I dok klimatska fikcija u svijetu postaje sve popularniji žanr, hrvatska se književnost tek odnedavno može podičiti svojim prvim eko trilerom. "Futur treći", objavljen u novoj biblioteci Bura u izdanju Mozaika knjiga, debitantski je roman autorice Sandre Vlašić. Po struci ekologinja, Vlašić kroz svoju junakinju i fikcionalnu kolegicu Dunju piše o onome što najbolje zna – borbi za bolju budućnost.
Na koji način vas je vaša struka inspirirala na pisanje ovog romana, ali i kako to da ste se iz znanstvenih otisnuli u književne vode?
Bavim se zaštitom okoliša, održivim razvojem i očuvanjem klime već više od 25 godina u raznim organizacijama te vodim brojne programe i projekte. I cijelo to vrijeme primjećujem da jako malo ljudi mari za to što nam se događa. Najčešće ljudi misle da to s njima baš i nema puno veze ili da oni ne mogu tu ništa napraviti. To je ono što me izluđuje jer zapravo su u krivu! No primijetila sam da, koliko god informacija u medijima ili znanstvenih i stručnih radova nam je dostupno, katkad je i meni samoj zapravo jako teško razumjeti o čemu se stvarno radi, posebno kada govorimo o klimi i klimatskoj krizi. Dakle, čak i ja, koja se tim područjem bavim, moram više puta nešto pročitati da si pojasnim. Zato zapravo shvaćam da "običnim" ljudima to može biti prekompleksno i preveliko, a vrlo često ih se tim informacijama koje se plasiraju u medijima plaši pa jednostavno odustaju, bježe od toga, frustrirani su, pa čak i padaju u depresiju i anksioznost, posebno mladi.
To je dio priče iza nastanka ove knjige. Drugi dio priče je moja ljubav prema pisanju i čitanju, koja je malo mirovala između srednjoškolskih zadaćnica i zadnjih deset godina, kada sam se vratila pisanju te krenula na radionicu kratke priče koju je vodio Zoran Ferić u Booksi. Zatim se oko te radionice okupila zanimljiva grupa ljudi koju smo iz šale prozvali ZLO, nastavili smo se sastajati, pisati, jedni drugima komentirati priče... I tako je sve krenulo!
Čini mi se i da među ljudima vlada nekakva rezignacija – zašto bih se ja, mali čovjek, morao potruditi, odvajati otpad i kupovati plave vrećice, kada to ništa neće promijeniti?
Da, vlada mišljenje da što god mi radili, stvar se ne mijenja. Jesu li za to krivi mediji ili obrazovanje u školama? Je li kriv kontekst i javni narativ u kojem živimo? Vjerojatno sve pomalo. Kada o tome znaš mnogo, pa i previše, budućnost ti se ne čini sjajnom. Međutim, isto tako znaš i da ne mora biti tako, da postoje rješenja, da postoje dobre stvari, ali se o njima nažalost ne govori dovoljno i njih se ne potiče. Zato sam odlučila pokušati naći neki novi način da ispričam sve ono što znam, ali da istovremeno potaknem ljude na djelovanje – da im pokažem da se može ići i prema boljoj budućnosti, a ne samo prema katastrofi, jer mi stvaramo budućnost. Ona se ne događa sama od sebe. Poruka je jednostavna: trebamo samo malo više razmišljati kada nešto želimo konzumirati, kupiti ili potrošiti. Treba li nam to zaista ili se možemo snaći s onim što već imamo. Dakle, smanjiti konzumerizam, postati svjesniji koliko resursa je utrošeno da bi se nešto proizvelo. Paziti da jedemo zdravije, kvalitetnije, lokalno i manje bacamo, jer trećina sve hrane proizvedene na svijetu se baca. Na kraju dana, novac ne možemo jesti.
Dakle, mislite da je književnost jedan put kojim se, na pitak način, ljudima mogu približiti takve teme?
Književnost je sigurno jedan put, ali i umjetnost općenito, kreativne industrije, stvaranje. Umjetnost u ljudima budi emocije – emocije nas potiču na djelovanje, a ne racio. Jer, koliko god da znamo, i dalje nastavljamo po starom i ne činimo ništa ili činimo jako malo. A kada te nešto emotivno probudi, onda ćeš krenuti u akciju – zato što si ljutit ili zato što si zaljubljen pa ne želiš izgubiti nešto što voliš, recimo more, otoke, šumu... Naravno da je strahovito važno i obrazovanje. Ali obrazovanje nikad ne završava. Nisu samo djeca ona koju treba educirati nego i njihovi profesori, ali i političari, donosioci odluka. Jedna od mojih želja jest da ovu knjigu pročitaju i oni koji sjede u gradskim vijećima, Saboru i ministarstvima, da malo osvijeste posljedice svojih odluka, da ih bude briga, da mare. Bude li moja knjiga u tome pomogla barem malo, meni će biti drago. To je cilj.
Biste li rekli da je "Futur treći" angažirana književnost?
Da, mislim da bih ga tako okarakterizirala. Sve što opisujem u romanu moglo bi se doista dogoditi, temeljen je na činjenicama koje su mi poznate upravo zbog moje struke. I sigurno je jedan cilj ove knjige da poručim ljudima da malo razmisle o tome što rade i načinima na koje to utječe na druge ljude, prirodu i klimu. Da promijene svoje navike, pokušaju djelovati na bezbolan i manje agresivan način po prirodu. Jer priroda smo mi. Ako je ona bolesna, i mi ćemo biti bolesni i nećemo daleko dogurati.
Međutim, jako mi se svidjelo što ova knjiga ne sije strah i paniku jer, kao što ste spomenuli, mediji nas često plaše katastrofičnim scenarijima. Umjesto toga, "Futur treći" tim temama pristupa ozbiljno, ali s dobrom dozom humora.
Svako doba ima nešto grozno čime plaše ljude. Moju generaciju plašili su hladnim ratom, naši roditelji, bake i djedovi proživljavali su neke druge stvari i strahove... Ali uvijek o nama ovisi kako će biti i kako ćemo se u budućnosti organizirati. Nitko rješenje ne može naći sam, sve je isprepleteno i moramo surađivati – i korporacije, i politika, i industrija, i ljudi. Biram optimizam. Želim vjerovati da je to moguće, i da ako ništa, u svom mikro svijetu, na nekoj mikro razini, možemo napraviti pomak.
Otvori KEKS Pay
