U Studiju Exit sinoć je izvedena predstava “Kuća mrtvih” Martina Beanza Wardea. Monodrama u kojoj sam Warde utjelovljuje šest članova jedne obitelji irskih Putnika okupljenih na bdjenju, već je na oduševljenje publike igrala i na Ponta Lopud Book Bridge festivalu prošlog rujna, a u Zagreb dolazi uz podršku Culture Irelanda i pokroviteljstvo Irskog veleposlanstva u Hrvatskoj. S autorom, irskim piscem i dramatičarom, razgovarali smo uoči zagrebačke premijere.
Patrick, protagonist “Kuće mrtvih”, u potrazi je za vlastitim identitetom unutar jedne vrlo tradicionalne i zatvorene zajednice kakva su irski Putnici. Njegovi pomiješani osjećaji o vlastitoj kulturi polaze iz mjesta trauma iz mladosti i otpora okoline prema njegovoj seksualnosti te se s njom na trenutke i izruguje, boreći se s očekivanjima koja pred njega stavlja. No, otkriva Warde, do kraja predstave uspijeva se na neki način s njom pomiriti i steći dublje razumijevanje nekih tradicija koje su mu se činile sasvim besmislenima.
”Inspiraciju za predstavu dobio sam nakon što mi je umrla baka, najstarija članica naše obitelji. Bio je to tužan trenutak za mene, ali i onaj u kojem sam prvi put osvijestio neke malene tradicije i običaje koje moja obitelj i zajednica irskih Putnika imaju kada netko umre. U predstavi sam u ulogu promatrača tako postavio Patricka, glavnog junaka. Pa iako se priča na prvu može činiti kao autobiografska, to nije slučaj. Jedine sličnosti koje ja s Patrickom imam su što smo obojica Putnici i gej. Osim toga, ova drama progovara o univerzalnim temama koje nas svih dotiču. Tu su, naravno, smrt i tugovanje, ali i neki humoristični aspekti koji se neizbježno pojavljuju na takvim događanjima. Tako da je ova priča postala nešto poput crne komedije”, objasnio nam je Warde.
A irski Putnici, kojima pripadaju i Patrick i Warde, interesantna su zajednica o kojoj se na našim prostorima malo zna, osim iz raznih medija i filmova poput “Zdrpi i zbriši”, gdje su često prikazani karikaturalno i netočno. Iako ih se zbog nomadskog načina života povezuje s Romima, naš sugovornik objašnjava nam kako je zapravo riječ o domorodačkoj zajednici iz Irske čije se porijeklo može pratiti unatrag gotovo tisuću godina.
”Imamo vlastiti jezik, poznat kao cant, a kroz povijest bavili smo se uglavnom preradom metala i obradom zemlje, živeći nomadski i putujući od mjesta do mjesta po Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Kao manjina u svojoj zemlji, suočavamo se s brojnim predrasudama i izazovima, a to se na neki način odražava i u liku Patricka, jer u njemu se bore dva takva marginalizirana identiteta, od kojih jedan mora skrivati”, kazao nam je.
Međutim, smatra da ova predstava, koju izvodi na engleskom uz primjese irskog i canta, nadilazi jezične i kulturne barijere.
”Kada sam je prošle godine izveo na Lopudu, od publike sam saznao da između hrvatske i irske kulture postoji velik broj sličnosti, posebice što se tiče opraštanja od najmilijih – od načina na koji tugujemo do načina na koji se s tim nosimo uz pomoć humora. Osim toga, ova priča je univerzalna. Svi ljudi na svijetu u jednom će se trenutku svog života morati zauvijek oprostiti od nekoga koga vole. Kako se s tim nosimo, možda će se razlikovati, ali kako se osjećamo, taj bol, gubitak i tuga, svima su nam zajednički”, zaključuje.
Otvori KEKS Pay
