NEPRIJATELJSKI ODNOS DRUŠTVA PREMA NEZAVISNOJ KULTURI
Uvijek se iznova susrećem s pretpostavkom da je nezavisna kultura samo gutač javnog novca. Ma kome to uopće treba?? Rijetkima, slažem se. Prema poznatoj Maslowljevoj hijerarhiji potreba koju je je slavni psiholog prvi put objavio 1943. godine, kultura je – uvjetno rečeno - zadnja na redu. Tek nakon što se zadovolje fiziološke potreba, potrebe za sigurnošću, ljubavlju i pripadanjem i poštovanjem, na red dođe potreba za samoaktualizacijom za koju je kultura bitan čimbenik. Znači, mnogim ljudima u njihovim životima uopće neće doći na red.
Onda kad dođe, publika se prvo okrene onome najdostupnijem. HRT-ovoj produkciji, programima javnih kazališta, gradskim muzejima i domaćim pop hituljcima koji se vrte na radijskim postajama. Mora se malo prokopati da se dođe do nezavisnih filmaša i kazališta, malih galerija, alternativnih bendova i drugih oblika nezavisnog umjetničkog stvaralaštva.
Često su umjetnička djela koja se produciraju na neovisnoj sceni za užu publiku. Upravo zbog toga što ljudi koji ih proizvode rade ciljano, za grupu korisnika čije potrebe razumiju. Svaki dobar projekt odgovara na neku potrebu koju prepoznaje u zajednici. Svi koji tako lako osuđuju udruge i umjetničke organizacije koje svoje projekte realiziraju financiranjem iz državnog budžeta trebali bi se malo zapitati koliko zapravo razumiju i poznaju djelovanje civilnog sektora i funkciju koju obavlja u društvu. Većina nas nije upoznata sa stvarnim potrebama ljudi s posebnim potrebama, migranata, LGTBQ+ zajednice, oboljelima od PTSP-a, žrtvama zlostavljanja i mnogih drugih koje upravo organizacije civilnog društva kroz svoje programe osnažuju i poboljšavaju kvalitetu njihovog života.
Onda krenu lamentacije o tome da nezavisna kultura nije nezavisna jer dobiva novce od države. Ozbiljno??? Netko dobije 2000 eura i odmah mu se neovisnost dovodi u pitanje. Neovisna scena prepoznata je kao JAVNA POTREBA U KULTURI. Radi ono što nitko drugi ne bi, bar ne u tim uvjetima i za te novce. To su mahom ljudi koji rade ono u što vjeruju, iza čega stoje i umjetnički i osobno, i izgaraju za svoje projekte.
Kad država da poljoprivrednicima poticaje, nećete naći po novinama prozvane pojedinačne OPG-ove jer su dobili sufinanciranje za obrađivanje tog i tog polja i uzgoj te i te kulture. Nitko neće biti nabrušen na sibirske borovnice ili čičoku kao politički nekorektne ili štetne za društvo u cjelini. E, ali ako se odobri nekoliko tisuća eura za sufinanciranje nekog festivala koji smrdi na ljevičarske vrijednosti, treba ga odmah javno razapeti jer predstavlja udar na društveni moral i dugoročno pridonosi urušavanju samih temelja hrvatske države. Joj dajte molim vas. Mažete ljudima oči i radite dramu oko sitne love kako bi ljudi odvratili pogled od pravih problema.
FINANCIRANJE KULTURNOG SEKTORA
Ministarstvo kulture još nije objavilo analizu financiranja javnih potreba u kulturi za 2024. godinu, no bacite li pogled analizu prethodnih godina (https://min-kulture.gov.hr/kulturne-politike-52/analitika/20807) jasno se vidi različita pozicija kulture po jedinicama lokalne samouprave i koliko se malo, ustvari, izdvaja za kulturu. Ako se sjetimo da se akronimu STEM zanimanja (Znanost, Tehnologija, Inženjerstvo i Matematika) sve češće dodaje jedno A za Arts/Umjetnost, postaje jasno da pozicija umjetnosti u suvremenom društvu jača. Kulturne i kreativne industrije jačaju poziciju unutar društvenog BDP-a i postaju sve jači igrači na tržištu rada.
Prema studiji Kulturne i kreativne industrije u Republici Hrvatskoj – prije i nakon COVID-19 koju je na inicijativu Ministarstva kulture i medija te stručne službe ZAMP Hrvatskog društva skladatelja izradio Ekonomski institut Zagreb (https://min-kulture.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Doc/kkicovid19_studija.pdf), u 2019. godini ukupna bruto dodana vrijednost kulturnog i kreativnog sektora iznosila je 10,1 milijardu kuna ili 3,1 posto bruto domaćega proizvoda (BDP) Republike Hrvatske. Iako je pandemija koronavirusa predstavljala znatni udar na poslovanje, čak i najpogođeniji sektori glazbe, izvedbenih umjetnosti i filma ubrzano se oporavljaju, o čemu će se vjerojatno izraditi neke nove studije u budućnosti. Kulturne i kreativne industrije država podržava kako bi se dalje razvijale jer prepoznaje njihovu važnost i potencijal. To je sektor koji zapošljava mlade visokoobrazovane ljude s velikim udjelom poduzetničkih mikropoduzeća. Oni koji posluju kroz udruge i umjetničke organizacije uistinu se redom bore za održavanje barem minimuma ljudskih, infrastrukturnih i tehničkih resursa.
NEZAVISNA KULTURA NUDI „NEŠTO DRUGO“
Kulturno pravo jedno je od temeljnih ljudskih prava. Ne može sve biti mainstream. Mora postojati i drugo. Jer, koliko god prodanih karata bilo i koliko god se rekorda srušilo, ne žele svi na Thompsonov koncert. I to još uvijek moramo prihvatiti kao društvo u cjelini.
Na nezavisnoj sceni bilo je predstava koje je jedan glumac igrao za jednog gledatelja. Predstave na nezavisnoj sceni one su koje se održavaju u nekazališnim prostorima, ili oplemenjuju kulturne ustanove koje imaju infrastrukturu, ali nemaju program. Dolaze u male sredine u kojima profesionalna kazališna produkcija ne postoji. Bore se za svakog gledatelja i svaku izvedbu.
NEOČEKIVANA IZLOŽBA
Nedavno sam u Tragačima imala nekoliko kazališnih proba u zagrebačkom Društveno-kulturnom centru Šesnaestica. Ušavši u prostor, na zidovima sam zatekla izložbu “24 BACI”. Izložba poljubaca. Izložba ljubavi. Prekrasne fotografije, tople, intimne, koje su me učinile sretnom. Izložba koja će teško dobiti veliku vidljivost u javnosti, autora Matthiasa Dürra, okupila je seriju portreta LGBTIQ+ parova u intimnim trenucima poljupca. Ne bih znala na nju i ne bih je posjetila da nisam nabasala na nju posve slučajno. Hvala udruzi Proces, hvala Šesnaestici.
E, tome služi neovisna kultura. Da te iznenadi. Zatekne. Inspirira. Otvori ti novu perspektivu. Progovori tebi do tada nepoznatim umjetničkim jezikom. Natjera te da promišljaš o temama o kojima inače ne bi. Pruži ti ruku i približi ti se. Ukloni jaz između umjetnika i gledatelja. Naravno da sve to žele i trebaju raditi i javna kazališta, ali tu su u igri puno veći novci, mandati intendanata i ravnatelja koji ne smiju previše uzburkavati strasti kako ne bi ugrozili ostanak na poziciji, inertni ansambli skloni pobunama i odbijanju uloga koje su moguće samo iz pozicije sigurne plaće... I sve skupa je puno drugačije.
Nezavisna kultura je ona koja će naći tebe, doći u tvoju ulicu, u tvoj prostor, ona koja će te istinski zapitati tko si i što želiš. To je ono za što velike mašinerije javnih institucija nemaju ni fleksibilnost, ni mobilnost, ni - na kraju krajeva - motivaciju. I to je ok. Za to smo tu mi. Nezavisni.
Otvori KEKS Pay
