Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kazalište

Kako obraniti kazalište i slobodu umjetnosti od mraka koji zavija društvo

Bio je 24. studeni 1860. godine, a nakon burnih rodoljubnih prosvjeda gledatelja, po uputama Dimitrija Demetra, glumac Vilim Lesić u gornjogradskom je kazalištu objavio da će se od tog trenutka nadalje na zagrebačkoj pozornici govoriti samo hrvatski. I ovog 24. studenog slavimo Dan hrvatskog glumišta!
24. studenoga 2021. u 10:28 0 komentara 301 prikaza
Foto: Ivo Čagalj/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Godine 1948. osnovana je Država Izrael. Pedeset godina poslije, 1998. godine, na velikoj svečanosti proslave tog događaja, jedan je balet obranio slobodu umjetnosti u toj zemlji. Izvedenicu tog baleta danas gledamo na sceni HNK Zagreb, u izvedbi zagrebačkog Baleta, u predstavi “Decadance” slavnog izraelskog koreografa Ohada Naharina. Može se reći kako je to balet u stalnom nastajanju, autor ga svaki put iznova slaže od dijelova svojih prijašnjih koreografija, prilagođava ga svakom pojedinom ansamblu i svakom novom plesaču s kojim radi. No, bilo da je riječ o nedavno postavljenoj zagrebačkoj inačici “Decadencea” bilo onoj koju je radio za parišku Operu, svojevrsni središnji dio predstave je tzv. ples na stolicama – energičan, ritmičan, moćan, ali snažan i simbolikom koju nosi, doslovno balet koji očara gledatelja. I baš na tim stolicama počinje priča o metaforičkom svjetlu koje se rađa u kazalištu kako bi zahvatilo cijelo društvo. Nažalost, podjednako često kazalište je izloženo mraku koji iz društva nadire u njegovo gledalište, mraku koji želi prigušiti svjetlo umjetnosti, a taj mrak nose ljudi koje, u pravilu, umjetnost ni najmanje ne zanima. Ovo je priča o tim ekstremima. 

predstava filipa šovagovića Uspon i pad jedne zagrebačke obitelji između tri rata u Teatru &TD

Izraelski događaji vezani su za Ohada Naharina, nedavnoga zagrebačkog gosta, jer proslava pola stoljeća postojanja Izraela nije mogla proći bez svjetski slavnog ansambla suvremenog plesa Batsheva Dance Company (trupe koju su 1964. godine osnovale Martha Graham i barunica Batsheva de Rothschild), a kojem je tada kao umjetnički ravnatelj na čelu bio upravo Ohad Naharin. Za tu veliku proslavu on je na stolice smjestio čak pedeset plesača (članova Batsheve, gostiju, ali i studenata plesa) i, sudeći prema isječcima koji postoje na YouTubeu, bio je to istinski spektakl. No, sat-dva nakon generalne probe, dan uoči velike svečanosti, javila se članica odbora za religiju i rekla kako je taj balet uvredljiv za vjernike.

Kako izgleda taj balet? Plesači sjede na stolicama i iz te početne pozicije kreću u svaku novu plesnu ‘frazu’, a kako ples odmiče, odbacuju dijelove svojih kostima. Svi, i plesačice i plesači, nose šešire, crna široka odijela, bijele košulje, crne cipele... Na kraju ostaju u donjem rublju. Možda se i može reći da odijela koje nose na početku asociraju na ona kakva nose hasidi, ali što je u tome upitno? Zar židovski vjernici ne nose donje rublje? 

Ukratko, u priču o baletu na velikoj izraelskoj svečanosti upleće se i sam predsjednik Izraela – te 1998. Ezer Weizman. Njemu dovode Ohada Naharina kako bi ga sam predsjednik ‘opametio’. Sve što je koreograf poslije rekao o tom sastanku bilo je da je predsjednik vikao na njega, ali nije ulazio u detalje. Weizman je ponudio i “spasonosno” rješenje: “Neka plesači ispod odijela nose baletne trikoe, jer tome nitko ne može prigovoriti.” Nakon dvosatnog sastanka Naharin je rekao :“Da”, vratio se plesačima, obavijestio ih je o razvoju situacije, rekao da je pristao na zahtjev predsjednika, ali i da podnosi ostavku na mjesto umjetničkog ravnatelja Batsheve. No, tada su plesači rekli: “Ne!” Odlučili su da ne žele pristati na takvo zadiranje u umjetničke slobode i da ih nitko ne može prisiliti da tu večer plešu. Naravno, svatko od njih u tom je trenutku bio svjestan da si je tim činom pobune najvjerojatnije potpisao otkaz, ugrozio egzistenciju. 

Prvi veliki obrat u ovoj priči dogodio se na samoj svečanosti, voditelj je publiku, kao i milijune onih koji su bili pred svojim televizorima, obavijestio da je na tom mjestu u programu trebao biti nastup Batsheve, ali da su odustali zbog cenzure. Sljedećeg dana na scenu stupa Umjetničko vijeće Batsheve koje mora odlučiti ne samo o sudbini svog koreografa i ravnatelja nego i plesača. I isprva se čini da su otkazi neizbježni jer svi ističu očito: “Nisu poslušali predsjednika Izraela!” No, tada progovara jedna članica Umjetničkog vijeća i kaže: “Mi se moramo pokloniti ovim ljudima i zahvaliti im. Oni su obranili slobodu umjetnosti u Izraelu.” Nakon toga atmosfera rasprave se mijenja, Batsheva čvrsto staje iza Naharina i plesača, u danima koji slijede zasuti su podrškom ljudi iz cijelog Izraela, a balet koji nije izveden na proslavi, poslije su vidjeli i Izraelci kojima nikada prije (vjerojatno ni poslije) nije palo na pamet da kupe ulaznicu za neku plesnu predstavu.

Protuteža ovoj, priča je o tome kako je na jednoj kazališnoj predstavi ne samo smrtno stradala umjetnost već su posljedično tome od hitaca iz pištolja smrtno stradala dvojica mladića, što jer pokopalo i veliku glumačku karijeru jednog od najtalentiranijih glumaca s balkanskih prostora. Najdramatičnije scene ove priče mogu se vidjeti u dokumentarnom filmu “Lauš”, iz 2014., scenaristice i redateljice Branke Bešević Gajić, filmu koji govori o karijeri, i životu nakon nje, crnogorskog glumca Žarka Lauševića. Rođen u Cetinju u siječnju 1960., vrhunac popularnosti bivšoj državi Laušević je dostigao u drugoj polovici osamdesetih godina, nakon serije ”Sivi dom” i filmova “Oficir s ružom” (1987., režija Dejan Šorak, glavna ženska uloga Ksenija Pajić) i “Stela” (1990., režija Petar Krelja, naslovna uloga Anja Šovagović-Despot). No, uz brojne serije i filmove koje je snimao, Laušević je bio glumac koji je cijelo vrijeme paralelno gradio i vrlo ozbiljnu kazališnu karijeru. Njegovi problemi počeli su s predstavom “Sveti Sava”, po tekstu Siniše Kovačevića, u režiji Vladimira Miličina, koju je, kao gost, igrao u Narodnom pozorištu iz Zenice. Predstava je bila hvaljena i gledana, i sve je bilo u redu do svibnja 1991. godine kada “Sveti Sava” dolazi na gostovanja u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu, matičnu kazališnu kuću Žarka Lauševića. O tome što se te večeri dogodilo u kazalištu pisao je sam Laušević u svojoj prvoj autobiografskoj knjizi „Godina prođe, dan nikad“, ali tek je u dokumentarnom filmu “Lauš” posve jasno o kakvom je istinski mračnom događaju riječ.

Naime, te su večeri u kazalištu srpski radikali; predvodio ih je sam Vojislav Šešelj, tada lider Radikalne partije, s njim je i pop Žarko Gavrilović i njegovi pristaše Svetosavske stranke. Došli su izazvati nerede, a ne gledati ”Svetog Savu”. Oni jednostavno ne dopuštaju da se predstava izvede, što se na filmu jasno vidi

Sam Laušević ih moli: “Pogledajte predstavu. Nakon nje ćemo razgovarati i do jutra ako treba”, pokušava i ravnatelj kazališta, ali buka ne prestaje. Svi govore: “Nitko ne tvrdi da vam se ‘Sveti Sava’ mora svidjeti, pogledajte pa recite”, svi pokušavaju glasnu manjinu, zapravo rulju, nagovoriti da uopće pogleda predstavu... Zašto ljudima koji djeluju “u ime” svetog Save smeta predstava o njemu? Pitaju ih to okupljeni novinari, što redateljica Branka Bešević Gajić donosi u svom dokumentarcu. Razgovori doslovno teku ovako:

 – Jeste li gledali predstavu?

 – Ne! Ali ja znam! 

– Jeste li čitali dramu? 

– Ne... Rekli su naši!

Ti glasni, bradati i razulareni “naši” su srpski radikali koji i na samom svetom Savi “treniraju strogoću”, nakon čega kreće opća društvena histerija nevjerojatnih posljedica. Prijetnje koje su tada upućene Žarku Lauševiću takvog su sadržaja i intenziteta da mu policija savjetuje da se naoruža. I to je prvi korak na putu u njegovu osobnu tragediju. U ljeto 1993. njega i brata ispred jednog kafića u Podgorici napada grupa huligana, a verbalni sukob brzo prerasta u fizički. Uvjeren da je ugrožen ne samo njegov nego i bratov život, Laušević poseže za pištoljem i puca. Ubio je dvojicu napadača, trećeg teško ranio. Osuđen je na trinaest godina zatvora, da bi mu (1998.) kazna bila smanjena na četiri godine. Kako je do tog trenutka u zatvoru već proveo četiri i pol godine, pušten je, te se početkom 1999. odselio u Sjedinjene Američke Države, gdje i danas živi. Obitelji ubijenih ne odustaju te Vrhovni sud Srbije (2001.) Lauševića ponovno osuđuje na 13 godina zatvora, ali ga je te iste godine pomilovao tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić.

Sličnu priču, ali multipliciranu na (sada već) velik broj svojih predstava, na svu sreću bez pištolja i tragičnih posljedica (iako je iskusio provalu u stan i stan svoje djevojke), prolazi i redatelj Oliver Frljić. Posljednji put kada smo razgovarali, pitala sam ga boji li se prolaziti ulicama Zagreba. Uzvratio mi je protupitanjem: “Bojim li se ja s njim prošetati od kazališta do kafića?” Time je zapravo pogodio “u sridu” društvenog konteksta koji nas je u tom trenutku okruživao. Nisam se bojala “biti viđena” s Frljićem u javnosti, jer očeličili su me komentari ispod tekstova o njegovu radu, ali i svi oni koji su sa mnom željeli razgovarati o Oliveru Frljiću a da nisu pogledali ni jednu njegovu predstavu. Frljić posljednjih (korona) godina mnogo više radi izvan granica Hrvatske, ali se u veljači sljedeće godine vraća u Zagrebačko kazalište mladih, i to s predstavom “Braća Karamazovi” po istoimenom romanu Dostojevskog. No, u njegovu slučaju može se uz priče o mraku ispričati i priča o svjetlu iz gledališta kazališta koje pobijedi mrak i time probudi nadu da će dio tog slobodoumnog svjetla naći put u širi društveni kontekst koji okružuje suvremeno hrvatsko kazalište. I društvo.

Ono što mnogi nikada nisu znali, ili su spremno zaboravili, jest početak redateljske karijere Olivera Frljića. A počeo je režirajući u dječjim kazalištima, tamo je ostvario svoje velike uspjehe, dobio brojne nagrade u Hrvatskoj i izvan nje. No, Frljić nikada nije bio redatelj koji “priča priče”, on je društveno angažirani intelektualac koji čvrsto vjeruje u misiju kazališta. Za njega je umjetnost kojom se bavi poligon koji čak i ako ne može promijeniti društvo oko sebe, mora stalno iznova pokušavati. Prve naznake toga vidjeli smo u predstavama “Turbo-folk” HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke i “Bakhe” koju je radio za Splitsko ljeto. Upravo su te predstave na Festivalu malih scena u Rijeci 2009. podijelile nagradu za najbolju predstavu, ali “Bakhe” su proročanski ocrtale i najavile situacije u kojima će se Frljić sa svojim djelima naći u Hrvatskoj, ali i izvan nje, u godinama koje su slijedile.

Nakon generalne probe “Bakha” uprava HNK Split poslala je javnosti priopćenju u kojem su tvrdili da predstava nije skinuta s programa festivala (?!), nego je otkazana zbog moguće opasnosti za sigurnost gledatelja i glumaca jer se u njoj s velike visine bacaju teški komadi mesa, ali i zbog redateljskog proizvoljnog (?!) mijenjanja predstave. Oliver Frljić odmah je odgovorio kako je predstava skinuta jer se u njoj koriste izvadci iz govora Ive Sanadera na splitskoj rivi, ali i vijesti o ratnim događajima u luci Lora. Skandal je u jednom danu nadišao granice kulture te se u spor umiješao i sam Ivo Sanader, tada hrvatski premijer. On je, po svom glasnogovorniku, poručio ne samo “da kao premijer i građanin drži apsolutno nedopustivim da je zabranjena jedna predstava na Splitskom ljetu te da očekuje da će splitsko Hrvatsko narodno kazalište ispraviti očitu pogrešku”, već je poručio i kako se “umjetnička sloboda, jednako kao i sloboda javnoga izražavanja, ubrajaju u temelje demokracije”.

Noise Slawonische Kunst Avangardni osječki pokret u osvit rata: I dok su padale granate, kulturnjaci su ustrajali

Sa splitskim se događajima poklopio i početak Frljićeve međunarodne karijere: već 2010. režira “Proklet bio izdajica svoje domovine” u Slovenskom mladinskom gledališču, predstavu koja je na festivalu u Mariboru dobila dvije Borštnikove nagrade te postala slovenski rekorder po broju međunarodnih gostovanja. Nakon što za ZKM radi “Buđenje proljeća”, odlazi u Podgoricu gdje u Crnogorskom narodnom pozorištu režira “Raspravu” Pierrea de Marivauxa, a zatim u Suboticu gdje u Narodnom pozorištu režira “Kukavičluk”, predstavu koju tamošnja kritika proglašava kazališnim događajem sezone u Srbiji i koja je na Sterijinu pozorju dobila nagrade za najbolju predstavu i najbolju režiju. Slijedio je “Otac na službenom putu” u Ateljeu 212, jedna od njegovih najboljih predstava, koju je na gostovanju na Danima satire vidjela i zagrebačka publika, zatim “Leksikon Yu mitologije”, pa potresno “Pismo iz 1920.” gdje je na motivima Ive Andrića progovorio o srpskim logorima u vrijeme rata u BiH. Ateljeu 212. vraća se 2012. godine autorskom predstavom “Zoran Đinđić” o atentatu na Zorana Đinđića, koja je doslovno šokirala i podijelila Srbiju. Tada je Frljić u Hrvatskoj slovio kao veliki mladi redatelj, ali u trenutku kada je zagrabio u hrvatske probleme, u stvari koje smo pomeli pod tepih i kojima se ni kazalište ni društvo nikada nisu bavili, stvari su se drastično promijenile. Naravno, nitko se nije uzrujavao zbog njegove režije “Hamleta”, a bez problema je prošla i “Gospođa ministarka” koju je u Satiričkom kazalištu Kerempuh postavio na srpskoj jeziku kako ju je Nušić napisao, ali praćenu titlovima s prijevodom na hrvatski jezik, ali su, primjerice njegovo djelovanje na mjestu intendanta HNK Rijeka ili predstava o obitelji Zec imali posve drugačije odjeke. I nema samo Hrvatska “probleme” s Frljićem.

Prva predstava koju je radio za poljsko kazalište Stari teatar zabranjena je nekoliko dana prije premijere. Predstava “Nebožanska komedija” bavila se temom antisemitizma u modernoj Poljskoj te ulogom poljskog naroda u holokaustu. Zabranjena je, a tijekom priprema predstave neki su glumci odbili igrati u njoj. No, najviše je problema bilo s predstavom “Naše nasilje, vaše nasilje”. U Austriji ju je sasjekla kritika, a na gostovanju na festivalu u Češkoj njeno je izvođenje prekinuto. Demonstranti iz ekstremističke inicijative “Pristojni ljudi” nabavili su ulaznice za unaprijed rasprodanu predstavu te desetak minuta nakon početka predstave upali na pozornicu zato da spriječe izvođenje. Reagirali su na medijske natpise kako je riječ o djelu u kojem “Isus siluje muslimanku”.

I u Hrvatskoj je ta predstava izazvala najviše kontroverzi, o svemu je svoje mišljenje objavila i Crkva. No, tada je “Naše nasilje, vaše nasilje” stiglo u Split, na 27. Marulićeve dane. Tvrdeći kako je riječ o vrijeđanju vjerskih i nacionalnih osjećaja a da predstavu nitko nije vidio, Koordinacija udruga veterana borbenih postrojbi, braniteljskih udruga Grada Splita i stradalničkih udruga iz Domovinskog rata Općinskom su državnom odvjetništvu podnijeli kaznenu prijavu protiv redatelja Olivera Frljića, tadašnjeg intendanta HNK Split Gorana Golovka i izbornika Marulićevih dana Igora Ružića. Te večeri kazališna je publika u HNK Split ulazila kao da ulazi na Poljud, na kojoj Hajduk igra protiv Crvene zvezde, kroz kordon interventne policije. Bio je to dan kada su u gledalištu sjedili ljudi s transparentima “Sotono, odlazi iz našeg grada!”, “U ratu i u miru mi smo spremni” i “Napravi performans u Srbiji”. Ali to je bio i dan kada je predstava izvedena unatoč dojavi o bombi (cijelo je kazalište pretraženo prije ulaska publike), unatoč manjini koja je urlala... Dan kada su gledatelji koji su došli u kazalište kako bi vidjeli nečije djelo, a zatim o njemu donijeli svoj sud, obranili slobodu umjetnosti u Hrvatskoj. Učinili su to pjevajući stihove Arsena Dedića: “Kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu...”.

John Malkovich dolazi u Zagreb Iako ne zna iz kojeg hrvatskog sela potječe, zna gdje se jede najbolja janjetina

Zašto nam je danas važno to što se dogodilo u splitskom teatru 2017. ili na izraelskoj proslavi 1998.?

 Zato što je hrvatski teatar rođen upravo naprednim glasovima koji su svjetlo upalili u gledalištu teatra. Bio je 24. studeni 1860. godine, a nakon burnih rodoljubnih prosvjeda gledatelja, po uputama Dimitrija Demetra, glumac Vilim Lesić u gornjogradskom je kazalištu objavio da će se od tog trenutka nadalje na zagrebačkoj pozornici govoriti samo hrvatski. I ovog 24. studenog slavimo Dan hrvatskog glumišta!

CIA karte Jugoslavije
NEKAD TAJNI SADRŽAJ
Što je 1970. CIA predviđala za Jugoslaviju nakon Titove smrti: 'Stvaran potencijal za katastrofu i građanski rat'
Abbott Nutrition
Akcija za djecu diljem svijeta
I Modrić se uključio u akciju: Tvrtka koja posluje i u Hrvatskoj sklopila suradnju s Real Madridom, evo o čemu se radi
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.