Krajem kolovoza, čarobni otok Lopud ponovno će postati epicentar jazz glazbe. Treće izdanje Ponta Lopud Jazz Festivala, koje se održava od 28. do 30. kolovoza, ugostit će jednu od najutjecajnijih figura suvremenog jazza, Terri Lyne Carrington. Ova virtuoskinja na bubnjevima, skladateljica, producentica, glazbena edukatorica i aktivistkinja preuzet će ulogu glavne mentorice i spremna je podijeliti svoje golemo znanje i iskustvo.
– Ono što svojim studentima nastojim približiti jest da je glazba neraskidivo povezana s plesom. Ritam je najvažniji element. Ne u strogoj definiciji, nego u smislu onoga što dobro zvuči, teče i što potiče ljude da odgovore pokretom. Također, uvijek naglašavam važnost bluesa i razumijevanja njegove uloge unutar jazza i srodnih stilova – otkriva nam Carrington, inače profesorica na prestižnom Berklee College of Music, gdje svoje učenike potiče ne samo da budu bolji glazbenici, nego i bolji ljudi.
"Tko ste kao glazbenik, to ste i kao osoba, i obrnuto. Ako studirate na Berkleeju, to već znači da ste sjajni glazbenici. No, što dalje? Što vas izdvaja od ostalih? Što je to u vama i vašoj glazbi što će učiniti da slušatelj za nju mari? Izazivam vas da razmislite o tome. Budite netko tko radi promjenu, koristi svoju umjetnost da progovara o stvarima, tjera ljude na razmišljanje", često govori studentima na Institutu za jazz i rodnu pravdu (Berklee Institute of Jazz and Gender Justice) koji je osnovala, jedinstvenoj instituciji posvećenoj rješavanju sustavne nejednakosti u glazbenoj industriji.
– Institut sam osnovala jer sam razgovarala s nekim mladim ženama na fakultetu koje su sa mnom podijelile neka loša iskustva koja su imale i, kada su mi ispričale svoje priče, znala sam da za njih moram stvoriti siguran prostor na fakultetu gdje mogu učiti improvizirati i postati sjajne glazbenice. Naša je misija regrutirati, podučavati, mentorirati i zalagati se za studente koji žele studirati jazz, s rasnom i rodnom pravdom kao temeljnim načelima. Želimo slaviti ono što su žene tijekom povijesti dale jazzu, ali i stvoriti lakše uvjete za žene i nebinarne umjetnike da pridonesu jazzu, sada i u budućnosti. Institut je bio potreban našem fakultetu, ali još važnije – potreban je kulturni zaokret u jazz zajednici općenito. A to je ono na što se najviše fokusiram – na transformaciju unutar same kulture – priča nam Carrington.
Njezin rad na Institutu rezultirao je i projektom "New Standards" ili "Novi standardi", koji uključuje knjigu sa 101 skladbom koje su napisale žene i prateći album, čiji je cilj bio stvoriti novi, inkluzivniji kanon jazz standarda i pokazati svijetu bogatstvo glazbe koju su skladale žene, a koja je predugo bila zanemarena. Carrington je povijest ispisala i 2013. godine, postavši prva žena koja je osvojila nagradu Grammy za najbolji jazz instrumentalni album za svoje djelo "Money Jungle: Provocative in Blue". Bio je to monumentalni trenutak u tradicionalno muškom svijetu instrumentalnog jazza, ali i tek jedan od četiri njezina Grammyja. Prvi je osvojila 2011. za album "The Mosaic Project", koji je okupio zvjezdanu postavu ženskih instrumentalistica i vokalistica, a posljednji 2023. za spomenuti album "New Standards vol. 1", čime je postala jedina bubnjarica uz Arta Blakeyja koja je dvaput osvojila ovu prestižnu nagradu.
– Nisam imala ženskih uzora dok sam odrastala. Ne u glazbi. Vidjela sam samo jednu drugu bubnjaricu, a to je bila Cindy Blackman. Jazz i dalje ostaje muški dominiran, i nisam sigurna kada će se to u potpunosti promijeniti. Mislim da se žensko stvaralaštvo mora snažnije utkati u samu glazbu kako bi postojala ravnoteža i kako bi žene imale jednake prilike kreativno se izražavati. Na kraju, i sama će glazba time najviše profitirati. Jazz ne može doseći svoj puni potencijal bez toga. Ali, s druge strane, promjene se ipak događaju. Sve se više žena osjeća osnaženo ne samo svirati jazz, nego i slijediti svoje snove i osvojiti slobodu u društvu koje je toliko dugo bilo patrijarhalno. Vidim to kao vrlo dug proces – ovakve promjene ne događaju se preko noći. No napredak ipak postoji. Zato sam optimistična i osjećam da je budućnost jazza svijetla. Jazz je oduvijek bio glazba slobode – i vjerujem da to treba značiti slobodu za sve – govori Carrington.
Rođena 1965., u Massachusettsu, njezina majka bila je pijanistica, a otac saksofonist i predsjednik Boston Jazz Societyja. Bila je pravo čudo od djeteta – saksofon je počela svirati kad joj je bilo tek pet godina, a u bubnjeve se zaljubila sa sedam, kada je na poklon dobila set koji je nekoć pripadao njezinu djedu, Mattu Carringtonu, bubnjaru koji je svirao s velikanima poput Fatsa Wallera i Chua Berryja.
– Ja sam treća generacija glazbenika, što mi je svakako iznimno pomoglo da se razvijem – to mi je na neki način bilo "u krvi". Ali mislim da okružje također ima puno veze s tim. Glazba me okruživala dok sam bila dijete i izloženost je u svemu ključna. Moj je otac poznavao sve u svijetu jazza. Pa kad bi dolazili u Boston, pozvali bi me da sviram s njima – ljudi poput Dizzyja Gillespieja, Clarka Terryja, B.B. Kinga, Lesa McAnna, Elvina Jonesa, Roya Haynesa, Arta Blakeyja, Maxa Roacha i mnogih drugih. Bilo je to zaista jedinstveno iskustvo. Ponekad bi čak odsjedali kod nas ili dolazili na večeru – prisjeća se.
Imala je deset godina kada je na festivalu u Kansasu upoznala Buddyja Richa, koji ju je, oduševljen njezinim talentom, ali i samopouzdanjem, odmah pozvao da mu se pridruži na pozornici. Samo godinu dana kasnije već je bila, uz punu stipendiju, primljena na Berklee College of Music, postavši jedna od najmlađih osoba u povijest kojima je to pošlo za rukom – i to zahvaljujući velikoj Elli Fitzgerald.
– Ella Fitzgerald na jednom me festivalu primila za ruku i predstavila Oscaru Petersonu, rekavši mu da sam svirala s Clarkom Terryjem prethodne večeri i da me mora čuti. Koncert je već bio gotov, ali se Oscar vratio na pozornicu i pozvao me da sviram s njim. Igrom slučaja, tada me čuo i tadašnji predsjednik Berkleeja, zbog čega sam dobila i stipendiju! Beskrajno sam zahvalna Oscaru i Elli za njihov doprinos mom razvoju. Nikada u životu nisam imala drugi posao… i nisam sigurna što bih drugo radila. Možda bih se bavila psihologijom ili nečim što ima veze s razumijevanjem ljudi – i pomaganjem ljudima na neki način. Svijet je izazovan i svi pokušavamo živjeti sa što manje patnje. Zanima me ono što može povezati čovječanstvo – zaključuje.
Otvori KEKS Pay
