Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Avangardni osječki pokret u osvit rata: I dok su padale granate, kulturnjaci su ustrajali

Prije točno trideset godina rodio se Noise Slawonische Kunst. Njegovi se akteri prisjećaju tog projekta/pokreta koji je itekako ostavio trag i utkan je u kulturnu povijest Osijeka i Slavonije. Pod njegovim su okriljem, na ovaj ili onaj način, bili multimedijski umjetnik Ivan Faktor, urednik i prevoditelj Ivica Zec, književnici Goran Rem, Delimir Rešicki, Julijana Matanović, kritičarka Miroslava Vučić, dramaturg Davor Špišić i novinar Dario Topić, strip-crtač Dubravko Mataković, redatelj Milan F. Živković, snimatelji Zdenko Pušić, Mario Romulić i Zoran Jaćimović, rock-kritičar Darko Jerković, ali i brojni autori koji nisu vukli korijene s istoka Hrvatske, no tamo su rado navraćali usred najžešćih ratnih sukoba baš zbog umjetnosti, poput pisca Branka Maleša, kao i Zagrebačkog plesnog ansambla.
20. studenoga 2021. u 09:44 1 komentara 992 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

Granate su padale na Osijek i Slavoniju, a oni su i dalje, unatoč surovoj stvarnosti, furali svoj film, zamišljen i osmišljen baš u osvit Domovinskog rata. Malo je tada mjesta bilo za umjetnost, ali uspješno su razgrnuli prostor koji je vrlo brzo prešao osječke, slavonske, pa i hrvatske granice. Prije točno trideset godina rodio se Noise Slawonische Kunst. Njegovi se akteri prisjećaju tog projekta/pokreta koji je itekako ostavio trag i utkan je u kulturnu povijest Osijeka i Slavonije. Pod njegovim su okriljem, na ovaj ili onaj način, bili multimedijalni umjetnik Ivan Faktor, urednik i prevoditelj Ivica Zec (lani preminuo), književnici Goran Rem, Delimir Rešicki, Julijana Matanović, kritičarka Miroslava Vučić, dramaturg Davor Špišić i novinar Dario Topić, strip-crtač Dubravko Mataković, HNK-ov stipendist redatelj Milan F. Živković, snimatelji Zdenko Pušić, Mario Romulić i Zoran Jaćimović, rock-kritičar Darko Jerković, ali i brojni autori koji nisu vukli korijene s istoka Hrvatske, no tamo su rado navraćali usred najžešćih ratnih sukoba baš zbog umjetnosti, poput pisca Branka Maleša, kao i Zagrebačkog plesnog ansambla.

švedski fenomen ABBA, pop-osvajači koji su nakon pobjede u Waterloou pokorili svijet

– Osijek posljednji u Jugoslaviji dobiva studentski centar i sveučilišni kompleks 1980. godine. Dakle, ulazimo u posljednje desetljeće države koja se raspada, to se osjeća, Tito je umro. Studentski centri su, prema povjesničaru umjetnosti Mišku Šuvakoviću, u Jugoslaviji smišljeni da smjeste avangardnu umjetnost i da se ona tamo igra i ne petlja se u državu. Srećom, u Osijeku su osamdesete godine zbog tog ruševnog stanja bile paradoksalno kreativne. I ta kreativnost se žestoko akumulirala. Ono što je po cijeloj Jugoslaviji treštalo kao novi val i punk, u svim umjetnostima, to se u Osijeku od sredine do kraja 80-ih izrazito diže, pleše se pogo, raste kao kvasac, ravno u – noise. Pojavljuje se u gradu i kafićka kultura, zamjenjuje kavansku kulturu, i taj odnos između jednog kafića u koji svi izlaze, kakav je postojao po velikim gradovima po cijeloj bivšoj državi, i studentskog centra postao je osovina. U studentskom centru stvarali su se filmovi, predstave, koncerti, književne večeri, a u tom kafiću, Valentinu, održavao se after party, ali i before party – započinje prof. dr. sc. Goran Rem, redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Osijeku, jedan od izraženijih aktera Noise Slawonische Kunsta.

Najmoderniji autori iz cijele tadašnje države dolaze u osječki studentski centar.

– Inače, kroz cijele osamdesete, najjača gesta protiv apsurdnosti socijalizma, koji je zašao u “ćorsokak” i nije mogao funkcionirati, jest Neue Slowenische Kunst, pokret koji djeluje kroz bend Laibach, Graditelje, skupinu modnih dizajnera, likovnjake, tome je bliska i Borghesia, medijska autorica Lela B. Njatin, teatar Glej, noise bend Industbag… a svi često gostuju u našem gradu. Razvile su se prijateljske veze, tu je prije svega poliprojektni Goran Lišnjić pa mode koncept Alica iza ogledala, i Osijek je jako dobro upoznat s onime što se tamo događa. Paralelno, Ivan Faktor dolazi u fazu izrazito intenzivnih filmova, a lokalni bendovi pak postaju pravi grunge-nojzerski, Osijek ima najjaču književnu tribinu u Jugoslaviji u tom trenutku, Tribinu Quorum, kao i galeriju CM u koju su dolazili najavangardniji umjetnici s ovih prostora. I svi se izvrsno poznaju – prikazuje nam Rem.

Kafić Valentino počinje objavljivati prvi privatni rock-magazin Heroina, a potpisuju ga i Branko Maleš i Boris Malešević te Milan Živković i Darko Jerković. Prema njima, ne slušati rock znači nepismen živjeti u gradu.

– Prostor se rastvorio pa smo se taman malo prije rata dosjetili da skupinu osječkih i slavonskih bendova koji jako žestoko “praše” nazovemo Noise Slawonische Kunst. Tako smo se mi Slavonci “situacijski” našalili time na račun bliskih Slovenaca. Jer, Slovenci su gurali ozbiljan film spram države, u smislu da su država oni, umjetnici. Izdali su čak i vlastite putovnice… Umjetnički, bilo nam je to zanimljivo, a u kulturalnom smislu zabavno. Samim nazivom, jer smo spojili engleski i njemački jezik, napravili smo jezičnu brujku i postali osviješteni projekt noisea. Ali počinje rat. Ta dosjetka odjednom više nije smiješna, s obzirom na sve što se događa oko nas. No odlučili smo je zadržati jer je ta naša autorska kreativnost morala ostati afirmativna, bez obzira na negatorsku buku rata. Uvažavali smo, pak, dokumentarne okolnosti. Rekli smo: snimat ćemo dokumentarac kako bismo sve autorsko što želimo “snimati” smjestili tamo gdje želimo, radit ćemo to i zato da nam nitko nakon rata ne priča autoritarne obmane i ne manipulira nas time što je bilo – priča naš sugovornik.

Krvavi je studeni 1991., pada Vukovar, ni trideset kilometara udaljen od Osijeka, a u gradu na Dravi prema procjenama ostaje puno manje od polovice stanovnika. Dani su neizvjesni. Mnoge kulturne i umjetničke institucije prestale su s radom, izmjestile svoju građu, ne održavaju se javne priredbe. Teško je osmisliti kako nastaviti umjetnički rad kada priredbeni oblik funkcioniranja nije opcija.

 

– U gradu su, kako to često podvlači lucidni urbanolog, noisekunster i kustos Vlastimir Kusik, ostali upravo undergrounderi, odnosno autori jake potkulture, te druge, neinstitucijske i avangardne umjetnosti i kulture, članovi noise bendova koji su neposredno pred rat sudjelovali u projektu Kaspar Hauser. Bio je to kazališni projekt studentskog centra, gdje je petero kazališnih redatelja dolazilo svakih tjedan dana i s istom skupinom glumaca radilo unikatnu, jednokratnu, vlastitu, jednu izvedbu dramskog teksta “Kaspar Hauser”. Dio te priče je kazališni bend koji svira unutar predstave i sam sebe naziva Die Hausers, a glavna figura je Stjepan Pete zvani File. Skupljamo se, iz tog nastavljenog scenskog zvuka, i odlučujemo u jesen 1991. godine napraviti turneju pod nazivom “Tour Universitas” i tako proputovati sveučilišnim gradovima po Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj. Repertoar nije uključivao samo pjesme kazališnog benda, nego se pridružila i Daliborka Lakotić sa svojom zalihom prijeratnog gothic benda Glad, Senio Lešnjaković sa stvarima kasnonovovalnog benda No passaran, koji je zvučao kao Azra u najboljim trenucima, dakle na Filigranskim pločnicima... U tom zajedništvu stvorena je set-lista, osnovni svirački bend čine isti ljudi, a vokali i tekstovi su različiti – nastavlja Goran Rem.

U Noise Slawonische Kunstu okupili su se dakle – uz druge umjetnike, kultere, noisekunstere – glazbenici iz pet bendova koji su se početkom rata raspali, a donijeli su i svoje pjesme, sofisticirali ih i “izmiksali” te napravili posve nove aranžmane. Sastav je činilo osam imena i bilo je sve spremno da postanu infrastruktura poratne urbane kulture.

– Senio je sologitarski i vokalno zvučao “kao izvedbeno fantastični Billy Brag”, kako to bilježi u prikazu albuma Ante Batinović u veljači 1992. u Večernjem listu. File je, pun Nemanjina i Kraljeva kirurškog ritam sekcioniranja, garažno nojzerski strahovitog intenziteta (isto, Večernji list, veljače 1992.), između postpunkerskih hitoida i dramatične autoidentitetne zapitanosti, a gothic Lady Dabilly je svojom vokalnom i tematskom čistoćom dizala visoke Fabusove sintićke okomice u dubinski predirljivi san i strah, čuvan u Butchovim svijetlim gitarskim distorzijama. U svim tim estetski dekonstruktivnim stvarima rat nije imao šanse.

– “Jebeš rat”, kao uzgred kaže File na koncertu u Pauku, a dan poslije vraća se u svoju postrojbu zdrav i snažan, kao i svi mi, kao i svi ostali članovi benda... – prepričava Rem.

U jesen 1991. snima se koncertni album u Zagrebu, u dvorani Pauk. Tih jedanaest pjesama snima Želimir Babogredac koji je svoj kultni studio Roccocco iz Bošnjaka, gdje su Majke snimile svoj prvi album, preselio u Zagreb sredinom 80-ih. Glavni tonac i producent je Vedran Božić, legendardna faca iz grupe Time, svirao je i s Jimyjem Hendrixom.

– Boja zvuka benda bila je estetska magma koja nas je držala na okupu. Svi smo uživali u njihovim izvedbama. Ivan Faktor stalno je kružio oko nas s kamerom u ruci i snimao sve što se događalo i to je ta dragocjena “memorija na sad” koju smo snažno osjećali… Zato i nemamo puno fotografija, tek tri-četiri, jer Faktorov švenk sve je pamtio... Milan Živković, kojega smo svi zvali MŽ, bio je jedan od redatelja Kaspar Hausera. Rodom je iz Slatine, već je živio u Zagrebu, ali u ratu dolazi natrag u Slavoniju i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku radi veliku ansambl-predstavu Davora Špišića “Dobro došli u rat”. I ta predstava je dio produkcije Noise Slawonische Kunsta. Dakle, imamo bend Noise Slawonische Kunst, Faktora s njegovim dokumentarnim filmovima “Osijek petak 13., prvi dio”, “Opća bolnica Osijek 1991. – Petak 13., drugi dio” i “Vinkovačka jesen, petak 13., treći dio”, a četvrto su Književne revije. Njih radimo u suradnji s riječkim Dometima, tada jako utjecajnim hrvatskim časopisom, blizu Quoruma. Osječka Književna revija sadržavala je debeli dokumentarni materijal, a to su tekstovi najvećim dijelom Davora Špišića i Darija Topića, fotografije Zdenka Pušića, Zorana Jaćimovića, Željka Lončara i pokojnog Darija Hećimovića. Taj materijal objavljujemo, dakle, u Rijeci, a njegov dizajn potpisuje Dejan Kršić, inače hrvatski suradnik Neue Slowenische Kunsta, pa na četvrti broj Noisekust fanzina ugrađuje naslovnicu Bauhausa iz 1919., što navodi vodećeg hrvatskog avangardologa, akademika Aleksandra Flakera da napiše esej o našem scenskom pokretu… Ništa nije slučajno, nego su stvari funkcionirale po estetskim bliskostima – navodi.

 

Nakon snimljenog zagrebačkog koncerta svirali su u Ljubljani, Puli i Rijeci, gdje ih je dočekala tiskana Književna revija u gostima kod riječkih Dometa. Zaputili su se potom u Rovinj, Varaždin, Čakovec, Pečuh, a nakon Tour Universitas i u Vinkovce, Orahovicu, Našice, Požegu, Viroviticu... Na Osijek su padale granate, ali se ispod tog užasa ispisivala sasvim druga povijest, a s time je vrlo brzo bila upoznata čitava regija.

Intenzivirala se i osječka kazališna scena. Akumulacijska je faza Noisekunsta u pet predstava Kaspara i dvije alternativne modne revije Dese i Jace, a zatim se na daskama HNK u Osijeku realiziraju dvije predstave koje su također dio produkcije Noise Slawonische Kunsta. Jedna je “Dobrodošli u rat“ Davora Špišića, u režiji MŽ-a, dok drugu, repetitivnu i avangardnu predstavu pod nazivom “Koraci” režira Sanja Ivić po tekstu Samuela Becketta. Osma stavka je dolazak Zagrebačkog plesnog ansambla usred rata. Nastup ansambla, odnosno Ksenije Ćorić, Katje Šimunić, Blaženke Kovač i Snježane Abramović, planiran je za 27. lipnja 1991., no otkazan je jer se toga dana zbio događaj koji je postao simbol otpora Osječana agresiji. Na križanju na današnjoj Trpimirovoj ulici, gdje je u neposrednoj blizini i zgrada studentskog centra, tenk JNA pregazio je crvenog fiću. No u plesačicama ZPA nakupljao se inat zbog otkazivanja i odlučile su doći koji mjesec poslije u Slavoniju. Ostaju mjesec dana i igraju predstave u Osijeku, Vinkovcima, Našicama, Požegi, Virovitici...

– Zvali smo svoj ukupni rad Noisekunsta i projektom i pokretom i scenom, pa je dolazak, šalili smo se s članicama ZPA, bio najlogičniji i naprosto organski - jer nas četrdesetak, gledano sveukupno, činilo je zapravo scenski pokret. Zato Ivica Zec i Ksenija snimaju Pušićev rad plesnog anđela na kraju grada – nastavlja Rem.

Književnu su priču Noise Slawonische Kunsta, osim Gorana Rema i Ivice Zeca, činili Julijana Matanović, Delimir Rešicki, Davor Špišić, kulter Goran Jukić, medijski kritičar Darko Jerković, književna kritičarka Miroslava Vučić koja je u lokalnom dnevnom listu, i u vrijeme dok su novinske stupce punile vijesti o mrtvima i srušenim zgradama, držala živima tri stranice kulture. S vremenom one nisu nestale, nego su se 1. veljače 1992. pretvorile u tjedni podlistak Kult, koji je izlazio barem godinu dana, a uz Miroslavu Vučić uređivao ga je Davor Špišić. Malo poslije iz toga se koncepta generirala i Heroina nova, kao posve nov, ali posvetno očigledno precizan rock-mjesečnik. Tu su i knjižar Ivan Vuletić, kulterica Vukman, kipar Ivezić, knjižari Bagarić i Fanton, riječka skupina Putokazi, pa Prlja i Mrle, dark-kostimografica Mraković…

– U ratu nam se, s istom motivacijom kao i ZPA, javlja Branko Maleš, čovjek iz vrha hrvatske književnosti, prvak lirike s kraja 20. stoljeća. I to je posebna priča jer i njegovo je suautorstvo u pokretanju one “valentinovske” osječke Heroine bilo prekinuto ratom, a na to nije htio pristati. S obzirom na to da je dolazio na pregršt književnih večeri u studentski centar osamdesetih godina, na našu Quorum-tribinu, rekao je: “Ja želim biti s vama”. Došao je i cijelu veljaču i ožujak 1992. proveo s nama, odnosno u posjetu mnogim rovovima. U svim ovim dionicama sudjeluje MŽ, koji je završio Umjetničku akademiju, kazališni je redatelj te je bio u uredništvu našeg zajedničkog časopisa Quorum. Uređivao je niz tema pod nazivom “Tamni zvuk” i poznavao scenu Jugoslavije u tom trenutku. Djelovao je kao kazališni redatelj, dobiva i nadimak Urednik Knjiga, kao suorganizator koncerata benda Noise Slawonische Kunst, a u studenom 1991. autor je spota “Krećemo na vas” koji je Kopljarovom zaslugom snimljen na HTV-u, a odmah nakon prvog emitiranja nekim je dubokim nalogom ‘zbunkeriran’ – prisjeća se Goran Rem.

Svjetlo dana ugledao je tada trojezični “Guide out the War: Slavonia Baranya 1991/1992”, odnosno vodič iz rata, preveden na ruski, francuski i engleski, odnosno jezike prvih međunarodnih mirovnih snaga koje su dolazile na istok Hrvatske. Osim što je to bio pravi vodič kroz sve slavonske gradove, uključivao je čak i popis dobrih restorana, zdravstvenih usluga, a sadržavao je i kulturne slike svakoga grada, portrete, glavne književnike toga grada, male kondenzirane identitetne slike, sa stripom Dubravka Matakovića na kraju.

Izlazi i “Slavonska krv: kronologija rata”, koju u tekstualnom dijelu potpisuju Dario Topić i Davor Špišić, a u fotografskom Zdenko Pušić i Zoran Jaćimović.

Noise Slawonische Kunst objavio je jedan jedini posve autorski ratni album. Danas je on raritet i izuzetno je cijenjen među kolekcionarima. U taj pravi vinil uložen je i fanzin, zapravo pjesmarica tog benda s fotografijama Željka Lončara i s bauhausovskim dizajnom Dejana Kršića.

Sve koncerte na “Tour Universitas”, pak, prate izložbe fotografija Jaćimovića, Pušića, Hećimovića i Lončara “Osijek-Vukovar via Vinkovci”, kao i promocije Književne revije.

John Malkovich dolazi u Zagreb Iako ne zna iz kojeg hrvatskog sela potječe, zna gdje se jede najbolja janjetina

Projekt Noise Slawonische Kunst traje godinu dana, od 27. lipnja 1991. do 27. lipnja 1992.

Kohezivni nam je faktor bend, i dok je on mogao funkcionirati, mi smo tu scenu, izvedenu kroz 17 naslova u različitim umjetnostima, taj naš scenski pokret u zagrljaju Zagrebačkoga plesnog ansambla zvali Noise Slawonische Kunst. I onda smo 1992. u jednom trenutku shvatili da je u redu ne kapitalizirati to ni u kakvoj firmi, nego se mobilizirati u svoja pojedinačna autorstva koja smo u prethodnih godinu dana tako skupno suglasno obranili… Naime, u našem slavonskom doživljaju najintezivniji rat je u lipnju 1992. bio završio i bilo je vrijeme je da se “skinemo” pa da taj naš “scenski pokret”, svih naših potpisanih autorstava vratimo u scenu, napose – u današnje sjećanje, Pismo Grada – priča Rem. Odakle nikada i nije bio otišao.

dr. sc. Hrvoje Potrebica
željezno doba u Zlatnoj dolini
U kneževskom grobu pronađen najstariji željezni mač u Hrvatskoj
Hrvatski Telekom
NAVIKE MLADIH U GAMINGU
HT-ovo istraživanje upozorava na riskantna ponašanja mladih na internetu
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • Avatar Idler
    Idler:

    Na žalost, o teg su danes ostali sam Aca i Mica turbo-folk-cajkeri !