja ga je nazvala "suvremenim mađarskim majstorom apokalipse", i W. G. Sebalda, koji je njegovu viziju usporedio s Gogoljevim "Mrtvim dušama", prepoznali su univerzalnost njegovog pisma. Iako duboko ukorijenjen u mađarskom i srednjoeuropskom krajoliku, Krasznahorkaijev opus nadilazi geografske granice, zrcaleći globalno stanje tjeskobe, raspada starih poredaka i neizvjesnosti koja prožima suvremeno doba. Sam autor tvrdi da je čitav život zapravo pisao jednu te istu knjigu, a roman "Povratak baruna Wenckheima" (2016.) vidi kao njeno veliko finale.
Njegov rad neraskidivo je vezan uz filmskog redatelja Bélu Tarra, s kojim je ostvario jednu od najznačajnijih autorskih suradnji u povijesti filma. Počevši s filmom "Prokletstvo" (1988.), Tarr je gotovo isključivo adaptirao Krasznahorkaijeva djela, stvarajući vizualno zapanjujuće, meditativne filmove u dugim kadrovima koji savršeno odgovaraju piščevoj literarnoj estetici. Vrhunac te suradnje je sedamipolsatna crno-bijela adaptacija "Sotonskog tanga" (1994.), koja se danas smatra remek-djelom svjetske kinematografije, te film "Werckmeisterove harmonije" (2000.), snimljen prema romanu "Melankolija otpora". Njihov posljednji zajednički projekt bio je "Torinski konj" (2011.), film koji, prema Tarrovim riječima, označava kraj njegove redateljske karijere, ali i zatvaranje jednog jedinstvenog umjetničkog poglavlja.
Krasznahorkaijeva djela, koja su mu donijela brojne nagrade, uključujući Man Booker International 2015. i američku Nacionalnu književnu nagradu 2019., dostupna su i hrvatskoj publici. Izdavačka kuća Šareni dućan objavila je "Melankoliju otpora" u prijevodu Angele Pataki.
Krasznahorkai je i ovogodišnji počasni gost gost pulskog 31. Sa(n)jam knjige u Istri koji će se održati od 28. studenog do 7. prosinca. Upravo on će i otvoriti 28. studenog ovogodišnji sajam, točno u podne ispred pulskog Doma hrvatskih branitelja. Svjedoči to i o interesu za njegov rad u regiji. Iako često opisan kao povučen autor koji živi "u osami na brdima Szentlászlóa", njegov opus snažno odjekuje svijetom, nudeći čitateljima zahtjevno, ali neizmjerno bogato iskustvo – putovanje u samo srce tame suvremene ljudske duše, gdje se, unatoč svemu, nazire tračak mukotrpne ljepote.
Otvori KEKS Pay
