Ako se nešto nešto ponavlja puno puta, postaje uobičajeno. Upravo se to događa sa sve manje fantomskim, a sve redovitijim pozdravom "za dom spremni" koji se sve više čuje u javnom prostoru i svatko ga tumači i izvlači kako hoće. Pa i u Hrvatskom saboru, a tamo se nedavno čuo upravo nakon koncerta na zagrebačkom Hipodromu, što opet potvrđuje da su Thompsonovi koncerti, i ono oko, prije i poslije njih, glavno mjesto i inspiracija nakon kojeg je ZDS stekao novu popularnost i "legalizaciju".
Upravo je nekritička medijska glorifikacija Thompsona dovela do normalizacije tog uzvika. Uzvik s "dvostrukim konotacijama" čuo se prošli tjedan i na utakmici na Poljudu i u Kninu na proslavi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i 30. godišnjice Oluje. Ne samo od notornog Skeje koji svake godine napravi isti show, već i od skupine ljudi koja možda nije brojna, ali je bila glasna i jasna. Bile bi to, valjda, manifestacije te drugotne, dvostruke, zakonski zabranjene konotacije pozdrava koji je toliko populariziran Thompsonovim koncertima i pjesmom "Bojna Čavoglave", da ga je nemoguće "vratiti u bocu" nakon što su mu godinama "potiho" dozvolili boravak u javnosti u mnogim kontekstima, da bi danas bio sve glasniji i češći. Dapače, postaje sve popularniji, pa je "normaliziran" za sve koji se javno rugaju "dvostrukoj konotaciji", jer za njih je ta konotacija samo jedna.
Kako smo uopće došli do toga da priče i legende o popularnom pjevaču i pjesmi 30 godina nakon završetka Domovinskog rata postanu najveći prijepor u javnom prostoru koji izaziva shizofreniju u podijeljenom društvu, iako govorimo o pozdravu koji nije bio nimalo uobičajen, čest ili normalan u Domovinskom ratu? I koji zapravo baca pogrešno svjetlo na nedavnu prošlost i ogromnu većinu hrvatskih branitelja koja ga nije ni koristila, a i danas ga se odriče, kao što ni HOS nije postojao 1995. u vrijeme Oluje (ukinuo ga je Franjo Tuđman još 1992.).
Tako što se zapravo radilo o javnom toleriranju uzvika iz pjesme, jer se nijedna vlast nije usudila dovesti ga u pitanje, pa se sad taj uzvik i mantra poput bumeranga, daleko popularniji, vraća kao dokaz da je društvo u klopci iz koje ne može izaći. Jer, ako nešto dovoljno dugo bacaš pod tepih i skrivaš ispod "dvostrukih konotacija", kad izađe u javnost u povoljnom vremenu bit će još moćnije i još veći problem. Da su te tri gorke riječi izostale na snimci pjesme, dobili bismo alternativnu povijest bez mnogih problema koji danas postoje.
Ako znamo što je stvarno bilo, sad je očito drukčije. Gledamo vijesti danima i vidimo da se u izvještajima s terena Thompson u Sinju najavljivao skoro kao službeni dio proslave između Alke i Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Većina ga tada nije doživljavala tako, pa sad doživljavamo reviziju bliske prošlosti, mislim pritom na "kulturno-umjetnički program" u kojem Thompson postaje glavni lik i glasnogovornik. Taj sposoban privatni poduzetnik samo može nanijeti štetu onim momcima koje ovih dana gledamo po starim dokumentarnim snimkama iz vremena Oluje na kojima baš nitko nema majicu HOS-a, kao što i većina govori da nitko od njih tada nije vikao "za dom spremni".
Znajući što sve Thompson ideološki donosi, njega apostrofirati kao "nositelja programa" i ustoličavanje kao "državnog pjevača" na ovakvim proslavama banalizacija je Domovinskog rata, kao što je banalna i njegova objava na koncertu u Sinju da je Jugoslavija mrtva, iako to svi znaju već 35 godina. Teško je shvatiti i vječni glazbeni neukus kod nas i da se domoljubni kič uzdiže na mjesto koje nema nikakvog estetskog, pa ni stvarnog povijesnog razloga, ako znamo što je stvarno bilo. Pa su i Hrvatske ruže, skupa s pjesmom napisanom za Thompsona, nastupile na mimohodu u Zagrebu kao bitan soundtrack svečanosti. Thompson je očito preradikalan i/ili zauzet privatnim domoljubljem, pa smo kao na albumu "The Wall" Floyda dobili zamjenskog Pinka. Dapače, Hrvatske ruže svirale su i u Kninu 5. kolovoza, pa zatim iduće večeri u Petrinji.
Ako znamo što je bilo osamdesetih i devedesetih, organizatori su imali zicer s Prljavim kazalištem i Jasenkom Hourom koji je napisao "Lupi petama, reci sve za Hrvatsku" kad je trebalo, "Mojoj majci" napisao je puno ranije nego je trebalo – dok nitko od današnjih velikih domoljuba nije ni pomišljao da bi radio nešto slično i pjevao o Hrvatskoj – i "Dane ponosa i slave" kasnije, čiji naslov mnogi intervjuirani danas upotrebljavaju u izjavama. Te pjesme ostale su autentičan soundtrack tih ratnih devedesetih u kojima je Thompson bio kuriozitet s narodnjačkom pjesmom, a ne nacionalni prvak. Više se vrtio "Bili cvitak" nego on, čiji je estradni uzlet došao tek početkom dvijetisućitih.
Da nije bilo koncerta Prljavog kazališta na Trgu 1989., pola današnjih protagonista ne bi bilo tu gdje jesu. Očito je revizija zahvatila i estradu, pa ono što je nekada bio impulsivan autorski iskaz, čak i nepravedno od mnogih etiketiran za pretjerani nacionalni naboj, danas više nije dovoljno radikalno za ova vremena i nude se novokomponiranja daleko inferiornijih i sumnjivih dometa i revizionizma u nacionalnoj patetici. Ali, kad su ga mediji jednoglasno izgurali na poziciju mainstreama, Thompson je sad to i postao, pa nema mjesta čuđenju. S druge strane dobro je da se Prljavo kazalište davno odmaknulo od toga, da dobro radi svoj posao i ne jaše i danas na domoljubnom valu. To su radili kad je trebalo, sad su na štihu neki drugi novokomponirani prvoborci skloni profitu na domoljubnoj tematici.
Otvori KEKS Pay
Gospodine Horvat, ne znam što je točno uzrok, ali vjerujte da niste glasnogovornik "ogromne većine hrvatskih branitelja". Isto tako možete govoriti u ime većine Kineza ili svemiraca, s istom vjerodostojnoću. Nadalje, Franjo Tuđman nije ukinuo HOS 1992. godine, ne znam ni od kuda vam to. To što su prethodno samostalne postrojbe HOS-a, koje su bile podređene glavnom stožeru HOS-a, nakon međunarodnog priznanja, podređene Glavnom stožeru RH, ne znači da su prestale postojati. Kužite? Npr. kada radite kao privatnik, pa se zaposlite u firmi, niste prestali postojati kao osoba. Nije valjda toliko teško logično povezati tako jednostavne stvari.