Kada vam Georgij Paro kaže kako nema karijeru, u trenu se pretvorite u lik iz crtića, a veliki upitnik koji se uzdiže nad vašom glavom prijeti pasti na nju. No, kada usto objasni: “Karijera je riječ koja ide uz novac, a ja novca nemam”, tada sve postaje savršeno jasno. Precizno točno. I nevjerojatno besmisleno.
Od Slovenije do SAD-a
Paro je, naime, redatelj koji, uz hrvatsku, ima i značajnu inozemnu, usudit ću se reći, karijeru, posebno u SAD-u i Sloveniji. Taj učenik Branka Gavelle glumi je učio Michaela Douglasa i režirao jednu od njegovih rijetkih kazališnih uloga koju ova svjetska zvijezda i dalje navodi kao jednu od svojih najvažnijih. Paro je bio taj koji je Krležina Kolumba smjestio na brod koji je, zajedno s publikom, plovio oko Lokruma, predavao je glumu na američkim sveučilištima, objavio je pet knjiga, deset je godina bio intendant zagrebačkog HNK, bio je ravnatelj Dubrovačkih igara, Sterijina pozorja... Zbog svega što je radio i postigao dijagnoza koju je, o vlastitom životu, izrekao u našem nedavnom intervjuu odjekuje kao zvono na uzbunu. I to zvono ne zvoni samo kulturi već društvu u cjelini.
Čak i ako okrenemo pilu naopako i pokušamo nabrojiti neke naše kulturnjake koji imaju karijeru (čitaj: novca) knjiga će nam spasti na samo nekoliko slova. Da, neki su naši likovni umjetnici, poput Joška Eterovića, svjetski brend, Rade Šerbedžija ima i svjetsku filmsku karijeru, Goran Višnjić ponajprije televizijsku, dok filmsku gradi... To isto želimo i Zrinki Cvitešić, da kapitalizira svoj broadwayski proboj, ali i Goranu Navojcu i Goranu Bogdanu. No, poanta ovih uspjeha i karijera ovih umjetnika je u pridjevu – svjetski. On je ne samo izvor financijske sigurnosti ovih ljudi već i mjesto gdje su postali velika imena. Tako su primjerice Jošku Eteroviću, nakon velikog pariškog uspjeha, kritičari doslovno sasjekli prvu zagrebačku izložbu, na Gorana Višnjića godinama se odmahivalo rukom kao na “lijepog dr. Kovača”, Zrinku Cvitešić i dalje prate komentari “što će biti dalje”... Samo je Šerbedžija u Hrvatskoj, i Jugoslaviji, bio velika glumačka faca prije nego što je otišao, a unatoč filmovima kao što su “Prije kiše” ili “Oči širom zatvorene”, mnogi mu i danas spominju uloge ruskih mafijaša za koje se traže glumci sa slavenskim naglaskom.
Tipični hrvatski jal na stranu, ali živimo u vremenu, i svijetu, u kojem je normalno da svaki iole uspješni nogometaš koji je barem nekoliko godine trčao stranim travnjacima osigura život ne samo svojoj djeci već i unucima, dok je čovjek koji iza sebe ima sve što smo na početku nabrojali, i više od 200 režiranih predstava, tek umirovljenik koji ponekad još režira i jednom tjedno održi predavanje na ADU.
Otužni sustav vrijednosti
To je naš – otužni i pogubni – sustav vrijednosti, onaj koji dovodi do toga da se za kulturu svake godine izdvoji sve manje novca, da ona kao tema ne postoji u izbornim programima (dok se u postizbornim pregovorima rijetko tko zna kulturno ponašati iako je to nauk iz vrtića) te da se o njoj i dalje razgovara – i misli – gotovo isključivo kao o “potrošnji”.Stoga ako Žorž Paro u Hrvatskoj nema karijeru, nitko od nas nema svijetlu budućnost.
Točno! jal je u nas veći od svega. Imati takve uspješne ljude i postojano ih pljuvati to je naša misija.Srećom, Paro ipak radi, sigurno bi mogao i više, sigurno nema vilu na brdašcu kao njegove kolege po svijetu, ne pozivaju ga neke umne tete na tv emisije o kulturi da malo on kaže što znači biti intendant, redatelj, što je to kazalište i čemu ono služi.Zato smo mu zahvalni za svaku režiju koju nam još uvijek u datim okolnostima pruža.