Za života hrvatski pionir grafičkog dizajna Mihajlo Arsovski rijetko je, ili gotovo nikada, istupao u medijima. Ne mogu tu ne spomenuti njegov omiljeni citat nakon 90-ih, "molim da me se ne primjećuje". Oni koji su ga i privatno poznavali kažu da mu je bilo potpuno besmisleno čak i razgovarati o dizajnu, radije je s ljudima dijelio zabavne, pa i izmišljene crtice iz svojeg života.
Jednako tako kako je rijetko ili nikada govorio o dizajnu, tako je rijetko ili nikada govorio i o svojem ocu Kosti Arsovskom koji je u jednom periodu života napustio njega i majku i otišao u Njemačku.
Ipak, do kraja života sačuvao je obiteljsku ostavštinu – fotografije svojeg djeda, oca i strica, a koje su tek nakon njegove smrti slučajno otkrivene u njegovoj sobi i postale su povod dvogodišnjem znanstvenom istraživanju posljedica kojeg je, prije nekoliko dana u Zagrebu, predstavljena monografija "U potrazi za fotografima Arsovskima" u izdanju MUO. Autorice knjige su dr. sc. Iva Prosoli iz zagrebačkog MUO i Tatjana Gjorgjievska, Olivera Džartovska Tačevska i Slavica Hristova iz Muzeja grada Skoplja. Zajedno su pročešljale brojne arhive u Makedoniji i Hrvatskoj, uključujući Muzej grada Skoplja, Državni arhiv i privatne zbirke, razgovarale sa stručnjacima i kustosima i prvi put na jednom mjestu okupile sva saznanja o radu obitelji Arsovski, njihovim biografijama, likovnim afinitetima i motivima, a posebna vrijednost projekta je interpretacija fotografija i njihovo kontekstualiziranje u širu povijest fotografije u Kraljevini Jugoslaviji i poslijeratnoj Jugoslaviji. Rekonstrukcija ide ovako...
– Mi smo knjigu nazvali "U potrazi za fotografima Arsovskima" jer to je uistinu i bila prava potraga. Sve je počelo prije tri godine kada me nazvao Dejan Kršić, ujedno i dizajner ove monografije koji je u to vrijeme pripremao monografiju o svima dobro znanom Mihajlu Arsovskom. U njegovoj obiteljskoj ostavštini našao je, naime, fotografije za koje je i njemu i meni odmah bilo jasno da se radi o vrlo vrijednim i vrlo kvalitetnim radovima koji ne samo da imaju veliku dokumentarnu vrijednost već su evidentno i rad jednog vrlo kvalitetnog ateljea. To nas je sve nagnalo da se bacimo na istraživanje i da vidimo tko se skriva iza tog imena Arsovski – kazala je Iva Prosoli na promociji monografije i otvorenju izložbe fotografija braće Arsovski koja se do 11. studenog može pogledati u KIC-u RS Makedonije u Zagrebu, pa nastavila:
– U početku se znalo jako malo. Znalo se da je Mihajlov otac bio Kosta – fotograf i da je imao atelje u Skoplju, nakon čega je jedno vrijeme imao atelje i u Zagrebu i to je u biti bila naša startna pozicija. Ubrzo sam upoznala kolegice iz Muzeju grada Skoplja i zajedno smo krenule u to istraživanje nakon kojeg smo rekonstruirale njihovu priču. Najstariji u obitelji bio je Vasil Pop-Arsov koji se rodio negdje 1870-ih, a bio je učitelj i fotograf. Radio je kao učitelj sedam godina u Kumanovu, nakon čega je početkom 20. stoljeća otvorio atelje u Skoplju. Neke od sačuvanih njegovih fotografija nalazimo u Muzeju grada Skoplja i originalne se mogu vidjeti na aktualnoj izložbi. Nakon njegove smrti 1926. godine studio preuzimaju njegovi sinovi Konstantin (Kosta) i Vladimir koji nastavljaju s njegovom djelatnošću i ovdje izložene fotografije zapravo su većinom njihovi radovi. Imali su važan studio u centru grada, bili su članovi Zanatske komore i svakako su bili jedni od najutjecajnijih fotografa onog vremena. Očito su imali puno posla jer nisu imali ni potrebu reklamirati se u tadašnjim novinama. O njihovoj važnosti govori i činjenica da uskoro otvaraju još jedan studio Elektrofot, negdje sredinom tridesetih godina, u kojem počinju koristiti umjetnu rasvjetu, odnosno suvremenu tehnologiju koja tada dolazi u Skoplje. I zapravo, jedno vrijeme smo čak bili u čudu i pitali se radi li se o istim fotografima jer u isto vrijeme djeluju pod imenom Braća Arsić i Elektrofot, ali smo na kraju istraživanjem zaključili upravo ovo – da je taj novi naziv nastao zbog korištenja nove tehnologije i da radovi u dva studija zapravo nastaju istovremeno. Za vrijeme Drugog svjetskog rata i za vrijeme bugarske okupacije djelomično prestaju raditi, da bi potom ponovo otvorili studio na neko kraće vrijeme. Kosta tada surađuje s partizanima i završava u bugarskom zatvoru na šest mjeseci, a nakon oslobođenja Makedonije biva pušten i pridružuje se partizanima za koje obavlja i neku službu nekoliko mjeseci u Velesu. Nakon toga vraća se u Skoplje i još jedno vrijeme vodi atelje, da bi se 1947. preselio u Zagreb i otvorio najprije atelje na Zrinskom trgu, a zatim u Ilici 11. atelje Elektrofot u kojem radi deset godina. Iz tog perioda zabilježeno je i njegovo sudjelovanje na dvije stručne fotografske izložbe Fotografske zadruge na Zagrebačkom velesajmu pedesetih godina, a redovito je objavljivao i u časopisu Naša fotografija. Drugi brat, Vladimir, iz Makedonije se pak odmah odselio u Pariz i tamo nastavio s fotografskom djelatnošću. Godine 1957. i Kosta zatvara zagrebački atelje i odlazi u Njemačku i tu zapravo staje tih pola stoljeća priče o fotografima Arsovskima u Skoplju i u Zagrebu.
Njihov opus obuhvaća urbane prizore starog Skoplja, kršćanske spomenike u okolici grada, tradicijske običaje, poljoprivredne poslove, žetvu i seoske sabore. Također svjedoče o modnim, društvenim i kulturnim obilježjima međuratnog Skoplja te istodobno čuvaju kolektivnu memoriju grada i države i njihovih stanovnika u turbulentnom političkom vremenu, pričaju priču o snalaženju profesionalnih fotografa s obzirom na društvene, ekonomske i političke okolnosti, kao i prilike u kulturi.
Stilski je iznimno zanimljiv njihov rad između dvaju svjetskih ratova u kojem je na fotografijama, evidentno naručenim za kakvu publikaciju ili novine, vidljiva prisutnost romantičnog nacionalizma koji promovira ljepote zemlje i kreativnost narodnog duha, u to vrijeme prisutan i u Hrvatskoj i onome što se voli zvati "zagrebačkom školom". Na tim fotografijama, primjerice, žene u polju nasmijane su kao da je poljodjelstvo vrhunac njihova postojanja, a posebno intrigantna je serija fotografija mladih žena snimljenih u studiju gdje poziraju s kolijevkom na ramenu ili glavi, ponosno uzdignutom preslicom ili kokoškom u ruci. Time je rečeno sve o položaju žena u tadašnjoj Makedoniji – u isključivo patrijarhalnoj obitelji bile su odgovorne za proizvodnju odjeće, brigu o stoci, hrani i kućanstvu, ali glavni zadatak bio im je dati potomstvo. Mlada nevjesta nije bila tretirana kao ravnopravna članica nove obitelji. Tretiralo ju se kao sluškinju i mogla su joj naređivati i najmlađa djeca. Njezin bi se status promijenio onog trenutka kad bi rodila dijete. Monografija je protkana takvim povijesnim kuriozitetima i fotografijama i svakako je preporučujemo.
Otvori KEKS Pay
